„Referentna točka je patrijarhalna kultura. No, beskrajna veza s majkom stvara simbiotske odnose, narcisoidne niše. Nasilni muškarci? Emocionalni analfabeti.“
Patrijarhat, narcizam, rodno nasilje, odgoj za ljubav … Nakon femicida Giulije Cecchettin [ubio je bivši dečko], nastala je javna rasprava – bolna, sveobuhvatna, nužna – koja je obuhvatila isprepletena pitanja koja se odnose na različita područja, nudeći kulturološke interpretacije i povijesnu rekonstrukciju, tipične teme psihoanalize, sociološke analize kao i pedagogije. O tome smo razgovarali s Massimom Recalcatijem, lacanovskim psihoanalitičarom i esejistom, pozornim promatračem transformacija suvremenog društva i obiteljskih uloga.
Kakvu je ulogu mogla imati patrijarhalna kultura u slučaju Giulijina femicida? Je li još uvijek moguća interpretacija?
Pozivanje na patrijarhalnu kulturu je nužno, rekao bih bitno. To je kolektivna nesvjesna pozadina nasilja nad ženama. Prema ovoj kulturi, koja je dominirala na Zapadu sve do početka šezdesetih godina, točnije 68. godine i feminističkih pokreta, žena je viđena kao ona koja je opterećena ontološkom, kognitivnom i moralnom inferiornošću. Muškarac je, prema tome, ovlašten primijeniti stegovnu moć nad njom što također opravdava upotrebu nasilja. Bilo bi dovoljno pogledati Pasolinijev dokumentarni film „Comizi d’amore“ [Ljubavni susret] da se dobije precizna predodžba o rasprostranjenosti ove zastupljenosti u muško-ženskim odnosima kod nas prije 68. godine. Međutim, istina je također da živimo u drugom vremenu i da se položaj žene duboko promijenio.
U kojem smislu? Kako je došlo do ove transformacije?
Muška šovinistička kultura, kao prirodna kći ideologije patrijarhata, više nije u dominantnoj poziciji. Bilo bi to nemoguće ne uvidjeti. Ali žeravica patrijarhata nije potpuno ugašena. Moramo prije svega razlikovati dvije strane te ideologije. Jednu stranu predstavlja seksofobična mržnja prema ženama. Njegova najnovija inkarnacija je ona iranske moralne policije koja zahtijeva poništavanje ženskog tijela. To je užasna ostavština našeg Malleus maleficarum [malj za vještice] koji je identificirao žene – koje nisu pristale na pasivnu poslušnost prema muškarcima – s vješticama. Druga strana patrijarhata, ona opskurnija koju je teško imenovati a koja je zapravo ključna za razumijevanje Giulijina ubojstva, jest ona beskrajne povezanosti s majkom.
Ova interpretacija često se vraća u sličnim događajima. Budući da se ne radi o prosudbenom gledištu u vezi s određenim slučajem, što to točno znači?
Primarne veze se ne prekidaju, nego se nastoje produžiti u odrasloj dobi, reproducirajući fuziju i posjedovanje koje ih izvorno karakterizira. To je nešto što ne pripada srednjem vijeku, već se duboko tiče kulture našeg vremena. Kultura individualnog uspjeha i principa učinkovitosti otežava obradu neuspjeha i poraza i potiče rađanje čvrstih, simbiotskih odnosa utočišta, narcisoidnih niša odvojenih od svijeta, svojevrsnih sablasnih „reinfekcija“, skloništa od nesigurne, prijeteće i zbunjujuće stvarnosti…
Što stoji iza femicida? Želja za dominacijom i posjedovanjem? Poteškoće u odnosu s „drugim“, drugom osobom? Nemogućnost suočavanja s odbijanjem?
To je čudovište s dvije glave. Prva je ona narcizma, druga je ona depresije. Muško nasilje kao nagon za dominacijom nad partnerom koji je sveden na vlasništvo pojačava narcisoidnu dimenziju. Ali ona donosi sa sobom također bezgraničnu hladnoću i tamu depresije: „Ja dominiram nad tobom do te mjere da te čak ubijem tako da me nikad ne možeš napustiti, jer kada bi me napustila, ništa ne bi ostalo od mene.“
Kako to da su u kontekstu partnerstva gotovo uvijek muškarci ti koji ubijaju?
Kao što rekoh, suočeni smo sa žeravicom patrijarhalne kulture. Nasilni muškarci doživljavaju ženu kao prijetnju njihovom identitetu. Emocionalno su nepismeni. Nagon za posjedovanjem očituje njihovu temeljnu krhkost. Suočeni s narcisoidnom ranom napuštanja, mogu burno reagirati jer ne mogu tolerirati slobodu žene koja okreće naglavačke njihov falički prestiž.
Ima li rastakanje očinske figure u hipermodernom društvu – tema koja Vam pripada – veze s određenim oblicima nasilja?
Nema sumnje. Zapravo, moramo razlikovati patrijarhalno predstavljanje očinstva od očinskog principa. To je tema koja se također provlači kroz Isusovo propovijedanje. Otac koji ima moć i sadistički se njome služi stvara nasilje umjesto da ga ograničava. To je strašni lik oca-gospodara od kojeg se upravo razlikuje Bog Svetoga pisma. Na taj način se može razumjeti užasno vrijeme totalitarizma u dvadesetom stoljeću: otac-Duce, otac-Führer ohrabruje mase ljudi time što im uskraćuje slobodu. Nasuprot tome, očinsko načelo uvodi Zakon koji može obuzdati nasilje u mjeri u kojoj podsjeća da ljudsko biće ne može biti sve. To je zapravo primarni izvor ljudskog nasilja: nagon da se želi biti sve. To je ono što se događa u našem vremenu. Očinski princip ispravlja ovaj nagon podsjećajući da je ljudsko biće uvijek ne-sve.
Čini se da je sama ideja muškog i ženskog danas u krizi. Treba li ljubavi još uvijek ova razlika?
Ljubav, govorio je Lacan, uvijek je heteroseksualna. Uz dodatak, međutim, da moramo naučiti ne svoditi heteroseksualnost na anatomsku razliku između spolova. Ljubav je heteroseksualna utoliko što je uvijek ljubav prema hetero, prema drugome, prema njegovoj različitosti… Postojanje te ljubavi uopće nije zajamčeno anatomskom različitošću, što psihoanalitičari dobro znaju.
Jedan od strahova koji se širi među djevojkama, ali i među roditeljima, pred femicidom koji je počinio „dobar dečko“, jest da su svi muškarci potencijalno opasni. Može li se to stvarno svakome dogoditi?
Roditelji umjesto da policijski promatraju svoju djecu, trebali bi se pobrinuti da svjedoče ljubav u obitelji. Ako dijete odrasta u obitelji u kojoj se ne plaši afektivnosti, gdje su briga i pažnja za druge svakodnevna vježba, gdje se poštovanje prema ženi ostvaruje djelima, a ne riječima, gdje nema pribjegavanja nasilju ili vrijeđanju, ono neće postati muškarac koji mrzi žene.
Razgovarao: Massimo Calvi; izvor: Avvenire.it; prijevod: Predrag Mijić
polis.ba
