Prof. dr. Anis Bajrektarević: Naš je Gavrilo! Princip je europski!

Midhat Hajdarević 2015-02-14

Naš je Gavrilo! Princip je europski!

100 godina poslije – Happy EU 2 U! (Drugi dio – Feljton u 6 nastavaka)

Je li naših sto proteklih godina ikakva naznaka što nam je za očekivati do konca ovoga stoljeća?
Kakav nam je plan? Ima li, pak, smisla vratiti se i nanovo promisliti sarajevski događaj od 28-og juna 1914, koji je konačno prelomio krhku ravnotežu La Belle Èpoque kao štrucu vrelog bistričkog kruha, i potaknuo lanac događaja na Starome kontinentu (i svijetu tada), zbivanja koja se smjenjivaše jedno cijelo stoljeće, sve do njihove konačnice – jedinstvene unionističke forme današnje Europe?

Piše: Prof. dr. Anis Bajrektarević

(Objavljeno u magazinu “Dani” 20.06.2014. godine)

Sve od Westphaliea, Europa je zadržala unutrašnji balans snaga održavanjem svog središta mekim. Periferne sile, kao Engleska, Francuska, Danska, a zatim (zemlje koje su zamijenile Švedsku i Poljsku, kao što su) Prusija, Otomani, Habsburzi i Rusija, pritiskale su i zadržavale centar kontinentalne Europe kao svoje igralište.

U isto vrijeme, ove su sile proširivale svoje posjede preko mora ili, kao Rusija i Osmanlije, preko kopnenih koridora dublje u azijsko i blisko istočno tkivo. (14) A onda, kada su se kraljevska Italija i imperijalna Njemačka, ujedinjene i osnažene, pojavile u samom središtu kontinenta, tada je centar po prvi put počeo da pritišće periferiju. Ovakva nova geopolitička stvarnost uzrokovala je veliku sigurnosnu dilemu koja je trajala od Bečkog kongresa 1814. sve do Postdamske konferencije 1945., a onda iznova reaktualizirana padom Berlinskog zida: koliko bi njemačkih i italijanskih država Europa trebala imati da uspješno sačuva svoju unutarnju ravnotežu i mir. (15) Kao kasnije pridošli, centralni Europljani suočili su se sa svijetom jasno podijeljenim na utjecajne sfere.

Versajski ugovor

Pojednostavljeno rečeno, možemo ustvrditi da su oba svjetska rata, iz perspektive europskih zaraćenih strana, vođena između snaga statusa quo i izazivača tog statusa. Krajnji epilog u oba rata je bio takav da je Atlantska Europa uspjela da skrene pažnju sa sebe i svojih prekomorskih posjeda, te da “okrene” centralne Europljane prema Istočnoj Europi, i konačno prema Rusiji.(16)

Tek da ilustriramo najvećim od mnogih znakovitih primjera: imperijalna post-Bizmarkova Njemačka je oprezno planirala i ambiciozno grupirala svoje trupe na granici sa Francuskom. Nakon atentata na austrijskog nadvojvodu u Sarajevu – tokom njegove posjete na Vidovdan, 28. juna 1914., koju su, kao i obližnje austro-ugarske vojne manevre, srpski krugovi shvatili kao provokaciju i dvojnu uvredu: na važan srpsko-pravoslavni, kao i srpsko-povijesni datum – Europa će tehnički konačno već imati casus belli (sljedstveno brzoj međusobnoj objavi rata svih sila oštro podijeljenih u dva sučeljena tabora).

Ipak, do prvih oružanih sukoba ne dolazi na jugoistoku Europe – kako je to za očekivati – između istočnih zaraćenih strana (Austro-Ugarske, Srbije, Rusije, Bugarske, Turske, Grčke, itd.). Prve će se vojne operacije desiti u posve suprotnom kutu Europe – Njemačka vrši silovit udar na Francusku preko belgijskih Ardena. Ipak, sam epilog la grande guerra (Velikog rata) nam govori slijedeće: jedino značajno teritorijalno osvajanje Njemačka je polučila isključivo u Istočnoj Europi, dok su njene zapadne granice, i nakon četverogodišnjih silnih vojnih napora, ostale skoro nepromijenjene. (17)

Kraj Prvog svjetskog rata nije promijenio mnogo. Accords de paix – Versajski mirovni ugovor je bio pravi anglo-francuski trijumf. Ove nadmoćne ugovorne sile – znači: Atlantska Europa – pozvale su Njemačku da se konačno pridruži Ligi naroda 1926., temeljem njihove međusobne nagodbe iz Lokarna od 1925. Slovom tog ugovora, Njemačka se obvezala na čvrsto i puno poštovanje svojih granica sa Francuskom i Belgijom (plus demilitariziranje zone duž rijeke Rajne), sa posve neodređenim obećanjem da će se prethodno arbitrirati svako njeno eventualno mijenjanje granice sa Čehoslovačkom i Poljskom.

Nagodba iz Locarna

Isti je modus operandi primijenjen na granice Austrije sa Italijom, Jugoslavijom, Mađarskom i Čehoslovačkom. Nagodba iz Locarna ustvari je instrumentalizirala dvije klase granica oko Centralne Europe (Njemačka-Austrija): one stroge, nepromjenljive, prema Atlantsko Europi, i polupropusne, meke prema Istočnoj Europi. (18)

Ovo je način kako je predominantni igrač iz Centralne Europe, Njemačka, primljen u Ligu, kolektivni sistem u koji se rusofonska Europa, Sovjetska Rusija, prima tek deceniju kasnije (1934.). (19) Nedugo zatim, ovaj će dvojni standard zapečatiti sudbinu mnogih u Europi i drugdje.

Zapravo, 1930-e su bile pune javnog divljenja i čestih zvaničnih posjeta Hitleru – velikom Nijemcu rođenom u Austriji. One nisu bile samo rezervisane za britansku kraljevsku porodicu (npr. Edwarda VIII), nego otvorene mnogim drugim sa obje strane Atlantika. Već potkraj 1938., u Münchenu je ovaj “duh Locarna” i potvrđen u praksi kada francuski presjednik Daladier i britanski premijer Chambelrain (dakle: Atlantska Europa), zajednički odlaze u zvanični posjet Njemačkoj i daju ustupak – praktički, slobodne ruke – Hitleru i Musoliniju (dakle: Centralna Europa) da u svoje kandže zgrabi plijen – Istočnu Europu.
Nije Atlantska Europa prigovorila niti na predminhensko očvršćivanje Centralne Europe: Hitler – Musolini pakt, te prisjedinjenje Austrije Velikom Rajhu Nadčovjeka praćeno strasnom podrškom tamošnjih 890.000 članova nacističke partije i masom simpatizera). Zaključen je Ribbentrop – Molotov pakta o nenapadanju između Moskve i Berlina, ali tek godinu nakon sramnog Minhena – u 1939. (uključujući odredbe o Finskoj, baltičkim državama i Poljskoj), Staljin očajnički pokušava preduprijediti neminovno: a to je horor nekontrolirane munjevite ekspanzije Centralne ka Istočnoj Europi, i sve bliže Rusiji – onoga što je već u velikoj mjeri blagoslovila Atlantska Europa. (20)

Kontrarevolucionarna intervencija

Tijekom nekih 300 godina Rusija i Osmanlije su vodile serije ogorčenih ratova za kontrolu crnomorskog platoa i Kavkaza – prostore koje su obje strane, (pogotovo Osmanlije) smatrale od presudnog geopolitičkog značaja za svoj opstanak. Ipak, niti jedna strana nije napredovala na bojnom polju toliko ozbiljno da bi ugrozila sami opstanak onog drugog. Međutim, Rusija je iskusila takve pokrete nekoliko puta iz samog srca kontinentalne Europe. Tri od njih su bili kritični za sam opstanak Rusije, dok je četvrti bio više nego poučan: Napoleonovi ratovi, Hitlerov drang nach osten (proboj na Istok), tzv. “kontrarevolucionarna” intervencija, (21) i, konačno, kratki, ali duboko ponižavajući rat sa Poljskom (1919.–1921.).

Zato i nije iznenađenje da 1945., kada Rusi (plativši ogromnu cijenu od preko 20 miliona većinom civilnih žrtava, i daleko najteže breme rata protiv nacizma) stižu na “krilima” svojih tenkova i ideologije u Centralnu Europu, tu odlučuju i da ostanu. Uvećavajući svoju stratešku dubinu zapadno-jugozapadno, i utvrđujući svoje prisustvo u srcu Europe jeste u moralnom smislu predstavljalo okupaciju. (22) Ipak, geopolitički gledano, ovo je bila jedina preostala opcija koju je Staljin, kao nemilosrdna osoba, ali izvanredan geostrateg, savršeno razumio. Samo letimični pogled na geografsku kartu Europe jasno pokazuje da su nisko smještena područja zapadne Rusije, Bjelorusije, Ukrajine i Istočne Europe praktično neutvrdiva i neobranjiva. Njihova nepovoljna topografija izlaže prestoničku oblast i grad Moskvu ekstremnoj ranjivosti.

Tako je geostrateški diktat da u nedostatku kakvog dubokog kanjona, ozbiljnih planinskih masiva i vijenaca, jedinu zaštitu predstavlja ili ogromna stajaća armija (skupa i očajnički potrebna u drugim dijelovima te ogromne zemlje) ili/i povećanje strateške dubine.

Ukratko kazano, možemo ustvrditi da je sam epilog oba svjetska rata u Europi poraz Centralne Europe, (izazivač status quoa) protiv Atlantske Europe (branitelj statusa quoa), sa relativnom odsutnošću neutralne Skandinavske Europe, uz Istočnu Europu, koja je više objekt nego subjekt ovih mega konfrontacija i konačno sa promjenjivim uspjehom Rusije.

Francusko-njemačko približavanje

I konačno da se vratimo na raniju temu: francusko-njemačko približavanje. To je daleko više no puka priča o dvije zemlje koje potpisuju sporazum. To je doista obilježilo finalno odlučno izmirenje dviju Europa: one atlantske i one centralne. Status quo Europa je pobijedila na kontinentu, ali je ubrzo izgubila (gotovo) sve svoje prekomorske teritorije.
Jednom shvatajući to, put za “ujedinjenje” podjednako slabih protagonista u bliskoj neposrednoj blizini bio je širom otvoren. (23) I to je, zapravo, puno značenje Elisejske nagodbe iz 1961.

Europa genocida i ujedinjenja –Happy EU 2 U !

Raspad Sovjetskog Saveza obilježio je gubitak povijesnog imperija za Rusiju, ali je također označio i gubitak geopolitičkog značaja nesvrstane, svjetski široko respektirane Jugoslavije, koja se nedugo zatim samouništila u serijama brutalnih genocidnih, nalik na građanski rat, etničkih čišćenja. Ideja da različite nacije žive zajedno i komuniciraju na različitim jezicima u (kon)federalnoj strukturi je bila (iako nesavršena) sušta realnost Jugoslavije, ali je to također bio i deklarirani cilj ka Maastrichtu žureće Europe.

Štaviše, Jugoslavija je bila jedini istinski samostalni i nezavisni politički entitet Istočne Europe, i jedan od svega nekoliko takvih na cijelom kontinentu. Usprkos posthladnoratovskoj, često prepaid, retorici da se Istočna Europa bunila protiv Sovjetske dominacije kako bi se očarano priklonila Zapadu, prava je istina bila bitno drukčija. Imre Nađova Mađarska 1956., Dubčekova Čehoslovačka, (prije) Jaruzelski Poljska 1981. maštale su i borile se kako bi se pridružili liberalnoj Jugoslaviji i njenom na svjetskoj pozornici jasno zacrtanom Trećem putu.

Staljin i staljinizam

Zbilja, Jugoslavija je bila po mnogo čemu jedinstvena europska država: bez historije agresije prema svojim susjedima, sa visokim stupnjem tolerancije drugog i drukčijeg. Narodi Jugoslavije su bili jedni od rijetkih Europljana koji nedvojbeno i odlučno ustaju protiv fašizma, boreći se oružano, i plaćajući to sa 12 odsto svoje populacije u četiri godine rata. (24)

Jugosloveni – siromašni, ali vraćenog dostojanstva i istrajni – također se snažno suprotstavljaju Staljinu i staljinizmu odmah nakon Drugog svjetskog rata. Bizmark Južnih Slavena – Tito – doktrinira tzv. aktivnu miroljubivu koegzistenciju nakon važne Jug–Jug konferencije u Bandungu 1955., i uspostavlja Pokret nesvrstanih (NAM) na njegovoj osnivačkoj konferenciji u Beogradu – svega 16 godina poslije surovog svjetskog rata, 1961. Nepokolebljivo, decenijama, NAM i Jugoslavija direktno umiruju mega konfrontacije dvaju super sila i satelita grupiranih oko njih (balansirajući, njihovom neodgovornošću izazvane, ozbiljne krize širom svijeta).

U Europi, kontinentu na još trijih ideoloških podjela, sa praktično dvije polutke vojno sukobljene jedna protiv druge na svim centralnim sektorima kontinenta, te sa svojim južnim krilom; Portugalom, Španijom, i Grčkom (te Turskom povremeno) kojim vladaju najcrnje vojne hunte, Jugoslavija je izuztno blag otok stabilnosti, umjerenosti i mudrosti. Kod kuće, ova državotvorna
zajednica Južnih Slavena ima jedinstveno ustavno uređenje u striktno decentraliziranoj federaciji. Premda je bila formalna demokracija u svom političkom životu, mnogi aspekti socijalnih i ekonomskih običaja u ovoj zemlji, kao i naširoko upražnjavane osobne slobode i prava oslikavale su državu stvarne demokracije.

Koncept samoupravljanja (uporedo sa samoupravnim modelom tzv. interesnih zajednica) u ekonomskim, socijalnim, jezičnim i kulturnim poslovima privukao je mnogo inostrane pažnje, divljenja i stručnog interesa u 1960-im, 1970-im i 1980-im. Pa ipak nije bilo dovoljno niti simpatija niti milosti od strane ka-EU-žureće Europe da spase ili jugoslavenske narode od strašne patnje ili simbol koji je ta zemlja predstavljala kod kuće i na svjetskoj pozornici.

Do 1989./1990. ova je zemlja još uvijek predstavljala nadu stvarne emancipacije i pune slobode za mnoge na Istoku. Kako je novostvorena EU (Atlantsko–Centralno europska osovina) reagirala? Barem tolerirajući (ako već nevoljka da potpomogne) ili aktivno eliminirajući Treći put Jugoslavije?

EU je odgovorila na kolaps Sovjetskog Saveza u najboljem maniru klasične, historijske nacionaldržave, sa hladnom računicom geopolitičke prosudbe lišene bilo kakvih ideoloških tj.vrijednosno moralnih ograničenja. Ona lako napušta altruizam svojih sopstvenih ideja, uskraćujući svoju podršku reformski opredijeljenoj vladi Jugoslavije, kojoj je tako sudbina brzo i zapečaćena. Slučajna ili ne, krajnja neodlučnost i kontradiktorne poruke EU-pripremajuće Europe; čas ohrabrenja separatizmu, čas potvrda teritorijalne cjelovitosti i nedjeljivosti Jugoslavije, dovode cijelu zemlju u shizofrenu situaciju.

Genocid i EU proširenje

Većina objektivnih analitičara se posve slaže da je ovo jedan od glavnih razloga koji je direktno pospješio krvavo zavađanje naroda. Potom EU okružuje i izolira Zapadni Balkan, puštajući klaonicu da neometano traje godinama. (25). U isto vrijeme užurbano mobilizira sva potrebna sredstva kako bi proširila svoju sopstvenu strategijsku dubinu na istok (ono što se kasnije formalizira tzv. EU proširenjem iz 1995., 2004., 2007., i konačno 2013.). Ovo je jedini mogući odgovor kako genocid i EU proširenje mogu da se odvijaju u isto vrijeme na ovako malom kontinentu.

Kao što je rečeno, poraz rusofonske Europe u njenoj geopolitičkoj i ideološkoj konfrontaciji sa Zapadom dovelo je do kolosalnih promjena u Istočnoj Europi. Koliko je to bilo dramatično, možemo kao ilustraciju uzeti geopolitičko okruženje u to vrijeme najveće države Istočne Europe – Poljske. (26)

Sva tri kopnena susjeda Poljske: DDR – Istočna Njemačka (kao jedina zemlja ikada koja se pridružila EU bez ikakve pristupne procedure, po čistom aktu Anschlussa), Čehoslovačka i Sovjetski Savez nestali su gotovo preko noći. Svi današnji susjedi Poljske su dvije dekade stara novina na europskoj političkoj mapi. Nadalje, ako želimo da uporedimo broj disolucija država širom svijeta u posljednjih 50 godina, Stari je kontinent pretrpio koliko i svi drugi kontinenti zajedno: Američki kontinent– nijedna, Azija – jedna (Indonezija/Istočni Timor), Afrika – dvije (Sudan/Južni Sudan i Etiopija/Eritreja), a Europski kontinent – tri disolucije.

Zanimljivo, svi europski raspadi državnih zajednica (disolucije) tiču se isključivo i samo Slavena koji su živjeli u multietničkim i višejezičnim (ne od strane Atlantske Europe nametnutim jednonacionalnim) državama. I sve su se tri – znači, svaka druga disolucija koja se zbila bilo gdje u svijetu – desile isključivo u Istočnoj Europi.

Ova je regija svjedočila totalnoj disoluciji Čehoslovačke (Zapadni Slaveni) i Jugoslavije (Južni Slaveni, i to u tri vala raspada), dok je jedna država nestala iz Istočne Europe (DDR), da bi ukrupnila i ojačala front Centralne Europe (Zapadna Njemačka). Konačno, nebrojene centripetalne turbulencije snažno pogađaju Istočnu Europu povodom raspada Sovjetskog Saveza (Istočni Slaveni) na njenim granicama.

Iredentizam u Velikoj Britaniji, Španiji, Belgiji, Italiji, Francuskoj ili Danskoj (oko Farskog otočja i Grenlanda) je daleko stariji, jači i dublji. Ipak, raspadi državnih zajednica u Istočnoj Europi zbile su se bespovratno i preko noći, dok je Atlantska Europa ostala nedirnuta, uz Centralnu Europu koja se čak uvećala teritorijalno i proširila ekonomski.

(Autor je šef katedre za međunarodno pravo i političke studije u Beču i urednik specijaliziranog naučnog magazina za geopolitiku Njujorškog Addletona)
(U sljedećem broju: Godine Korisnog idiota)

14. Može poslužiti kao pravi kuriozitet činjenica da je prvi sporazum o državnoj granici, koji je Meksiko ikada potpisao sa nekim od svojih susjeda, bio onaj sa Carskom Rusijom – delimitacija granice koja se protezala preko današnje zapadne obale Kanade i američke savezne države Washington.15. U vrijeme Bečkog kongresa ima desetina italofonskih država i preko trideset germanofonih entiteta – 34 zapadnonjemačke države plus 4 slobodna grada (male državice), Austrija i Prusija. Posdamska konferencija zaključuje sa samo tri germanofone (plus Lihtenštajn, plus Švicarska), te dvije italofonske države (plus Vatikan).
16. Zašto su se SAD pridružile Atlantskoj Europi protiv Centralne Europe u oba svjetska rata? Jednostavno, savezništvo sa Centralnom Europom bi značilo političko-vojnu eliminaciju Atlantske Europe jednom zauvijek. U takvom bi slučaju SAD bile suočene sa jedinstvenim blokom sa kojim bi se morali sukobiti prije ili kasnije. Amerika bi tada, također, izgubila mogućnost posredovanja – savršenog balansera. (Isto onu balansirajuću ulogu koju je SAD naslijedila od Imperijalne Britanije na zalasku.)

17. V.I. Lenjin napušta Švicarsku u aprilu 1917. i kreće ka Rusiji, i to vlakom u zapečaćenom vagonu, prelazeći preko cijele Njemačke koja je u ratu sa njegovom zemljom – zanimljiva epizoda iz Prvog svjetskog rata koja nudi različite vrste zaključaka svom čitaocu.

18. Farsa ili ne, historija je gotovo ponovila sebe do svog zadnjeg detalja u ranim 1990-im. Zapadne granice Centralne Europe ostaju netaknute, dok se odvijaju dramatične promjene na njenom istoku. Osim Anschluss-a: Istočne Njemačke od strane Zapadne Njemačke, granice ondje ostaju iste, ali mnogi istočni susjedi nestaju jedan za drugim sa političke karte.

19. Era Hladnog rata onemogućila je bilo kakav naučni konsenzus ka nepristrasnom, neideologiziranom i objektivnom pogledu na Drugi svjetski rat. Sovjeti su neumorno izjednačavali nacizam Europe i imperijalizam Zapada, dok su SAD sa svoje strane stavljali znak jednakosti između fašizma i komunizma. Sve do danas, mi nemamo jedinstveno stajalište o uzrocima i posljedicama vezano za događaje prije, tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

20. Ne smijemo zaboraviti da su za ostvarenje lebensraum politike (kakvoća i veličina prostora potrebnog germanofonima da se neometeni životno razvijaju i prosperiraju), Židovi, Romi i bihejviorističke manjine predstavljale neteritorijalnu prepreku. No, Slaveni i njihove slavenske države u Istočnoj Europi su prva i osnovna teritorijalna meta Centralne Europe vođene Hitlerom u sprovedbi “konačne solucije”. Stoga ne treba da čudi zašto među Slavenima toliko izdaje i domaće pete kolone.
Za pospješenje i podmazivanje uspješne politike praznog prostora, Quisling je trebao biti premijer u Norveškoj, ali su puno nužnije slavenske kvislinške elite u svim većim slavenskim državnim zajednicama – Ukrajina, Poljska, Čehoslovačka, Jugoslavija, Bugarska, itd. Korisni idioti ne niču sami od sebe i slučajno – duga i izdašna je investicija Centralne Europe u taj projekt. Kako prepoznati korisnog idiota? Svatko tko bira između domovine i imovine ono potonje. Kako to pjeva stih Dubioze Kolektiva: Svakim mu danom interes sve uži / uopće ne zna čemu služi. Korisni idioti imaju i svoje klo(v)nove / kako bi svi oni što su ostali praznih ruku naučili da u mraku aplaudiraju.

21. Šest godina duga pobuna (u većoj mjeri financirana i inspirirana od strane Zapadne Europe kao otvorena intervencija za promjenu režima) u vrijeme rane boljševičke Rusije koja proždire cijelu zemlju (donosi neizdržive nivoe patnje i gladi do slučajeva kanibalizma), oduzima pet miliona života i otvara prostor “crvenom teroru”.

22. Uz političko-vojne nagodbe sa Teheranske i konferencije u Jalti (1943.), te konačno Posdamskim sporazumom (1945.), SAD, Velika Britanija i SSSR se jednoglasno suglašavaju da umanje državni teritorij Njemačke za 25 odsto (shodno njenoj veličini iz 1937.), da ponovo stvore Austriju, i da obje ove zemlje podijele na četiri okupacione zone.
Europske sekcije Sovjetskih granica pomaknute su zapadno – sve do priobalnog baltičkog gradića Kaliningrada. Poljska je nadoknađena teritorijalnim proširenjem u bivšoj Istočnoj Pruskoj/Njemačka. Prisajedinjenje tri baltičke republike Sovjetskom Savezu od prije Drugog svjetskog rata također je jednoglasno potvrđeno u Posdamu od strane Amerike, Britanije i Sovjeta. Praktično, Rusi uspijevaju da eliminiraju Njemačku iz Istočne Europe (njen pristup ka centralnim i istočnim dijelovima Baltika također), i da je “smjeste” bliže Atlantskoj Europi.

23. Danas, sa sigurne vremenske distance, lako je ustvrditi da je dio Europe pod Amerikancima imao više sreće nego dio pod sovjetskim utjecajem. Zanimljivo će biti da je drugdje situacija posve drugačija: Indija – Pakistan, Vijetnam – Filipini, Kuba – Kolumbija, Egipat – Saudijska Arabija, Gana – Liberija. To znači da su unutareuropske različitosti dublje od puke podjele na SAD ili ruski utjcaj, i prema tome daleko više značajne. Dokaz? Razlika u životnom standardu između stanovnika Londona i Bukurešta ili Pariza i Sofije danas čak nije ni ista, već je puno gora od one kakva je bila prije 40 godina.

24. U odnosu na veličinu zemlje i broj stanovnika iz 1939., najveće žrtve u Drugom svjetskom ratu su pretrpjeli: Poljska – 18 odsto, Sovjetski Savez – 15, Jugoslavija – 12, III Rajh/Njemačka– 10. Usporedbe radi, Atlantski svijet je pretrpio: Francuska– 1,3 odsto, Britanija– 0,9, Amerika – 0,3.

25. Kratka, ali krvava televizijska epizoda iz 1989. lova na vještice, okončana zbrzanim, protuzakonitim i divljačkim umorstvom rumunjskog predsjednika Čaušeskua i njegove supruge, šokirao je svijet, ali ne dovoljno i ne zadugo. Prvi ikada televizirani rat, sa svojim dukoko uznemirujućim slikama genocidnog armagedona, došao je početkom 1990-ih.To ostaje na TV prijemnicima godinama širom Europe, posebno na istoku kontinenta. Iako, atlantsko–centralno europska osovina stalno ponavlja mi ne znamo tko na koga puca u ovom buretu baruta i rano je osuđivati, ovaj naoko neodlučan stav je bila nedvojbeno jasna poruka svima u Istočnoj Europi: nikakav Treći put neće biti dopušten. Od Istoka se jednostavno očekivalo da krotko stane u red – da se pokorno svrsta, a ne da se aktivno angažira.

26. Etnički, jezički i vjerski jedna od najhomogenijih zemalja Europe, Poljska se u svojim postkominističkim konceptima vraća vjeri i vjerskom (budući da je, posebice poslije doba Tadeusza Mazowieckiog, masovno deslavenizirana). Ne treba to ni čuditi, budući je Poljak Karol J. Wojtyła služio rimskoj Kuriji kao Papa od 1978., da bi ga potom naslijedio Nijemac Joseph Ratzinger u 2005.
Slaveći rimo-katolicizam ispred etniciteta, čak oštro osuđujući svaki slavenski sentiment kao opasni roter russischer Panslawismus, (crveni ruski panslavizam), “tvrđava” Poljska, zapravo, izolira sebe na dugu stazu jer nitko od njenih susjeda nije katolički. Ipak, četiri petine kopnene granice Poljska ima sa drugim slavenskim zemljama. Da mobilizira izvanjski, elite (u bilo kojoj Istočnoeuropskoj državi) bi morale imati primamljiv intelektualni zov – ne samo puki etno-religijski šovinizam.