Četvrt stoljeća od početka rata u Bosni i Hercegovini, više od 20.000 preživjelih žrtava seksualnog silovanja i dalje traže pravdu koja im je uskraćena, upozorava Amnesty International (AI) u posljednjem izvještaju koji se temelji na dvogodišnjem istraživanju.
Tokom rata od 1992. do 1995. silovano je tisuće žena i djevojaka koje “ni danas nemaju potrebnu medicinsku, psihološku i financijsku podršku koju očajnički trebaju kako bi zakrpale svoje ratom razorene živote”, ističe zamjenik direktora Amnesty Internationala za Evropu Gauri van Gulik.
“Više nikome ne vjerujem, osobito ne državi. Živim samo za moga sina koje je jedino svjetlo u mom životu. Za mene ovo nije život….već njegovo puko održavanje na aparatima”, ispričala je Sanja iz Tuzle.
Dva desetljeća nakon okončanja rata, žene žrtve seksulanog nasilja u Bosni i Hercegovini i dalje pate, ne samo zbog posljedica zločina koji je na njima izvršen, već i zbog činjenice da ih vlasti na svim razinama u BiH zanemaruju. One su i dalje među najviše marginaliziranim grupama u BiH, bez mogućnosti pistupa pravdi, istini ili odšteti.
Mnoge od njih su bile zarobljenice izložene stalnoj seksualnoj torturi u takozvanim kampovima za silovanje, prisiljene da rađaju djecu nakon silovanja, druge su silovane od strane raznih vojnih ili paravojnih grupacija čiji su se pripadnici iživljavali nad civilnim stanovništvom.
U većini ovih slučajeva žene su, prema međunarodnom pravu, bile žrtve višestrukih zločina, uključujući silovanja, nasilno protjerivanje i pritvaranje. Mnoge su svjedočile mučenjima i ubojstvima članova obitelji. Zbog svega toga imaju dugotrajne fizičke i psihološke posljedice koje utječu na njihov svakodnevni život.
- Pročitajte i ovo: U ratu žrtve silovanja, danas žrtve sistema | Žrtve torture i dalje nevidljive
Istraživanje AI temelji se na svjedočanstvima žena koje su se odlučile progovoriti i zatražiti pravdu, bez obzira na sve prepreke. No, veliki je broj onih koje pate i ne žele govoriti o proživljenim traumama. Žive sa osjećajem srama, na margini društva, pokušavajući ponovno zakrpati vlastite živote.
Neuspjeh vlasti da se dogovore o mjerama koje bi trebale osigurati njihova prava i nužnu podršku prijeti da mnoge neće za života dočekati pravdu i ratnu odštetu. Udruženja preživjelih s pravom strahuju da politička apatija mnogima od njih neće donijeti pravdu.
Prema međunarodnom pravu, država BiH je dužna garantirati žrtvama pristup pravdi, istini i pravo na odštetu. Ta obaveza uključuje i rehabilitaciju, satisfakciju, kompenzaciju zbog patnji koje su žrtve preživjele, kao i garanciju da se zločin neće ponoviti. Sve to bi im trebalo pomoći da iznovaizgrade vlastite živote.
Elma je bila četiri mjeseca trudna kada je odvedena u kamp za silovanje. Torturi je bila izložena svakodnevno. Za Amnesty International je kazala kako su je silovali lokalni mladići koji su nosili maske, te je pitali: “Da li znaš tko je sada ne tebi?” Izgubila je dijete, ima povredu kičme. Dvadeset i pet godina nakon silovanja, Elma je nezaposlena, ne prima nikavu socijalnu pomoć, niti odgovarajuću medicinsku skrb.Istraživanje AI koje je provedeno u razdoblju od dvije godine otkriva da je kombinacija raznih faktora – od složene i nefunkcionalne ustavne, pravosudne i administrativne strukture BiH, do političke paralize zemlje, rezultirala neuspjehom vlasti da osiguraju pravdu za te žene.
Sustavne prepreke s kojima se žrtve suočavaju onemogućile su im da obnove svoje živote i uspješno se ponovno integriraju u društvo. Trajna i često netretirana trauma i raspon fizičkih zlostavljanja uzrokovanih seksualnim nasiljem često su ih spriječili u pronalaženju zaposlenja i zadržavanja radnih mjesta. Žene žrtve seksualnog nasilja su među najranjivijim ekonomskim skupinama u bh. društvu.
Istraživači Amnesty Internationala razgovarali su sa 89 osoba, među kojima su žrtve silovanja, predstavnici nevladinog sektora, vlasti i međunarodne zajednice. Utvrđeno je da je posljednjih godina ostvaren napredak, no pravda još nije zadovoljena. Od početka suđenja za ratne zločine na sudovima u BiH – od 2004. godine – 123 slučaja su završena, a 134 izvršitelja zločina su osuđena, no još je u postupku 900 slučajeva, od kojih se 200 odnose na seksualno nasilje. Moglo bi proći još jedno desetljeće prije nego se procesi i završe.
Prema podacima nevladinih organizacija, gotovo dvije trećine osuđenih za silovanja tokom rata, dobilo je tri do pet godina zatvora. Presude su nakon žalbe smanjene, a neki počinitelji zločina su nakon priznanja krivice mogli zatvor zamijeniti novčanim globama.
Žrtvamaseksualnog nasilja važno je dobiti status civilne žrtve rata, jer to otvaraput mjesečnim naknadama, zdravstvenoj zaštiti, kao i drugim socijalnim pravima. No, zakoni koji garantiraju takav status su različiti u Federaciji BiH, Republici Srpskoj (RS) i Distriktu Brčko. Tek je nešto više od 800 osoba osiguralo taj status, uglavnom u Federaciji BiH, dok RS ne priznaje silovanje kao ratni zločin.
Amnesty zato poziva na usklađivanje zakona na svim razinama, formiranje fondova iz kojih će se žrtvama osigurati odgovarajuća zdravstvena zaštita i psihološka pomoć. Od EU se traži da u pregovorima o pristupanju BiH uključi ipristup pravdi i naknadu za civilne žrtve rata.
Poziva se međunarodna zajednica da nastavi pružati podršku inicijativama i programima koji pomažu žrtvama seksualnog nasiljau BiH u traženju pravde i resocijalizaciji.
Mirjana Rakela
Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana. Dobitnica novinarske nagrade ‘Lorenzo Natali’ 2008. koje dodjeljuje Evropska komisija u saradnji sa Reporterima bez granica i Svjetskim udruženjem novinara.
RSE
