Prof. dr. Anis Bajrektarević: EU – Povijest genocida i ujedinjenja

Midhat Hajdarević 2015-02-07

100 godina poslije – Happy EU 2 U! (Prvi dio – Feljton u 6 nastavaka)

POVIJEST GENOCIDA I UJEDINJENJA

Je li naših sto proteklih godina ikakva naznaka što nam je za očekivati do konca ovoga stoljeća?
Kakav nam je plan? Ima li, pak, smisla vratiti se i nanovo promisliti sarajevski događaj od 28-og juna 1914, koji je konačno prelomio krhku ravnotežu La Belle Èpoque kao štrucu vrelog bistričkog kruha, i potaknuo lanac događaja na Starome kontinentu (i svijetu tada), zbivanja koja se smjenjivaše jedno cijelo stoljeće, sve do njihove konačnice – jedinstvene unionističke forme današnje Europe?

Piše: Prof. dr. Anis Bajrektarević

(Objavljeno u magazinu “Dani” 13.06.2014. godine)

Europa juna 1914. i juna 2014. Stotinu godina između, dva vrela i jedan Hladni rat. Liga naroda, Kristal nanoć, Eurosong, Helsinški dekalog, Coco Chanel, Marshallova pomoć, Tito, Yuri Gagarin, svi Tolkinovi trolovi, sve zemlje stoka i volovi, Berlin, euro. Ideologije, čistke, ponovljeni genocidi, a posljednji od njih baš u vrijeme kada se rađa Unija u Maastrichtu, televizirana klanica, i usred nje olimpijski grad 1.000 dana pod opsadom, svega na jedan sat leta od Bruxellesa.

E non so più pre ga re
E nell’amo re non so più spe ra re
E quell’amo re non so più aspet ta re (1)

Ključne riječi 1914. godine: džingoizam, procvat trgovine, nedostatak povjerenja, atentat, zaoštravanje i Veliki rat. Sto godina poslije; Europa absorbirana projektom EU, demografski i gospodarski pad, repetirani šovinizam. Od svijeta Principa do globalnog sela monetizacije (svega i svakoga)… Je li naših sto proteklih godina ikakva naznaka što nam je za očekivati do konca ovoga stoljeća? Kakav nam je plan? Ima li, pak, smisla vratiti se i nanovo promisliti sarajevski događaj od 28-og juna 1914., koji je konačno prelomio krhku ravnotežu La Belle Èpoque kao štrucu vrelog bistričkog kruha, i potaknuo lanac događaja na Starome kontinentu (i svijetu tada), zbivanja koja se smjenjivaše jedno cijelo stoljeće, sve do njihove konačnice – jedinstvene unionističke forme današnje Europe?

Četvorica mrka lica / Preko vode
preko žica
I od ića i od pića / I od ruha i od
kruha
Kroz živice kroz ižice / Od svobode
od slobode
I od hiža i od greba / I od zemlje i
od neba
Četvorica jednog vode /jednog vode
četvorica
Četvorica jednog broji / Četiri se jednog boji (2)

Slijedeći redovi nisu nikakva sveobuhvatna kronologija događaja. Više interpretativne po svojoj prirodi, naredne su stranice jedan skromni podsjetnik što je Europa bila, te ono ga što ona još uvijek jeste – unatoč svim našim strastima i nadama, vizijama i ambicijama, institucijama i njenim instrumentima.

***

Da li je EU post-Westfalski konglomerat i post-Meternihov koncert različitih Europa, posljednji svjetski kozmopolit koji uživa svoj postmoderni odmor od historije? (3) Može li to biti izgubljena Atlantida ili mitska Arkadija – Hegelijanski svijet nakon okončanja povijesti?

Dakle, da li bi takav Oz trebao predstavljati lokalno odomaćeni spoj Marks-Engelsove velike utopije i Kenedijevog sanjanog svijeta “gdje su slabi sigurni, a jaki pravedni”? Ili, je li to, možda, kako ga Sharles Kupchan naziva, “postmodeni imperijum” (koji iznuđuje svoj dobrostojeći status quo notornim izvozom svojih transformativnih moći: dogme slobodne trgovine i stigmama o ljudskim pravima (4) – modifciranim nastavkom kolonijalne prakse kada su europski konkvistadori širili trgovinu, (5) kršćanstvo i civilizaciju preko okeana), neka vrsta novog Bizanta, ili je to više Richard Youngov nereformirani i rigidni Rim na zalasku?

Dakle, je li to post-hobezijanski (no, ne baš i kantovski) svijet iz kog je Ničeov Posljednji Čovjek za navijek protjerao Nadčovjeka? Da li bi moglo biti, kao što jedan stari grafit u Pragu implicira: EU=SU2?
Da li je EU-izacija Europe zapravo restauracija univerzalističkog svijeta rimskog papstva? Je li Unija Leonardov predvodnik za 21. stoljeće ili je to pak Kaganova Venera – neproziran i oblačan svijet, topliji, ali podjednako dalek i nepredvidiv baš kao i Mars? (6)

EU šou

Je li ova, u Bruxellesu ustoličena tvorevina, samo ovostoljetna verzija Carinske unije iz 19. stoljeća uz standardizirane tarife i trgovinu, ali sa autonomnim fiskalnim uređenjima i domaćim politikama.
Prema tome, je li EU jedno ponovno političko i gospodarsko približavanje suverenih država, ili, pak, samo poduzeće finansijskog kapitala bez granica? Je li to čista konstrukcija finansijske oligarhije čija nevidljiva ruka ispotiha korumpira Sporazum iz Maastrichta, da tako umreži bezgraničnu, nesputanu, nereguliranu i bezosjećajnu snagu, a da u isto vrijeme prizemlji, utiša i prorijedi svijet rada unutar svake države članice.

Da li je to predimenzionirana Švicarska (vođena kakofonijom brojnih jezika i ušuškana u sopstvenom ekonomskom egoizmu, samo na sebe skoncentriranih ljudi) sa kantonima (zemljama članicama, Savjetom EU) još uvijek kudikamo moćnijim od centralne vlade (EU parlament, Briselska komisija, ECJ – Europski sud pravde), dok sami Švicarci – u geografskom srcu te Unije – tvrdoglavo prkose bilo kakvom članstvu.

Da li je stvarno važno (i ako jeste, zapravo, koliko) da se Niall Ferguson pita: “EU nedostaje zajednički jezik, jedinstveni poštanski sistem, zajednički fudbalski tim (no, nema ga ni Britanija, prim. aut.), čak nema niti standardne utičnice za struju…”?

Kissinger je i sam, navodno, tražio telefonski broj Europe. Baron Ridley je portretirao Uniju kao Četvrti Rajh, kojim Njemačka ne samo da dominira nego je ova također i institucionalno germanizirana. Jedan drugi konzervativni britanac, Larry Siedentop, u svojoj knjizi Demokracija u Europi, navodi da je Francuska ustvari ta koja vodi “EU šou” na tipični francuski način – manje nego odgovornu birokratiju koja sprječava bilo kakvu evoluciju europskog u američki stil Ujedinjenih Država.

Tako je Siedentopova EU više neko Treće bonapartističko carstvo, nego mogući Četvrti njemački Rajh. Kontinentalija ili Okeanija (Heartland or Rimland)?

Konačno, je li Unija vrlina nastala iz potrebe, kako je Brzezinski tvrdio da nakon stljeća – dugih kolonijalnih prenaprezanja i međusobnog uništavanja (između protagonista malog geografskog odstojanja), Europa jeste nepovratno izgubila svoj demografski, gospodarski i političko-vojni značaj, te da je rana EU bila prije pokušaj spasenja nacionalne države, nego što je to bio zahtjev da se odistinski gradi zajednica Europe?

Povijest Europe

Uprkos različitim imenima i kategorizacijama, povijesnim analogijama i opisima u uporabi, većina znanstvenika bi se složila oko same geopolitičke definicije EU. Pa se ona, tako, u literaturi predominantno definira na kao kolosanska pomirba (nagodbeno približavanje) Francuske i Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, koja kulminira Elisejskim ugovorom iz 1961. godine.

Interpretacija ovog instrumenta je utoliko prije jednostavna: bilateralni mirovni ugovor kroz postignutu nagodbu, kojom je Njemačka prihvatila vodeću ulogu Francuske u političkim poslovima EU/Europe, dok je Francuska zauzvrat prihvatila vodeću ulogu Njemačke u gospodarskim pitanjima EU/Europe. A sve ovo prešutno ratosiljano od strane perfektnog balansera – Britanije, koja se nakon Drugog rata nastojala vratiti svojoj krasnoj izolaciji od Kontinenta. Tako će se akademski svijet svojim najvećim dijelom složiti da francusko–njemački savez zapravo predstavlja geopolitičku osovinu, kičmu Unije.

Ali, šta to točno znači? Zašto Njemačka i zašto Francuska? I zašto, pored geografske (npr. sjever–jug, nordijska–mediteranska) i političke (npr. Europa unutar EU I Europa van EU, “dobri stari” Zapad i novi “tranzicijski” Istok, starih EU-15 i novih EU-13, ili Osnivačka šestorka po Pariškom aktu, itd.) kategorizacije, moramo dodatno podrobnije razmotriti klasifikaciju povijesnih Europa?(8)
Una hysteria importante.
Povijest Europe zapravo je priča o malim ksenofobičnim nacijama tradicionalno osjetljivim po pitanju etničke, jezičke, religijske i bihejviorističke drukčijatosti. (9)
Ako u ovoj izjavi ima istine, onda mi prevashodno govorimo o događajima, prije i poslije Tridesetogodišnjeg rata – općenito, kao i o post–napoleonskoj Europi, posebice. Politički pejsaž današnje Europe, ustvari je začet sa kasnim XIV stoljećem, postepeno evoluirajući u današnji oblik.

Univerzalistički svijet Svetog Rimskog Carstva i Papstva se od tada ustrajno osporava, bilo otvoreno izazivačkim ili prikriveno odbijajućim političkim tvorevinama, a to dvojako: ili na ravni ideološkog fronta (kao npr. Tridesetogodišnji rat koji kulminira Vestfalskim mirom iz 1648.), ili geopolitički (Velika otkrića podkraj XV stoljeća i pomjeranje centra zbivanja ka zapadu).

Kontinentalni produžetak Engleske

Rani krug osvajača i kolonizatora – dva Iberska carstva – Španija i Portugal, prvi su neovisni politički subjekti, koje zatim slijede Francuska, Holandija, Engleska i Danska. Belgija, također,
iako se prvotno pojavljuje kao tampon-zona – postavši strateška dubina, kontinentalni produžetak Engleske nužan da ova izolira centralne Europljane i Skandinavce od izlaska na otvoreno more, dok kasnije Belgija postaje i strateška dubina Francuske prema Engleskoj, Danskoj i Prusiji.
Zapljusnuti rezolutnim zahtjevima bujajuće Francuske revolucije za uspostavom nacionalne države, ovi kolonizatori – svi do je dnog situirani na Atlanskom krilu Europe, jako su uspješno prihvatili model (jedno)nacionalne države. Ovdje je važno istaći da se sami proces uspostave nacionalne države odvija primarno na jezičkim osnovama, jer su vjerski aršini konačno povijesno poraženi u Vestfaliji. (10) Tako, svi oni koji pričaju portugofonske izričae /dijalekte u jednu državu, svi hispanofoni u drugu državu, a svi frankofonski dijalekti u treću državu, i tako dalje. (11)

Bješe to jednostavan razrez za perifernu Europu, za tzv. prve kolonizatore sa atlantskog boka Europe, kao što su to Portugal, Španija, Francuska, Engleska, Holandija, Danska i Švedska. Iako geopolitički poražena i ideološki karantirana Bečkim kongresom i njegovim izvršnim instrumentom, Svetom alijasom istočnih konzervativnih dvorova, sama ideja nacionalne države ostala je privlačna. Kada je konačno revolucionarna 1848. svrgnula principijalnog zaštitnika feudalizma u Europi, kancelara Meternika, suspregnuti je koncept dobio novi podsticaj. I, revolucionarni zanos počeo je nezaustavljivo da se širi…

Odatle je samo stvaranje centralnoeuropskih nacionalnih država zapravo “pospješeno”od strane samog Napoleona III. Ujedinjen je italofona bilo je njegovo – gotovo opsesivno – svjesno/ namjeravano djelo (budući je odrastao u Nici sa italijanskim karbon rima, revolucionarima koji su se suprotstavljali papskoj i Habsburškoj kontroli sjevernih dijelova današnje Italije).

Sa druge strane, samo ujedinjenje germanofona pod zastavom Velike Prusije bilo je Napoleonova neželjena posljedica, uz dva docnija “nusprodukta”; današnja Austrija (njemačkim jezikom govoreći, ogoljeni okrajak nastao na ruševinama nekada moćnog multinacionalnog i višejezičkog carstva), te moderna Turska (turskogovoreća srž, koja se ukazala – Ataturku i grupi “obnovitelja časti i ponosa” oko njega – iz ruševina nekada moćne multirasne i višejezičke imperije).

Kijevska Rusija
Usprkos činjenici da je geografski u samom srcu kontinentalne Europe, Švicarska je ostala iznenađujuće stabilna tampon-zona: naoružana do zuba, ali defanzivna i opsesivno neutralna, ekonomski sve prisutna, no finansijski tajanstvena, ovo je jedna konfederalna država dviju suprotstavljenih verzija zapadnog kršćanstva, tri etniciteta i četiri jezika. Odsutna od većine modernih europskih političko-vojnih događaja – Švicarska je ukratko – terra incognita.

Historijski gledano, proces kristijanizacije Europe, koji je korišten kao sredstvo opravdavanja za pacifiziranje nadirućih barbara s istoka, istih onih koji su demolirali Rimsku Imperiju i doveli do kraja klasično antičko doba, odvijao se na dva povijesno paralelna kolosijeka. Jednim od njih rukovodi rimska Kurija/Vatikan i njena poslušna teška batina/zamajac: Sveta Rimska Imperija.
Drugi takav paralelni process nose savezi rusofonskih slavenskih Kaganata, koji su primili (tzv. ortodoksnu, pravovjernu/izvornu, ili) istočnu verziju kršćanstva od Bizantijuma. Gdje su ovi potonji, nakon propasti Bizantijuma, preuzeli na sebe misiju kristijanizacije, formirajući svoju prvu povijesnu državu –Kijevsku Rusiju (i nadalje, svoju prvu historijsku imperiju). I tako su po istočnom rubu Europe Rusofoni živjeli svoj nedirnuti svijet univerzalizma stoljećima: jedna imperija, jedan car, jedna religija i jedan jezik. (12)

Sve između centralne Europe i Rusije jeste Istočna Europa – istinski povijesni novitet na političkoj mapi današnje Europe. Samo formiranje atlantske Europe u njenom današnjem obliku datira unatrag u XIV i XV stoljeće, od centralne Europe datira sa sredine XIX, dok je ono što danas nazivamo Istočna Europa počelo nastajati tek između kraja Prvog svjetskog rata i raspadom Sovjetskog saveza – znači, prisutno je manje od 100 godina, u najboljem slučaju.
Ne treba stoga čuditi da je dominantna politička kultura Istočnih Europljana rezonanca ukotvljenih starhova, da oslikava duboko nesigurne male nacije – koje oskudijevaju u strateškoj dubini, u demografskoj projekciji, u prirodnim bogatstvima, u direktnom izlazu na otvorena (topla) mora. Nacioni koje su napose deficitarni i u povijesno-kulturnim vertikalama, kao i u uspješnom formuliranju dugročnih politika baziranih na širim shvatanjima i pogledima na svijet.

Oni upražnjavaju nacionalnu neovisnost i suverenitet tek odnedavno – stoga su često isključivi, nestrpljivi i sumnjičavi, gotovo neuralgični i ksenofobični sa čestim prenaglašavanjima. Osnutak nacionalne države (na lingvističkim temeljima) na Atlantiku, Skandinaviji i centralnoj Europi je bila relativno uspješna priča. Ipak, u Istočnoj Europi ovaj je koncept u više navrata pretrpio neuspjehe, kao što je to kulminiralo na Balkanu, Kavkazu i Bliskom Istoku, ali je također evidentno u centralnim ili baltičkim dijelovima Istočne Europe. (13)

(Autor je šef katedre za međunarodno pravo i političke studije u Beču i urednik Addleton’s GHIR Journala)
(Mape po autorovoj ideji napravila Anneliese Gattringer)
(U sljedećem broju: Naš je Gavrilo! Princip je europski!)

________________________
1. Preuzeto iz teksta Miss Sarajevo, kompozicije napisane od strane Bono Voxa (vođe i pjevača irskog rok-sastava U2) i Luciana Pavarotija, koju su ova dvojica premijerno izveli zajedno sa Brian Enoom 1994. Ovaj radio hit je, inače, inspiriran stvarnim događajem – izborom za Miss ratnog Sarajeva koji se, kao vrsta urbanog revolta protiv ravnod šnosti Europe i svijeta na patnje grada, odvijao svega nekoliko stotina metara od crte bojišnice pobjesnjelog rata. Prevedeno sa italijanskog bi značilo: I više ne znam kom se Bogu moliti / U pokori ovoj mojoj, kako nadi vjeran ostati / I u toj tlapnji ludoj, ja više ne znam kako nadalje čekati…
2. Uzeto iz: Zapis o petorici, Mehmedalija Mak Dizdar, Kameni spavač zbirka poezije (1966-71) Svjetlost, Sarajevo.
3. Jedan od najvećih povjesničara našega doba, Sir Toynbee, daje posve zanimljiv prikaz naše uljudbene vertikale. On na slijedeći način klasificira 19 presudnih civilizacija: egipatska, andska, siniška, minonska, sumerska, majanska, indijano, hiitska, hindu, helenska, zapadna, pravoslavnokršćanska/Ruska, dalekoistočna, bizantijska (klasična i ranokršćanska), perzijska, arapska, meksikanska, jukatanska i babilonska.
Nadalje, tu su – kako ih on naziva – četiri civilizacijska podbačaja (dalekozapadni, dalekoistočni kršćanski, skandinavski i asirški) i pet osujećenih civilizacija (polinežanska, spartanska, nomadska, otomanska i eskimo/inuitska). Kao nigdje drugo na svijetu, velika većina pobrojanih civilizacija potječe, ili ima presudan dodir, sa europskim kontinentom.
4. To u zadnje vrijeme na mnomim mjestima izgleda kao Sveti rat – Džihad za gej prava.
5 . Je li globalizacija prirodna doktrina globalne hegemonije? Kao što je znano, njen osnovni instrument, trgovina dovodi ljude u kontakt, no ne nužno u sklad, ili ti obostranu korist. Ili: “Ako robe ne mogu preko granica, naše armije hoće…” čuvena je izreka francuskog ekonomiste iz 19-og stoljeća, Frederica Bastiata, koju je tako često citirao najduže služeći amerčki državni sekretar, Kordel Hul.
6. “Mi nemamo forum gdje bi se široka EU stajališta mogla pretresati… Izbori za Europski parlament nisu istinski europski, zato jer su oni zbir 27 različitih glasovanja s različitim izbornim sistemima, nakon šarolikih kampanja u kojima domaća nacionalna pitanja preovladavaju… Po važećim procedurama i predsjednik Europske komsije, kao i predsjednik Europskog vijeća (pro)biraju se na privatnim sastancima šefova EU država i vlada…”, kaže bivši irski premijer John Brutton. Brutton, J. (2013),
Kolika je stvarna opasnost od kolapsa EU?, EU specijalistički magazin Svijet Europe 23(13)2013, Bruxel les.
7. Ferguson, N. (2005), Kolos – Uzlet i pad ametičke imperije, Penguin Books (str.225)
8. Klasična podjela na sjever i jug u europskom novogovoru bankara iz londonskog Cityja i Frankfurta bi bila: svinje protiv krila (prezaduženi jug: SVINJE/P.I.G.S. – Portugal, Italija, Grčka, Španija/ Spain nasuprot prosperitetnom sjeveru: KRILA/W.I.N.G.S. – Zapad/ West, Industrijski sjever/ Industrial North, Njemačka/ Germany i Skandinavija).
9. Obavijeni u svoj kratkovidi ekonomski egoizam, Europljani se zapravo ukopavaju održavajući obrambenu samoizolaciju. Neuspjevajući da konstruktivno angažiraju svoje strateško susjedstvo (ali ne i dovoljno zaštićena okeanima kao neke druge zemlje primaoci emigranata), Europljani stalno privlače neobrazovane migrante. Sjedinjene Države, zemlje Zaliva (GCC), Daleki Istok, Australija, Singapur, odnedavna čak Brazil, Indija i Angola sve su enormno profitirale od obrazovanih novopridošlica. Europa nije kadra da sačuva, zaštiti i promoviše svoje nadarene migrante. Jednostavno, europska historija tolerancije drukčijeg jednostavno je prekratka i preslaba za to, dok je baština upamćenog straha duboka, trujuća i široko-prisutna.
10. Da preciziramo: Vestfalski sporazum otišao je dalje od obične obustave neprijateljstava, mira i pomirbe. Taj je sporazum nedvojbeno i iznova potvrdio postojanje kršćanske Ummah (ume). Jednostavno, tamo je svako miješanje u zapadnjačke međureligijske odnose stavljeno van zakona, da bi se potresala tadašnja apsolutna (intepretativna) moć Papstva.
S te tačke gledališta, Vestfalija ne predstavlja nikakav prvi svjetski ili europski instrument religijskih sloboda, već zapravo označava trijumf zapadnogevangelističkog jedinstva. Onog i tog koje je kasnije dovelo do jačanja zapadne kršćanske dominacije diljem svijeta.
11. Svi moderni jezici koji se uče u školama danas, jednom davno su, ustvari, bili politički i zemljopisni kompromis tadašnjih vodećih lingvista koji – kroz usvojene konvencije – stvaraju standardni jezik kompilirajući za tu svrhu različite izričaje u uporabi na cjelokupnom teritoriju koji ima obuhvatiti data nacionalna država u nastajanju.
12. Preuzeto iz jednog od mojih ranijih radova, stoji slijedeće: “…Rana se ruska država sve od tada širi prema sjeveru/sjevero istoku i na istok, dosegavši limit svog fizičkog dosega prelazeći Beringov moreuz (i prodavši rusku Aljasku Sjedinjenim državama 1867.). Od kasnog XVII i ranog XVIII stoljeća, Rusija započinje ozbiljnije i sistematičnije da participira unutar europskog političko-vojnog teatra. (…)
U međuvremenu, europska univerzalistička imperija se topi, osporavana od strane izazivača (kao Rišeljeova Francuska i drugi – na geopolitičkoj, ili luteranski /protestantski izazovi – na ideološkoj fronti), i fragmentirana unutar grupe konfrotirajućih monarhija, te očajnički pokušavaju i da postigne ravnotežu kroz dinamičko balansiranje – proces koji će zahvatiti rusko univerzalističko carstvo tek koncem XX stoljeća, po disoluciji Sovjetskog Saveza. (…)
Uporno držana van europskog kolektivnog sigurnosnog sistema sve do vremena Meternikove Svete alijanse (čak i dugo odbijana od strane postversajskog sistema), Rusija još uvijek nije bila ignorirana kao neke druge periferne europske sile, npr.
Otomani, kojima nije dopušten pristup u sigurnosne sisteme sve do osnutka NATO-a (Republika Turska).
Kroz preventivnu podjelu Poljske u predvečerje Drugog svjetskog rata i uspješne kampanje drugdje u istočnoj Europi, Rusija je proširila i svoje teritorije i svoj utjecaj dalje na Zapad. (…) Ruski rano-sovjetski period karakteriziraju izolirani/izdvojeni bilateralni sigurnosni sporazumi (sa npr. Njemačkom, Finskom, Japanom, itd.). Postratni period je, pak, donio regionalni kolektivni sistem Varšavskoga pakta, kako bi se sačuvala komunistička postignuća u Europi, te efektivno geopolitički i ideološki suprotstavilo sličnom bloku stvorenom pod vodstvom SAD-a.
Osim Nixonovog ponovnog pristupa Kini, kolaps Sovjetskog Saveza bila je konačna etapa u progresivnoj fragmentaciji ogromnog Sino-Sovjetskog komunističkog bloka – koji je dominirao euroazijskom kontinentalnom masom svojom golemom veličinom i svojom centralnošću – dozvoljavajući Rusiji da se pojavi kao zemlja-nasljednik.
Iznenadni kolaps Sovjetskog Saveza, bio je popraćen istinskim kulturnim šokom i uličnim neredima, bolnom gospodarskom krizom, galopirajućim nejednakostima, kao i ponižavajućim ratovima na Kavkazu i drugdje, sve od momenta kad su centripetalne i centrifugalne sile integracije ili fragmentacije upale u svoju oscilirajuću igru. Između 1989. i 1991. komunistička vladavina završava u državi za državom na Istoku, a Varšavski pakt zvanično se razrješava. (…)
Gorbačev-Jelcin Rusija iskusila je jednu od najvećih geopolitičkih kontrakcija koje su zadesile ozbiljniju silu u modernom dobu, i jedna od najbržih ikada zabilježenih u povijesti. Ipak, Gorbačev-Jelcin tandem uspio je da (re)brendira sebe u zemlji i inozemstvu – svaki je do bio svoju sopstvenu marku vodke. (Vertikalizacija povjesnih iskustava: Europske i azijske sigurnosne strukture – strukturalne sličnosti i razlike, Raskrižje – makedonski spoljnopolitički časopis, 4 (1) M-MFA 2008) (…)
A onda su došle godine, neznano, tiho, kao u poznatoj Đoletovoj pjesmi: Parada pijanstva i kiča, i poznata cura u belom – samo što je u bijelom bila sklonjna cijela garnitura parlamentaraca. Po osobnoj Jelcinovoj naredbi tenkovi su žestoko pucali na Parlament (tzv. Bijela kuća) i prestravljene deputate koji su tamo zasjedali. Još istog dana, svi su odreda pohapšeni, a parlamentarni saziv kompletno raspušten. Tako je, opijena, demokracija konačno stigla u Moskvu.
13 . Mnogi bi ustvrdili da poslije zenita otomanske vladavine, agresivni ulazak atlantske Europe sanjenim konceptom nacionalne države, udružen sa željom Centralne Europe da sve to opsesivno motri i kontolira, jeste pretvorio zadivljujuće blage i tolerantne zemlje i koridore važnih intelektualnih razmjena jugoistočne Europe i Bliskog Istoka u Balkansko bure baruta. Miroslav Krleža je čuveno ustvrdio: “Ljudi su od praseta napravili svinju.”