Prof. dr. Anis Bajrektarević: Godine korisnog IDIOTA

Godine korisnog IDIOTA

100 godina poslije – Happy EU 2 U! (Treći dio – Feljton u 6 nastavaka)

Je li naših sto proteklih godina ikakva naznaka što nam je za očekivati do konca ovoga stoljeća?
Kakav nam je plan? Ima li, pak, smisla vratiti se i nanovo promisliti sarajevski događaj od 28-og juna 1914, koji je konačno prelomio krhku ravnotežu La Belle Èpoque kao štrucu vrelog bistričkog kruha, i potaknuo lanac događaja na Starome kontinentu (i svijetu tada), zbivanja koja se smjenjivaše jedno cijelo stoljeće, sve do njihove konačnice – jedinstvene unionističke forme današnje Europe?

Piše: Prof. dr. Anis Bajrektarević

(Objavljeno u magazinu “DANI” 27.06.2014. godine)

Povijest možda zbilja pišu pobjednici, ali je zasigurno uvijek tumače oni bogati. Stoga, znanje (iz) povijesti je pouzdan orijentir inteligentnima, ali nužnost za opstanak nejakim i nezaštićenima.

Još u XVI. stoljeću, istočnoeuropska misao – u osobi slavnog Sarajlije, Kafije Pruščaka – izgovara univerzalno i dalekosežuću mudrost da napredak jeste oboje, i usredočenje na viziju kao i ostvariva realnost za sve. (27) Ako je ova, tadašnje futuristička tvrdnja još uvijek prihvatljiva, onda će svaki napredak biti naprosto nezamisliv bez socijalne kohezije (društvenog jedinstva). A ova će, sljedstveno, pretpostaviti postojanje zajedničkog interesa do kog može doći samo kroz sveobuhvatne debate koje prožimaju sve segmente datog društva (ili barem njegove najvažnije interesne grupe).

Trend subsaharske Afrike
Je li današnja Istočna Europa klasičan slučaj tzv. indirektne uprave? Da li je to duboka imperijalna periferija sa nominalno neovisnim domaćim vlastodršcima, dok u stvarnosti istinska moć počiva negdje drugo, iako je “kod kuće” podržana gustom mrežom nevladinih organizacija, multinacionalnih korporacija i lokalno “ubranih elita”?

Slučajno ili ne, u posljednjih 25 godina, naše izvještavanje o Istočnoj Europi više je pitanje vjere nego refleksija na empirijsku realnost. Ovom “retorikom” dominiraju fragmentirani intelektualni trendovi koji su prije kulturni (npr. poetske večeri, izložbe slika, smotre filma) , nego što su koherentno ekonomski i geopolitički u svom fokusu, kakvi bi oni prevashodno trebali biti. Od načina kako promatramo i formuliramo problem, uveliko će zavisiti i naši zaključci, tj. odgovori i pravci naše akcije.

Umjetnost će uvijek tragati za emocijom, a nauka za činjenicom. Ako je fronta Atlantsko-Centralne Europe nedavno propatila gospodarski problem koji je dijagnosticiran kao distribucioni i kompozicijski, tko i kada će da holistički naučno preispita Istočnu-rusofonsku Europu i njene goruće geoekonomske (distribucija i kompozicija), sociopolitičke /ideološke (vrijeme – mjesto u povijesti), i geopolitičke (logičke i prostorne) probleme?

Mnogo je (pre-paid i postpaid) skretanja pažnje i baršunastog utišavanja, no i pored ove kakofonije buke gdje je ozbiljan naučni rad na ovu temu? Ako je jednakost dohotka (ishoda) bila komunistička egalitarna dogma, je li onda ubjeđenje/vjera u jednakost mogućnosti /šanse neka opipljiva/moguća realnost ponuđena Istočnoj Europi, ili je to puka zavaravajuća utopija prodana osvojenim, opljačkanim, ismijanim i kanibaliziranim zemljama u tranziciji?

Upoređujući i sravnjujući dostupne HDI podatke (tzv. Indeks ljudskog razvitka koji svake godine obrađuje UN-ov Razvojni program), kao i sve relevantne WB (Svjetskabanka),OECD (Organi zacija za ekonomsku suradnju i razvoj), UNCTAD (UN-ova Konfe rencija za trgovinu i razvoj), ILO (Svjetska organizacija za rad), i WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) socio-ekonomski i zdravstveni pokazatelji, uključujući demografske trendove u posljednje dvije decenije, možemo lako uočiti da je gospodarski i socio-humani rast znatno visok u Aziji, Latinskoj Americi i drugdje.

Jedini negativni rast (uključujući ovdje i ratu samoubojstava i tzv. funkcionalne nepismenosti) usporediv po svojoj dužini trajanja i oštrinom trenda sa ovim u Istočnoj Europi je trend u centralno-zapadnim i centralno-istočnim dijelovima subsaharske Afrike. Eufemizam (isprazne floskule) kao države u tranziciji ili nova Europa ne mogu sakriti otužnu činjenicu da se Istočna Europa već 25 godina zapravo tretira kao poražena zaraćena strana, kao ratni plijen koje je Zapad osvojio u svom ratu protiv komunističke Rusije. (28)

Hondurizacija Istočne Europe
Tako bi se zaključilo da je (samo)fragmentirana, deindustrijalizirana, ostarjelih i brojčano prorijeđenih ljudi, (i deslavenizirana) Istočna Europa vjerojatno najmanje uticajan region svijeta – jedan od svega nekoliko koji su podbacili. Poslušno podatni, pa sa takvim svojim stavom, zapravo rigidni u dinamičnom okružju obećavajućeg 21. stoljeća, istočni Europljani su vjerojatno među nekoliko posljednjih pasivnih preuzimača i “sporih đaka” na inače cvjetajućoj pozornici svjetske kreativnosti, politike i gospodarstva. (29)

Istok ne upražnjava svoj politički suverenitet (nestao sa EU), svoju vojnu neovisnost (nestala sa NATO-om), svoj gospodarski i monetarni suverenitet (nestao kroz ogromnu domaću deindustrijalizaciju “propovijedanu” od strane Međunarodnog monetarnog fonda, Europske banke za rekonstrukciju i razvoj, Europske investicione banke i, eventualno, Europske centralne banke), (30) te svoju financijsku nezavisnost (nestala punom penetracijom njemačkih, austrijskih i švedskih banaka). (31)

Većina istočnoeuropskih država ne kontroliraju niti jednu komercijalnu banku na svom teritoriju. (32) Dodatno, ovaj dio Europe ne kontrolira efektivno svoj medijski proctor – mediji tamo (prečesto dubiozne orijentacije i vlasničke strukture) obeshrabruju, dezorijentiraju, i utišavaju svaki smisao nacionalnog dostojanstva, strateške orijentacije kao i uzimanja sudbine u svoje ruke. Istok ubrzano stari i ostaje prazan od ljudi – najgore od pamtivijeka – a to, zauzvrat, čini svaku buduću mogućnost stvarne i pune generacijske smjene jednostavno nemogućom. (33)

Hondurizacija Istočne Europe je puna i kompletna. (34) Ako je sovjetska post-ratna okupacija istočne Europe bila očita i brutalna, ova okupacija je prešutna, podrivačka i dubokorazarajuća. (35) Nadalje, fizičko ili teritorijalno osvajanje, obično u literaturi označeno kao EU proširenje, bilo je prvenstveno Amerikom vođeno NATO-ovo uvećanje, pa tek onda EU poduhvat.

 

 

Sigurnosna rupa – Istočna Europa

 

Jednostavno, niti jedna istočnoeuropska država nije pristupila EU, a da nije prethodno postala članicom NATO-a. Ne treba, dakle, zaboraviti da NATO jeste i ostaje instrument (institucionalizirano političko opravdanje) američkog fizičkog, vojnog prisustva u Europi. Ili, kako je to Lord Ismay efektno definirao 1949. godine: da drži Ruse van, Amerikance unutra, a Nijemce dolje.

Činjenica da su SAD ostale u Zapadnoj Njemačkoj, a da se Sovjetska armija povukla iz Istočne Njemačke nije obilježilo nikakvu “demokratizaciju” ili “tranziciju”. To je jednostavno bio direktni vojni poraz Gorbačovljeve Rusije u duelu oko ključnih sektora u Centralnoj i Istočnoj Europi. Kao direktan ratni plijen DDR bukvalno preko noći nestaje sa političke mape, jer je apsorbira Zapadna Njemačka, dok američka Armija još uvijek obitava u ujedinjenoj Njemačkoj. Zapravo više nego polovina od 75 krupnijih američkih prekomorskih vojnih baza su stacionirane u Europi. Sve do danas, 25 njih je na teritoriji Njemačke.
Iskreno rečeno, u ranim 90-im “sigurnosnoj rupi” –  Istočna Europa, pristupljeno je u mnogostrukom obliku: osim ( p r i j e – M a s t r i h t europske zajednice i post-Mastriht) EU I NATO-a, tu je bio Savjet Europe, Konferencija (od Budimpeštanskog samita 1993. godine, Organizacija) za sigurnost i suradnju u Europi, Europska banka za rekonstrukciju i razvoj (EBRD) i Europska investiciona banka(EIB). Sve su one slale političke, ekonomske, pravne (zaštita ljudskih prava, sloboda medija), komercijalne znakove, pomoć i ekspertizu. (36)

Ovi potezi činili su obje strane vrlo napetim: Rusija postajući nervozno nasrtljiva (na svojim nekadašnjim granicama/periferiji), a Istočna Europa prkosno odbijajuća. (37) Sve do danas, obje strane vide NATO kao centralno sigurnosno pitanje: jedni kao nešto bez čega se ne može, a drugi kao nešto s čime se ne može. (38)

Stoga zbilja i ne čudi da je apsolutni pivot Istočne Europe – Ukrajina, veliki talac te dileme: između istočne panslavenske hegemonije i zapadnog “imperijalizma slobodnog tržišta”. (39) Za Ukrajinu, Rusija je geografska, socio-historijska, kulturna i jezička realnost. Ovih se dana ta realnost kudikamo manje razmatra, nego zavodljivi, ali daleki euro-atlanski klub.

Ukrajina je za Rusiju više od pukog geopolitičkog pivota na njenom zapadnom boku. Za Moskvu je Kijev emocionalno mjesto – nezamjenjiva spona historijsko-civilizacijske utemeljenosti  – nešto što konačno čini i održava Rusiju kršćanskom i europskom. Putin je to jasno podcrtao: iznenadna aneksija Krima bila je veoma neugodan, ponižavajući šamar koji će donijeti mnogo spoljnopolitičkog mamurluka NATO-u i EU.

I tako, plutajući besciljno, “izgrižena” sa mnogih strana, Ukrajina sama je zatočenik ove udomaćene sigurnosne drame koja tako tragično implodira unutar ove prelijepe zemlje, prostora čija se populacija tužno polarizira 50:50 oko pitanja – gdje ova država pripada u prostoru, vremenu i stranici historije. Zaključno, Istočna Europa se dalje izvitoperuje postupno sagorijevajući između ukrajinizacije i pakistanizacije. (40)

(Autor je šef katedre za međunarodno pravo i političke studije u Beču i urednik specijaliziranog naučnog magazina za geopolitiku, njujorškog Addletona)
(U sljedećem broju: I ti možeš postati Džirlo država)

______________________________

27. Uzeto iz Kafija Pruščak, H. (1596), Temelji mudrosti o uređenju svijeta (Usul Al-hikam fi nizami-el-alem). U to vrijeme, u Zapadnoj Europi on je dobio nadimak Orientalni Makijaveli.

28. Oštri pad LA-a (životna dob – demografskim rječnikom rečeno, statistički očekivana – sa ranijih 72 na mizernih 59) je nešto što se dešava samo državama u ratu. Dokaz da je Rusija pretrpjela takav nevjerojatan pad LA-a, trend koji se nije okrenuo od propasti Sovjetskog Saveza, nezapamćen je u mirnodopskoj povijesti bilo koje industrijalizirane nacije. Premda nije tako alarmirajuća kao u postsovjetskoj Rusiji, situacija u ostalim postsovjetskim republikama, kao i cjelokupnoj Istočnoj Europi tijesno prati isti LA obrazac. Da ne spominjemo devastirajuće nisku stopu rođenih, “odliv mozgova” i druge vitalne demografske pokazatelje nepovoljnih trendova.
Istok nije u stanju da stvori i održi svoj život!
A onaj koji začne, sve je kraćeg vijeka – danas rođena beba u Berlinu ima LA oko 100 godina, dok ista takva beba rođena u Kragujevcu ili Kijevu može računati na očekivanu životnu dob od svega 67 godina. Dakle, ako mu se “nehotice”i začne, Istok taj život najradije – kad ovaj dođe u svoju intelektualno i biološki najproduktivniju fazu – podari Atlantsko-Centralnoj Europi, da ova bude još raskošnija, pametnija i jača. Nekada su majke plakale kada su odvodili najbolje sinove u najamnike – janjičare. Danas istočnoeuropske majke skromnih prihoda finansiraju svoju djecu da žive i rade kao najamnici u tuđini.

29. Sa nekim izuzecima tzv. Visegrád zemalja (kao što su Poljska, Češka, i odnedavna Mađarska) sporadično se suprotstavljajući stalnoj pasivnoj i bespogovornoj sprovedbi naputaka (a, i tada samo u domeni uske EU fiskalne i mikroekonomske politike), Istočna Europa danas je nemoćna da formulira i efikasno provede samoemancipirajuću, umjerenu, multivektorsku spoljnu politiku. Opisujući ovaj problem Istočnih Europljana, Ferguson daje jasnu povijesnu paralelu: “Oni gledaju na Bruxelles (NATO) na način kako su bivše britanske kolonije bespogovorno slušale sve rečeno i urađeno u Londonu.”

30. “Pristupni kriterij za istočnoeuropske države bio je krajnje nepovoljan: tzv. male i otvorene ekonomije, deindustrijalizirane i prezadužene, nisu imale nikakve šanse da ikada postanu ravnopravni partneri. Za većinu njih direktna strana ulaganja (FDI) su jedina gospodarska solucija, koja ih zapravo pretvara u kolonije…” – priznao je dobitnik Nobelove nagrade iz Ekonomije Jozef  E. Stiglitz u svojoj bestseller knjizi Cijena nejednakosti (The Price of Inequality).
Nadalje, prejak i krut tečaj domaćih valuta Istočne Europe pogoduje samo stranim povjeriocima. On nagrađuje uvoznike, dok šteti i obeshrabruje domaću proizvodnu bazu i domaće izvoznike. Ova zastarjela antirazvojna gospodarska politika planetarno je napuštena, čak i od LDC (Najmanje razvijene zemlje prema listi UN-a). Stoga ne treba čuditi da je GDP većine istočnoeuropskih država danas još uvijek ispod nivoa koji su imali 1990-ih.

31. Prema nalazima budimpeštanskog Ekonomskog Instituta (Korvinijus Univerziteta u Budimpešti, Mađarska), za protekle dvije decenije volumen austrijskog bankarskog sektora je povećan za 370 odsto. Kako ovolike procente može postići zemlja bez domaćeg gospodarskog rasta i uz negativan demografski rast? Ova prikrivena okupacija jugoistočne Europe od strane inozemnog financijskoga sektora nije otvorila nova radna mjesta, pomogla da se sačuvaju stara ili rekreirala postojeću industrijsku bazu. Kao što danas iz budimpeštanskog Instituta analiziraju posljedice, to je samo značilo isisati preostalu domaću aktivu (i privatnu štednju) iz po brzom postupku osiromašivanog, “poraženog” protivnika.
Godine 1914. Austrija je kontrolirala banke, također, u Hrvatskoj, Bosni, Rumuni i, Srbiji/Vojvodini, Mađarskoj, južnoj Poljskoj i zapadnoj Ukrajini. Ipak, u to vrijeme ona ima jasne vladajuće obaveze, jer svi oni su bili dio Monarhije. Priznavši formalni suverenitet svakome od njih, Austri ja danas (kao i Švedska spram triju baltičkih država na sjeveroistočnom boku Europe, a Njemačka na centralnim sektorima Istočne Europe) nema nikakve troškove uprave.
Tako, EU pristupni uvjeti u kombinaciji sa nominalnim suverenitetom formalno datim tim zemljama (pacificiranim od strane pre-paid medija, i motrena od strane post-paid “elita”), znači da su gospodarska i druga dobra iscijeđena, ali ove se države moraju same o sebi starati i izdržavati. Ili, strani “ulagač” je socijalizirao (podruštvio je sve svoje) troškove u toj stranoj zemlji, no prihode i profite je za sebe individualizirao (internalizirao). Profit uzimam ja, al’ mi ova država jamči dug. Krleža nije bio ekspert bankarstva, al’ se vrijedi podsjetiti njegove krasne opaske o životu pod Habsburzima: “A mi Hrvati, k’o guske u maglu…”

32 . Trenutno uvjeti rada za većinu u Istočnoj (također i u rusofonskoj) Europi više nalikuje slikama uvjeta 18. nego 21. stoljeća, posebno u privatnom sektoru zapošljavanja. To je sve sa slabim ili čak totalnim odsustvom radničkog sindikalizma, jadnih radnih uvjeta i vrlo slabe zaštite drugih važnih socijalnih prava.
“Postrožili smo radne uvjete do nepodnošljivog maksimuma kako bi nekolicina samoproglašenih ‘top-menadžera’ mogli igrati golf češće i dulje… kako izgraditi ikakvu društvenu koheziju kada disproporcionalno mnogo njih pati zarad dubiozne dobiti nekolicine asocijalnih grabljivica…”  priznao mi je ambasador jedne od najvećih istočnoeuropskih država, koji je, prije njegovog ambasadorstva u Beču, služio kao gradonačelnik glavnog grada te zemlje.

33. Još prije desetak godina, za potrebe Specijalnog OSCE-ovog Foruma o demografiji, upozorio sam: “…vitalne političke, društvene i gospodarske promjene, uključujući i veoma bitna tehnološka otkrića – kroz cijelokupnu našu povijest – primarno su se zbile uz generacijske smjene.
To je bio motor ljudske evolucije… Danas, sa demografski posrćućim istočnoeuropskim društvima (stope rođenih, generacijski odliv i odlazak stručnih), kohorta mladih neće moći obrazovati ništa više nego uzanu manjinu – u moru ostarjelih, melanho lično u prošlost zagledanih mentalnih defetista i bioloških nemoćnika.
Pa prema tome, niti smjena generacija koja donosi svježe socijalno-političke ideje, niti tehnološka dostignuća – do kojih tada obično dolazi – neće se uspješno odigrati u budućnosti ovakve demografije. (Za detaljne demografske pokazatelje, ponuđene prijedloge i zaključke, pogledati: Bajrektarevic, A. Our Common Futures: EURO-MED Human Capital beyond 2020, Crans Montana Forum, Monaco, 2005., kao i Bajrektarevic, A. Green/Policy Paper Submitted to the closing plenary of the Ministerial (Chairmanship summa rizing the recommendations and conclusions of the OSCE Ministerial Summit Prague 2005), OSCE Documents EEA 2005.)

34. Istočna Europa je hondurizirana – ovo bi se odnosilo na operacionalizaciju tzv. Monrove doktrine u centralnoj Americi kojom Washington dozvoljava svom strateškom susjedstvu da izabere sopstveni domaći politički i gospodarski sustav do izvjesne mjere, ali zadržava samo za sebe posljednju riječ kad se radi o hemisferskim odnosima i tamošnjom vanjsko političkom orijentacijom. Tzv. Brežnjevljeva doktrina (o nepromjenljivosti komunističkog osvajanja) postulira Sovjetski (Suslov-Staljin) ekvivalent za hondurizaciju – finlandizacija.

35. Istočna Europa, taj (pod)zemni svijet dramatičnog starenja koji je još dodatno demografski nokautiran masivnim odlivom mladih i stručnih (tzv. migracije generacije i mozgova). Nakon urušavanja komunističkog poretka, ove obećavajuće ekonomije, države u tranziciji Ramsfeldovske nove Europe sadrže reakcionarne snage (često veličajući pogrešnu stranu historije), “elite” grabljivaca i mase razočaranih (u život bez poštovanja i dostojanstva, ponižavani i ismijavani u trivijalnosti njihovog trajućeg propadanja).
Čak i ako se nova radna mjesta stvorena ili stara sačuvana, to su zapravo samo dimne zavjese: mahom (inozemnim kreditima financirani) državno sponzorirani programi za siromašne gdje se armije nedovoljno uposlenih i pogrešno zaposlenih tiskaju uz jadne plaće u poslovima bez perspektive i budućnosti.
Bivši utjecajni član vlade, slovački minister lamentira privatno: “Naš ‘oslobođeni Istok’ živi na stranim kreditima, ili u najboljem slučaju kao industrijsko predgrađe Zapadne Europe ako oni kojim slučajem ’širokogrudo’ otvore franšize Renaulta, VW ili Hugo Bossa. Dakle samo pokretne trake i krojački dućani – nešto što je nekoć bilo otvarano samo u zemljama Trećeg svijeta. Osim ruskog Energia-Soyuz(raketni sistem namijenjen kosmičkom programu) šta smo još mi svoje stvorili od Bratislave do Pacifika? Da li postoji ikakav domaći visoko-tehnološki proizvod kreiran u zadnje dvije decenije da je opće poznat? (…) Naš pristupni dogovor sa EU gori je od svih kapitulacionih ugovora zajedno koje su Otomani i imperijalna Kina ikada u svojoj povijesti potpisali.”

36. Kroz EBRD–EIB uvjete i EU pristupne kriterije, Istočna Europa je uslovljena da praktično razmontira sve svoje suštinske industrije i uslužne djelatnosti. Ovakav diktat poraženoj zaraćenoj strani – za ovu priliku eufemistički nazvanoj države u tranziciji ili nova Europa – bio je praćen zajmovima i sredstvima iz tzv. Pristupnih i Strukturalnih EU fondova.
To je bilo “prodano” Istoku kao nagrada i kao takvo predstavljeno obmanutom pučanstvu.
(Ipak, ova sredstva su bila više namijenjena za smirivanje naroda i umirivanje na lokalnim razinama, nego što su bila usmjerena na modernizaciju, reindustrijalizaciju, proširenje ekonomske osnove ili da učine proizvodni i uslužni sektor efikasnijim i kurentijim. Stoga, ovo je prevashodno služilo da podupre opadajuću kupovnu moć Istoka – i da ljude tamo navikne i ohrabri da konzumiraju inozemna dobra i usluge.)
Tako su fondovi mahom utrošeni za zapadnu robu. Ergo, Atlantska i Centralna Europa proširile su se geografski, dok su ekonomski vrlo vješto sami subvencionirali svoju industrijsku bazu. “Elite” istočne Europe spremno su uzimale zajmove, dok su – zauzvrat – zalagali državni suverenitet dajući garancije na dug. Na taj način, oni zadužuju vlastitu zemlju preko mjere, i time, oni eliminiraju svoje sopstvene države kao bilo kakve sadašnje ili buduće takmace ili političko-vojne izazivače.

37. Od svršetka Drugog svjetskog rata, nije bilo nikakvih izvanjskih vojnih akcija sem onih na istoku europskog kontinenta. Da preciziramo; u svojoj dugoj povijesti (ranijoj i skoro dvostruko dužoj od one Varšavskog pakta), jedine dvije europske intervencije koje je NATO ikada poduzeo desile su se na istočnoeuropskom prostoru. Dok su dvije ruske (prikrivene) intervencije bile u strateškom susjedstvu (bivše sovjetske republike, gusto naseljene etničkim Rusima; Abkhazija – Južna Osetija i Krim – istočna Ukrajina) i obje (neuspješno) opravdane kao preduprijeđenje opkoljavanju, od strane Amerike vođeni NATO je intervenirao otvoreno/neskriveno.
U oba NATO-slučaja (Bosna i Srbija – Kosovo), to je bilo veoma daleko od teritorije ijedne zemlje članice, i bez ikakvog UN mandata – dakle, bez pravog međunarodnog legitimiteta. “Humanitarna intervencija na Kosovu nikada nije bila ono zašta je ona predstavljena… To je bila masivna uporaba imperijalne sile da bi se potpomogao zahtjev nacionalne manjine za samoodređenje” – pisao je Michael Ignatieff analizirajući događaje iz 1990. na Balkanu – svježe i precizno, kao da govori o Sevastopolju sa proljeća 2014.

38. Smatra se da Iran (i Sirija) na ruskom jugo zapadnom rubu služe kao ključna sigurnosna tampon-zona. Doista, Teheranu iz Moskve treba trajni diplomatski zaklon (jer na svjetskoj sceni nasto ji sebe legalizirati barem kao imaoca tzv. samo-okrenem-ključ tehnologije). Zauzvrat, Iran se uzdržava svoje sopstvene islamske projekcije i tako štiti Kavkaz i centralnu Aziju – smatranom od Rusije kao njeno strategijsko susjedstvo – od nasrtljivog vehabizma.
Sa dru gestrane, samouvjerenost Irana stvara savršen izgovor za pojačanje raketnog štita. Ovo kudikamo više okružuje Rusiju, nego što ograničava Iran kako nam to nedavno stacionirani raketni štit uglavnom u Istočnoj Europi; od Baltika Poljske, Češke i Rumunije to pokazuje.
Ima svega nekoliko ojačanih baterija Patriot raketa (dostatnih kvantiteta i konfiguracija) stacioniranih npr. u Turskoj – jedinoj NATO-članici u blizini, koja adekvatno može djelovati na
Siriju ili Iran.
Tako, dok ova “raketna groznica” zbilja ne sputava Iran (ne demokratizira Tursku, ne donosi stabilnost Iraku, ili promjenu režima u Siriji), ipak postiže mnogo. Ovo ozbiljno kompromitira CFE ugovor iz 1990., posebice od kada su se 2002. SAD jednostrano povukle iz ključnog ABM ugovora koji je bio na snazi 30 godina. A to predstavlja ozbiljan izazov za atmosferu povjerenja i političko-vojnu suradnju (CSBM) 56 zemalja članica OS CE-a.

39. Ovo je dodatno opterećeno imperijalizmom u žurbi– lako zapaljivom smješom litvansko-poljskih trauma iz prošlosti i njemačkom “historijskom zadaćom” koja uvijek iznova trpi povijesni usud, budući da je opet nestrpljiva za brze rezultate – nesposobna da kapitalizira svoje prethodne uspjehe.
Jedan od mojih njemačkih studenata nedavno je vrlo duhovito primijetio: “Ironija neželjene posljedice je da intenzivni odnos između Übermutti(kancelarka Merkel) i boksera trenutno bez zanimanja, Klitschkoa se u Moskvi interpretira kao aseksualna, ali ne i kao apolitička…” Da kažemo, suviše kozmopolitski interes za sudbinom stranaca koji žive u Njemačkoj od nekoga ko je tako neslavno javno izjavio: “Multikulturalizam je mrtav u Europi…” Sarkozy, Cameron i Merkel otvoreno su u više navrata govorili i dijagnosticirali “smrt multikulturalizma” baš kao da je skup nacional-država Atlantsko-Centralne Europe živio dugu, skladnu i pouzdanu povijest multikulturalizma na svom tlu.

40. Ukrajinizacija bi mogla biti pripisana Istočnim i Zapadnim Slavenima – koji napuhuju razlike bez utemeljenja. Pakistanizacija bi trebala opisati pejzaž Južnih Slavena: umjesto istine i pomirbe, krivica je ponuđena kao kontrolirajući mehanizam, nakon nekontroliranih eskalacija koje su se kretale od histerije male razlike do pogroma drugog i drukčijeg.

 magazinplus.eu

Drugi dio – link: Naš je Gavrilo! Princip je europski!

Prvi dio – link: Povijest genocida i ujedinjenja