Prof. dr. Anis Bajrektarević: I ti možeš postati “Džirlo država”

100 godina poslije – Happy EU 2 U!
(Četvrti dio – Feljton u 6 nastavaka)

Je li naših sto proteklih godina ikakva naznaka što nam je za očekivati do konca ovoga stoljeća?
Kakav nam je plan? Ima li, pak, smisla vratiti se i nanovo promisliti sarajevski događaj od 28-og juna 1914, koji je konačno prelomio krhku ravnotežu La Belle Èpoque kao štrucu vrelog bistričkog kruha, i potaknuo lanac događaja na Starome kontinentu (i svijetu tada), zbivanja koja se smjenjivaše jedno cijelo stoljeće, sve do njihove konačnice – jedinstvene unionističke forme današnje Europe?

Piše: Prof. dr. Anis Bajrektarević

 

(Objavljeno u magazinu “DANI” 04.07.2014. godine)

I ti možeš postati “Džirlo država”

Kako razlikovati zemlje? Velike zemlje zanima sve, ozbiljne zemlje ozbiljne stvari. A neozbiljne zemlje? Njihovom se državom drugi (g/la)bave, dok njihove susjede svuda srećeš, jer oni takvi ne spadaju nigdje.

Kao što se vidi na gornjoj slici, Njemačka se jasno i nedvojbeno izvinila Poljskoj tog decembra 1970. Da bi se iz zemlje odakle je dželat došao itko poklonio žrtvi, potrebno je da oboje prije svega cijene sebe. To također podrazumijeva i nedvojbeno poimanje prostora, vremena i stranice povijesti. Ko će se pokloniti južnim slavenima za višedecenijske vojne i ekonomsko-političke zločine počevši od stratišta iz 1914., preko Soče, potom Kozare i Neretve, i ovoga što podmuklo traje više od dvije zadnje decenije? Možda bi poštenije bilo pitati: da li mi, ovakvi danas, sa stepenom ove svijesti i dostojanstva, takvo izvinjenje uopšte zavrjeđujemo?

Kad je Balkan Tutti-frutti – tad mu treba Über-mutti

“A Njegova pratnja bješe nevelika, sve mahom starci bez morala i mladci bez iskustva…”, Andrić slovom Travničke kronike zbilja sažeto i vanvremeno, kroz gotovo univerzalnu defniciju kolonijalne vlasti, definira ured stranog predstavnika – zavojevača koji su ikada pohodili Bosnu.
“…I dok tako novi Vezir ulazi u grad, domaće prelivode za sitan šićar ubjeđuju (osiromašenu) varošku fukaru da je Tuđin stigao baš zarad njih… da je on sada tu da ova čaršija krene naprijed.”

Ova nedvojbena poruka našeg nobelovca iz prošlosti – za sve naše budućnosti – očigledno nije spriječila sve nas kojima je bila namijenjena da u sopstvenoj krvi rastočimo uglednu i dostojanstvenu južnoslavensku državno-pravnu zajednicu, pa na kraju sami sebe ahistorijski, neumjesno i ponizno nazovemo “Region”.

Za nekih 150 godina povijesti, koliko je služio kao stolni grad, u Travniku se smijenilo 77 vezira. Razlog ovako visoke stope rotacije je brzo i enormno bogaćenje, nakon čega su veziri gubili interes da služe daleko od svoje kuće, a još manje da se čak i prividno bave problemima domaćeg pučanstva. Čak i svaka nepismena domaćica zna da kad neko drugi posprema kuću to, uz dugo čekanje i neizvjesnost, na kraju može samo biti skupo i traljavo.

***

EU je osigurala sebe na južno-istočnom boku također. Ali zašto je to važno? Ovo krilo Europe, poznatije u literaturi kao Balkan, nalazi se na jednom od najfascinantnijih mjesta na svijetu. Kolijevka je to najstarije europske civilizacije. Izuzetno važna činjenica na simboličkoj ravni. Kopnena veza sa antičkim mjestom čini ostatak Europe, a i EU vjerodostojnim i autentičnim.

Malo manje ezoterično, ali podjednako važno: uz Bliski Istok –Kavkaz, ovo je, zapravo, jedini postojeći kopneni koridor koji povezuje tri kontinenta naše planete. Stoga je apsolutan imperative za vanjske i periferne sile da dominiraju takvim ključnim geogospodarskim i geopolitičkim teatrom, održavanjem centra mekim. To znači da ključni sektori centra moraju biti održani fragmentirano, izolovano i antagonizirano, npr. otklanjanjem, sprečavanjem, obeshrabrivanjem i usporavanjem bilo kakve emancipacije do koje bi moglo doći putem autohtone društveno-političke modernizacije, te proširenjem domaće ekonomsko-industrijske baze. Isti je to geopolitički imperativ (svim silama zadržati centar mekim) koji je dominirao racionalom unutar nje europske i azijske machtpolitik (politike moći) stoljećima.

Od Kozare do Drvara

Zapravo, kroz cjelokupnu dokumentiranu povijest nije zabilježen slučaj značajnije svjetske imperije koja se nije borila za utjecaj, te nadmetala s drugim silama za prevlast ovdje – na potezu od kolijevke antičke Grčke do rimske civilizacije, gdje se rodio čovjek koji je izmislio knjižnicu i sveučilište kao mjesto znanja i (horizontalne te vertikalne) intelektualne razmjene (Aleksandar Makedonski). Dakle, ključni prostor europske vertikale gdje je jedan veliki rimski imperator okončao svoju slavnu karijeru (Dioklecijan, Split), a drugi – još slavniji – se rodio i započeo svoju  (Konstantin,Niš). Da li bi Europa postala kršćanskom i europskom bez Balkana, tada i ovdje?

Tijekom nekoliko posljednjih stoljeća, Balkan je ili pod utjecajem ili kontroliran od Rusije na istoku (Osmanlija također), Turske na jugu i u centru, Austrije na sjeveru i sjeverozapadu, sa džepovima anglo-francuskog utjecaja također (Grčka, Srbija, Albanija). To znači da sve od XVII stoljeća (tačnije od 1686. kada se Rusija pridružuje Svetoj ligi, što je i verificirano prema Miru iz Karlovaca 1699.) periferije održavaju centralni sektor Balkana mekim i rovitim, kao njihovo sopstveno mejdanište. Jedini (pre-moderni i moderni) period kada je centar bio dovoljno jak da nadmaši svoje periferije, obilježava vrijeme balkanskog Bizmarka: jugoslovena Tita i Tita Jugoslavije.

Danas je Istočni Balkan (Rumunija i Bugarska) odsječen od bilo kakvog ruskog utjecaja tako što je u žurbi prisajedinjen Uniji (2007.). Turska je izolirana Grčkom (1980.) i Kiprom (2004.), i čeka pred vratima EU već decenijama bez ikakve jasne perspektive da se pridruži. (41) Sve to kao da prati staru racionalu iz vremena Bečkog kongresa 1814., također i Bizmarkov diktat Andrašiju na Berlinskom kongresu 1878. Restaurirajući stare geoekonomske i geopolitičke imperative s kraja 19-og stoljeća (uključujući doba okupacije te aneksije Bosne), Austrija se ne libi da proda i doda emocionalni naboj tome: gotovo je neuralgična na turski pristup Uniji, rusko prisustvo, ili južnoslavensku unutarnju snagu.

Nije uopće slučajno da se gotovo sve vojne ofanzive okupatora u Drugom svjetskom ratu – od Kozare do Drvara – odvijaju isključivo u Bosni. Tko kontroliše Bosnu, kontroliše dobrim dijelom zbivanja na Balkanu – i dalje Crno More, Kavkaz-Kaspijski plato, i dublje u afroazijski prostor. A ne bješe slučajno ni austro-ugarsko arogantno imperijalno okupiranje Bosne, dok je njena kasnija brutalna aneksija dominirala kao jedno od ključnih diplomatskih pitanja od Berlinskog kongresa sve do Prvog svjetskog rata. Ovakvo je bahato austro-habsburško kolonijalno zauzimanje Bosne samo ubrzalo, pospješilo i pojačalo nadolazeću klanicu Prvoga svjetskog rata, gdje su se na Balkanu Slaveni – natjerani ili zavedeni – četiri pune godine mahom ubijali između sebe. Južni Slaveni će to zdušno ponoviti sami sebi, a za račun germanofonske centralne Europe opet kao korisni idioti, 1940-ih, i 1990-ih.

Balkansko tkivo

U nastojanju da kontrolira ključne sektore Balkana, Austrija ljubomorno čuva za sebe najviši položaj u Uredu visokog predstavnika. (42) U isto vrijeme, ova je zemlja glavni štićenik Hrvatske u pristupnim pregovorima za ulazak u EU (2013.). Deindustrijalizirana, prezadužena i ubrzano deslavenizirana, Hrvatska –  baš takva – savršeno ukopava austrijsko prisustvo dublje u balkansko tkivo.
Ostatak zapadnog Balkana još uvijek dovršava disoluciju Jugoslavije formirajući sve manje, neo-držive mini nacional-državice. (Preovlađujuća politička kultura zapadnog Balkana je provincijska, antiintelektualna, ksenofobična i neodgovorna antipolitika.) Manje od decenije poslije smrti predsjednika Tita, tektonske promjene u Istočnom (Varšavskom) bloku su uzrokovale dramatičnu promjenu geopolitičke pozicije Jugoslavije i Pokreta nesvrstanih.

Izvanjski igrači i njihovi lokalni pomagači, koje su ovi izabrali da podrže i nadalje sa njima lokalno surađuju, tiho su se suglasili da za amortizaciju oživljenih anglo-francuskih, germanofonskih, ruskih, neootomansko-turskih (tradicionalnih) i SAD (netradicionalnih) projekcija na cijelo ovo područje, Južni Slaveni treba da (deindustrijalizirani i deslavenizirani) žive u puno više od dvije države. U odsustvu valjane nagodbe među glavnim vanjskim geopolitičkim akterima, europski jugoistok i dalje trpi fragmentacione erozije, bivajući održavan (kao nekad Njemačka) kao meki trbuh za jake periferne pritiske. (43)

Bosna – kao jedina postojeća ustavno-višenacionalna država bilo gdje od Adriatika do Pacifika, i enormni spoljni pritisak koji zbog toga trpi – najbolji je primjer takvog miješanja izvana, uz sile koje svjesno nameću namjerno disfunkcionalnu vladu. (44) Iako su jako nametljive i u Bosni svud prisutne, nijedan od gore spomenuta četiri igrača, plus SAD, ne želi da prevlada u ovom ključnom sektoru Balkana (i time potpuno na sebe preuzme breme), nego nastoji da održi svoje prisustvo dovoljno jakim kako bi motrio i sputavao druge. (45)

Ipak, još od vremena antičkog Rima, teritorije južnih Slavena (čak čitav Balkan) oduvijek su postojale unutar većih multinacionalnih državnopravnih zajednica (bilo da se radilo o Bizantu, Ugarskoj, Otomanima, Habsburškom carstvu ili Jugoslaviji) – jedva ikad u više od dvije države. Navikavanje na život u brojnim nano-malenim nacional-državicama je povijesna novina, pa stoga je to najvjerojatnije samo jedna prolazna faza na zapadnom Balkanu. (46) Trajnije riješenje bi se moglo iznova ukazati povratkom ka bogatom historijskom naslijeđu – životu u većoj višenacionalnoj državno pravnoj zajednici.

 

(Autor je šef katedre za međunarodno pravo i političke studije u Beču i urednik specijaliziranog naučnog magazina za geopolitiku, njujorškog Addletona)
(U sljedećem broju: Tako ti je mala moja kad ne zna Bosanac)

_______________________

41. Zašto je najveći i najbogatiji evropski grad Istambul (i dalje) van Unije? Da li to dokazuje Huntingtonovu činjenicu da EU nije više religijski multilateralni sustav, kao što je to njegov mlađi brat blizanac – ASEAN, nego samo tvorevina zapadnokršćanske Ummah (ume)? Istina, ali ne do kraja. Posljednja europska država koja danas ima oboje, i ekonomski i demografski rast, jeste Turska. Još je samo jedna europska država koja ima stabilan ekonomski (ali ne i demografski)  rast – Rusija. Druga sličnost, karakteristična za obje ove zemlje je da su van sistema koji sebe oslikava kao istinskog Europo-kozmopolitu i sveeuropskog čimbenika.
Bilo je jedno drugo vrijeme kada je Europa tvrdila da ima sveobuhvatan multilateralni sustav, dok je držala dvije ključne sile van tog sistema – u interratnom periodu. Stoga i ne treba da čudi što Liga naroda nije spriječila, nego suprotno, samo ubrzala događaje prije Drugog svjetskog rata sa svojom “sistemskom greškom”, (ne)akcijom i manjkom kredibiliteta.

42. Kolokvijalno znan kao Kolonijalni ured, OHR (Ured visokog predstavnika) je (usvojen u američkoj vojnoj bazi, 19-o stoljetno izgledajući) “međunarodno” ustanovljeni ured sa vrhovnom (legislativnom) naredbodavnošću i najvišom izvršnom (političkom) vlasti u zemlji. Nesrazmjerno svojim ovlastima, veoma su slaba i klimava dostignuća ovoga ureda. Ovaj ured neUN, ne-OSCE, i ne-EU mandata sve je više kritiziran za svoj skroviti utjecaj i netransparentno donošenje odluka.
Mnogi će visokopozicionirani bosanski zvaničnici jasno potvrditi da vrh OHR-a radije promovira komercijalne interese zemalja iz kojih dolaze, nego što djeluju u okviru svog OHRovog mandata da stabiliziraju i unaprijede zemlju prijema. Što god od toga istina ili ne, jadni rezultati i nakon dvije decenije OHR-ovog prisustva zbilja brinu. Od njegove inauguracije 1995., položajem glavnog OHR-ovog izvršitelja, visokog predstavnika, dominira Atlantsko-Centralna Europa – do sada šest od sedam osoba.
Dok su mu zadaci i obaveze znatno skromniji, po prihodima je vrlo blizu prihoda generalnog sekretara UN-a. Mjesečni je prihod visokog predstavnika 24.500 eura plus dodatne naknade (nepublicirane), a to je, naravno, oslobođeno plaćanja poreza. Do sada je Austrija – kao niti jedna druga zemlja – uspjela da dobije ovaj top posao dva puta, te da ga drži u svojim rukama devet od ukupno 19 godina.
Kod kuće je ova alpska republika redovno kritikovana za svoj jadni saldo u zaštiti manjina, posebno svojih južno slavenskih manjina, kao što su Slovenci i Hrvati. Austrijske su pokrajinske vlasti čak ignorirale striktnu naredbu sopstvenog Ustavnog suda o postavljanju dvojezičnih slavensko-njemačkih znakova. Čak je jedan od najutjecajnijih austrijskih pokrajinskih guvernera ušao u prkoseću, ponižavajuću i drugdje na svijetu nezamislivu javnu debatu sa predsjednikom Ustavnog suda zemlje.
Dovoljno je šokantno reći da je i bivši austrijski predsjednik Kurt Waldheim bio nazočan kada su se dešavali najgori zločini protiv civilnog stanovništva u sjeverozapadnoj Bosni (Kozara i Neretva, zloglasne nacističke operacije Schwarz I i Schwarz II). Provjereni član nacističke stranke još od 1939, on je u Bosni služio u svojstvu obavještajnog oficira Hitlerove armije. Za uspješno genocidalno antislavensko rasno čišćenje bolesnih, ranjenih, trudnica, žena s malom djecom, starih i iznemoglih od strane njemačkih jedinica na Kozari, u ljeto 1942., budući je austrijski predsjednik izuzetno odlikovan sa Srebrnom medaljom krune.
I tek kada je konačno nacistička prošlost Waldheima objelodanjena, on je postao predsjednikom ove germanofonske centralnoeuropske zemlje. Konačno, Austrija je prva i jedina zemlja – članica koja je ikada bila pod EU sankcijama (zbog poziva svojoj ultradesnoj partiji da koalicijski formira vladu 2000.). Za ovaj je potez Austrija oštro osuđena i politički potpuno izolirana od strane svih država članica EU, ali ne i u devastiranoj i isprepadanoj Bosni. U BiH, za sve vrijeme ovih neviđenih EU sankcija protiv Austrije, njihov je državljanin zadržao poziciju visokog predstavnika.

43. I dokle sve to seže… Republika Makedonija je dobar primjer. Nema druge europske države koja je natjerana da odustane od svog legitimnog ustavnog imena i da traži međunarodno priznanje pod čudnim imenom uništene zemlje koja više ne postoji nekih 20 godina – bivša jugoslavenska Republika Makedonija?!

43. U svom, sada već dobro međunarodno poznatom, tzv. Sarajevskom govoru, turski minister spoljnjih poslova Davutoglu je vratio lopticu uobičajene EU retorike nazad u prednje polje Europe: “…I ovdje moram reći da je moja zemlja razočarana da se važni religijski simboli, kao što je minaret, razmatra na referendumu, kao npr. u Švicarskoj. Posve je pogrešno stavljati fundamentalna religijska prava na glasanje, i ja se iskreno nadam da će se ovakve greške ispraviti. Do širenja ljudskih prava i fundamentalnih sloboda možda nikada i ne bi došlo da su se države odlučivale da stavljaju izvjesne slobode na referendum. Vrijedi podsjetiti da franjevački katolički manastir u Fojnici, nekih 35 milja odavde – iz Sarajeva, drži pohranjenim original povelje turskog sultana iz 28. maja 1463. (Ahdnama Muhmeda II predana fra Anđelu Zvizdoviću, op.a.). Ovom je poveljom zagarantirana vjerska sloboda bosanskih kristjana i svetost svih njihovih sakralnih objekata. Ovo je jedan od najstarijih dokumenata o religijskim slobodama ikad načinjenim u Europi.” (BiH MVP Archives, 14. decembar 2009.)

45. Daleko najbrojnija EU delegacija ikada, jeste njena misija u Bosni (Delegacija EU za BiH). Kako se osoblje izaslanstva nastavilo povećavati tokom ove dvije decenije, tako je rasla i udaljenost Bosne od bilo kakvog izglednog pridruženja Uniji. Mnogi se okolo gorko šale, stavljajući retoričko pitanje da li je istinski mandat izaslanstva ustvari da spriječi ili da pomogne EU integraciju.
Prema UN-u i Haškom tribunalu, Bosna je preživjela genocid na svojoj teritoriji – najgora zvjerstva na europskom tlu još od kraja Drugog svjetskog rata. Sudeći po brzini pristupa koji je ponuđen Bosni, izgleda da EU – kao ni Europa – ne voli svoje žrtve. Sarajevo 20 godina kasnije perfektan je lakmus papir – EU barometar – moralnog deficita Unije i njenih članova! Kao da kakva ptica-rugalica naokolo leti i grakće: “Tapkajte godinama u mjestu uz ‘Sejdić–Finci’, a mi ćemo vam povremeno poslati koncert strane filharmonije, da koristi vašu bijedu sebi za kulisu kako bi bolje komercijalno prodali svoje CD-ove. I takve ćemo strane koncerte izdašno subvencionirati EU novcem jer nas je briga za vaše poplave, vašu filharmoniju, vašu visoku stopu nezaposlenih, i vaša neraščišćena minska polja iznova aktivirana klizištima.”

46. Bosna, kao običajna mješavina kultura, nacionalnosti i religija, ima unikatno historijsko nasljeđe i snažne kvalitete integracije, kohezivni prelijevajući potencijal na sve južnoslavenske prostore. Stoga, umjesto konceptualnih politika poslije rata, teritorijalna “beskoncepcijska” antipolitika (s konfrontacijskom političkom kulturom) je na početku bila izvana nametnuta tzv. Dejtonskim mirovnim sporazumom, i dalje gotovo dva desetljeća snažno poticana i podržavana u svakodnevnoj praksi.
Nedvojbeno je da bi bilo koja konceptualna, stoga uključujuća /kohezivna politika, prije ili kasnije završila pomirbenim, integrativnim pristupom. Svim silama vještački ovjekovječiti antipolitiku u Bosni ima za cilj održati bivši jugoslavenski (politički, kulturni, ekonomski i teritorijalni) prostor odvojen, sukobljen – podijeljen u male ksenofobične i okrenute prema unutra, kvazinacionalne države.
Štaviše, kao posljednja preživjela država višenacionalne konstituente bilo gdje od Adriatika do Pacifika, Bosna mora biti održavana kao namjerno neuspješan model – ne može se podijeliti, a ni ujediniti. Slaveni drugdje moraju biti bolno podsjećani ovim primjerom da jednonacionalna, nano-malena do srednje velika nacional-država jeste jedina, pa prema tome i najbolja opcija za njih. Belgija, Španija i Britanija mogu i moraju opstati jer nisu slavenske. Za Slavene će, dok krotko ćute, uvijek važiti obrnuto.

_________________

magazinplus.eu

Vezani tekstovi – FELJTON:

Treći dio – link:  Godine korisnog IDIOTA

Drugi dio – link: Naš je Gavrilo! Princip je europski!

Prvi dio – link: Povijest genocida i ujedinjenja