Jedan od najagilnijih ekonomskih analitičara u BiH Zoran Pavlović secira u razgovoru za Klix.ba ovdašnje finansijske (ne)prilike, s posebnim osvrtom na predstojeći kreditni aranžman sa MMF-om, kao i na rastrošnost i promašenost bh. vlasti na svim nivoima.
Piše: M. Travar/Klix.ba
Nakon boravka premijerke RS Željke Cvijanović i premijera FBiH Fadila Novalića u Washingtonu, najavljen je nastavak pregovora sa MMF-om. Koliko je, prema vašem mišljenju, izvjesna realizacija aranžmana “teškog” blizu milijardu dolara?
Prethodni stand-by aranžman koji smo imali sa Svjetskom bankom završen je prije više od godinu dana, tačnije nakon izbora, kada je izabrana nova-stara vlada u RS i nova vlada u Federaciji. U tom aranžmanu je ostalo neisplaćeno još 300 miliona KM, 100 za RS i 200 za FBiH.
Kada je postalo potpuno jasno da je taj aranžman završen, mrtav i da se ne može oživjeti, Svjetska banka je rekla da se može pregovarati o novim aranžmanima, ali da se mora striktno definisati šta je obaveza zemlje, odnosno vlada u BiH, koji je to program rada koji se mora realizovati da bi bio finansijski potpomognut od Međunarodnog monetarnog fonda, koji je, zapravo, svjetski kreditor vlada. Na tome se ništa nije radilo u BiH i kada je postalo savršeno jasno da nema alternativnih izvora finansiranja nedostajućih sredstava u budžetu, kada se zaduživanje na domaćem terenu, putem trezorskih zapisa i obveznica, popelo na skoro dvije milijarde u prethodnom periodu, postalo je jasno da se mora osigurati neki drugi izvor finansiranja.
Svjetska banka je bila tu, zajedno s Evropskom komisijom, napravljen je već dobro poznati program reformi, odnosno Reformska agenda u kojoj je prikazana prilično dobra inventura situacije koju imamo u vladama oba entiteta i napisano šta se sve mora uraditi na nivou BiH kako bi se osigurala revitalizacija ekonomskog prostora s jedne strane, a s druge strane, što je prioritetno, smanjili troškovi administracije.
Zvuči jednostavno – ali nije. Moja opservacija je da ja ne znam ko će biti u stanju smanjiti broj ljudi u administraciji, razdvojiti uhljebe od kvalitetnog kadra, kako bi se segment javnih službi učinio efikasnijim i jeftinijim.
Kao kad vam neko uđe u kuću i vidi da vam je paučina na plafonima, da niste oprali tepihe i popravili slavinu u kupatilu, odnosno napravi pregled loših stvari koje moraju biti ispravljene, ali je problem što to nema ko da uradi. Ne postoje ljudi, timovi, eksperti, kako god, koji će npr. otići predsjedniku RS i reći mu da više ne može da se vozi u koloni od šest automobila, nego samo u jednom vozilu.
Predstavnici entitetskih vlada su, dakle, otišli u Washington da dogovaraju novi aranžman, pod nazivom “extended fund facility”, ili u slobodnom prevodu “sredstva produženog dejstva”. Budući da drugih izvora finansiranja budžetskog deficita nema, da su vlade potpuno nesposobne da kreiraju poslovni ambijent i dovedu strane investitore, pošto ne odustaju od svog oprobanog metoda trošenja novca, dakle nema nikakve racionalizacije, došli smo u situaciju da će vlade morati potpisati doslovno bilo šta kako bi dobile novac, pa taman i da prodaju banjalučki Vodovod kako bi onda Banjalučani plaćali vodu po mnogo višoj cijeni nekom strancu koji će na nama zarađivati. Dakle, mi smo došli do tog nivoa potreba za novcem.
Šta ukoliko ipak ne dođe do realizacije aranžmana, koliko će npr. RS još moći “peglati” stvari kratkoročnim zaduženjima, ako znamo kakva je situacija kada je riječ o funkcionisanju fondova, kašnjenju (prolongiranju) penzija, neisplaćivanju subvencija, pa čak i kašnjenju plata u pojedinim javnim institucijama, organizacijama i ministarstvima?
Nema sumnje da će vlade na finansijskim tržištima entiteta pokušavati opet prikupiti nedostajuća finansijska sredstva, to je već postala uobičajena metodologija prikupljanja ili uzimanja gotovog novca koji je praktčno štednja naših građana, jer nikakvih drugih aranžmana, trenutno, nema.
Za kreiranje poslovnog ambijenta treba znanja, struke i vještine, također i vremena, a poslije egzibicija tipa referenduma nijedan investitor vam neće doći ovamo, čak iako je došao u fazu da treba pokrenuti svoju investiciju, on će to zaustaviti, jer politička nestabilnost je jednaka ekonomskoj nestabilnost, a to je jednako bježanju investitora.
Dakle, primjenjivat će se metodologija kratkoročnog zaduživanja, kao i metodologija neplaćanja računa koji se mogu odgoditi. Pogledajte samo podsticaje za poljoprivrednike u RS – to vam je to. Može se doći u situaciju da se isplaćuju samo plate u javnom sektoru tamo gdje je to neophodno, a sve ostalo da se stavi na čekanje dok ne bude nekog svježeg novca koji bi pomogao da se rupe začepe.
EBRD je predstavila izvještaj prema kojem je u BiH, do sada, investirano blizu dvije milijarde eura, a s koinvestitorima blizu četiri milijarde. Da li je, prema vašem mišljenju, taj novac utrošen namjenski i transparentno?
Postoji rečenica koju u savremenom, demokratskom svijetu možete čuti, a koja kaže da “kada vlade investiraju u infrastrukturu, onda one kradu”. Dakle, kada strani investitor izgradi autoput da bi od njega zarađivao, kao što je to slučaj npr. od Zagreba prema Mariboru, onda ćete vidjeti znatnu razliku u tome kako se put održava, koliko košta u odnosu na javni put koji se plaća Hrvatskim cestama.
U prevodu, mi nemamo ni potrebu, ni nuždu, ni obavezu da investiramo u autoputeve. Mi nismo narod koji ima novca i koji ima privredu kojoj to treba. Mi smo jadni, bijedni i siromašni. To je kao kada bi domaćin koji ima traktor koji se raspada uzeo da asfaltira svoju baštu i put do kuće. Veliki infrastrukturni projekti su stvar koja je potrebna samo u funkciji realnog sektora, proizvodnje, fabrika i svega onoga što mi odavno nemamo.
Izgrađivati autoputeve u zemlji u kojoj je prosjek starosti automobila 18 godina, gdje pada potrošnja goriva, to je bacanje novca. Pomoć EBRD-a u tom segmentu je kontraproduktivna. Vi se uvijek možete zadužiti za novi auto, ali ako nemate stan, ili šta da jedete, ili da platite komunalije, šta će vam novi auto, to je potpuno pogrešna investicija.
Dio novca koji je otišao u infrastrukturu, kada bi se malo bolje analiziralo, vidjelo bi se da su radovi sigurno za nekih 30-40 posto preplaćeni radovi, a kada biste pogledali šta od toga donosi prihod vidjeli biste da je to skoro ništa. Kada se sagleda utjecaj na privredu, ekonomski razvoj, BDP i svi ti projekti su marginalni ili nepotrebni.
Evidentno je to da političari u oba entiteta stvaraju klimu u kojoj razgovori o ekonomskim pitanjima padaju u drugi plan. U RS su aktuelni referendumi, podjela na izdajnike i patriote, istrage SIPA-e itd. Pod tepih se guraju alarmantni podaci o stanju zaduženosti, nivou penzija, Zakonu o radu, pomenutom kašnjenju subvencija za poljoprivrednike… Kakva je perspektiva zemlje u takvom ambijentu?
Ono što je sigurno je to da su lideri partija, koji upravljaju našim životima kroz vlade i pripadajuće institucije, pokazali značajan nivo nesposobnosti bavljenja ekonomskim i privrednim temama. U posljednjih skoro 10 godina na snazi je koncept tzv. vanjskog neprijatelja ili vanjske opasnosti ne bi li se izvršila kohezija u sopstvenom nacionalnom ili entitetskom korpusu. To tako može ići do one tačke kada će se pojaviti socijalni bunt, a on se već bio pojavio prije tačno dvije godine.
Međutim, strah od nečega što je bio rat u BiH ljude vrlo često opredjeljuje da kažu: Ma, samo da ne bude gore. A ustvari je gore svaki dan. Zbog toga ljudi nasjedaju na te politikantske aktivnosti, priče o referendumu i slično, a ustvari se iza svega krije goli interes lidera stranaka. Tako da kada dođemo u situaciju da tražimo neku profesionalnost od ljudi koji trebaju raditi taj posao, toga nema, kada biste ih pitali za ekonomsku situaciju dobili biste odgovore koji nisu istiniti, a dolaze od najznačajnijih ljudi.
Kada govorite o potrebi da se nešto pokrene u privredi, onda vi nemate partnere za taj razgovor, postoji jedan potpuno autističan pogled na svijet kada se radi o ekonomskim pitanjima, njima je sve uredu, imaju dovoljno novca za svoje potrebe, za svoje partijske prijatelje i rođake, tako da smo došli u situaciju da oni žive jedan potpuno odvojen život od života običnog građanina koji je zapravo topovsko meso, trpi i pokušava da preživi.
Predsjednik RS Milorad Dodik je tokom posljednje posjete Trebinju najavio milionske investicije u taj grad, iako znamo kako su završile prethodne. Kako to komentarišete?
Tako je to kada nemamo jasno definisane uloge, zadatke i obaveze najviših zvaničnika u Republici Srpskoj. Kada ste posljednji put čuli za predsjednika Federacije i kako se on zove? Dakle, mi živimo u ambijentu gdje su očigledno pomiješane uloge i prava, tako da u Miloradu Dodiku imamo i predsjednika, premijera, ministra, poslovnog čovjeka, ministra vanjskih poslova, investitora…
Kada god počne priča o velikim investicijama ja se zapitam zašto ne naprave jedan mali dio te velike investicije koji bi pokazao da li se to isplati ili ne. Što se tiče Trebinja, grada koji je definitivno biser BiH, velika je šteta i nesreća da tamo ni taj tekstilni biznis s dugom tradicijom nije uspio, ni s vladinim programima. O kakvim drugim investicijama i investitorima onda da govorimo. To što neki Rus kupi komad zemlje pa se doseli jer se zasitio Crne Gore, to se ne može nazvati investicijom.
Bobar banka, Balkan Investment banka, afera u vezi s Pavlović bankom… Koliko god inozemne banke izgledale jake i nedodirljive, domaće tonu. Hoće li se takav trend nastaviti?
Mi očigledno nemamo strategiju razvoja domaćeg bankarskog sektora. On je prema Dejtonu pripao entitetima koji su zaduženi za monitoring i koji su bili zaduženi za uspostavljanje zakonske regulative u bankarskom sektoru. Od svih banaka koje su u određenom trenutku dobile dozvolu da posluju, Nova banka je od početka bila banka malih akcionara, ako bih to tako mogao reći, Bobar banka je bila interna banka jedne grupacije, ona nije ni trebala biti banka, a Balkan Investment banka je bila banka investitora iz Litvanije, a potpuno je jasno bilo od početka da se radi o povezanim osobama, dakle UKIO grupa-Birač-BIB.
To je sve bilo potpuno transparentno, ali zbog čega to niko nije kontrolisao, e to je drugi par cipela. To je sve propalo zato što nije bilo kontrole, zato što nije bilo adekvatnih mjera obuzdavanja aranžmana koji su bili potpuno nelegalni.
Kontrola rizika, kontrola funksionisanja i kontrola menadžmenta su tako razvijeni da praktično nijedna strana banka nema poteškoća, što nije slučaj s domaćim bankama. Onda je od BIB formirana Banka Srpske, kao državna, pa je bilo za očekivati da će ona kao državna raditi državne poslove. Međutim, to nije bio slučaj, jer sva plaćanja iz budžeta nisu išla preko “Banke Srpske”. Tako da kada pogledate bankarski sektor u RS, on je potpuno neuređen i pored svih institucija koje tu postoje. Čitava filozofija je u tome da se kontrola morala sprovoditi eksterno, a ne samo interno.
