Zlatan Begić: Prvo moramo vratiti nadu, a onda pravnu državu

Razgovarao/la: Dinka Turbić

PRAVNA DRŽAVA SAMO ZA GRAĐANE

“Zakon postoji samo za obične građane i tu je država vrlo efikasna. Dijelom su odgovorni i građani koji dvadeset godina biraju osobe bez demokratske kulture, čak i bez kućnog vaspitanja, bez ikakvih kompetencija, pa čak i sa dokazanim kriminalnim sklonostima. Vrijeme je da se kao građani ove zemlje zapitamo da li se zbog građanske neodgovornosti, koju većina pokazuje, kockamo sa budućnošću vlastite djece?”

INTERVIEW.BA: Posebnu pozornost nedavno je privukla informacija da je ove godine ostalo upražnjeno skoro 1.000 upisnih mjesta na Univerzitetu u Tuzli. Zbog čega se ovo desilo?

BEGIĆ: Postoji više razloga koji su uzrokovali takvo stanje. Od pada nataliteta, masovnog napuštanja zemlje, sve do otvaranja novih, privatnih fakulteta. Nažalost, u Bosni i Hercegovini pa tako i na području TK, na institucionalnom nivou ne postoji relevantna strategija, zasnovana na adekvatnoj analizi, u oblasti razvoja visokog obrazovanja, kojom bi se, između ostalog, projicirale potrebe za visokoobrazovanim kadrovima i upisna politika u dužem vremenskom periodu. U stvari, u Bosni i Hercegovini ne postoji ozbiljna vlast i ozbiljni kadrovi unutar te vlasti. Tako je i u drugim oblastima, stoga nas nerijetko “iznenadi” snijeg u januaru, smanjenje broja upisanih studenata i sl.

INTERVIEW.BA: Šta mislite, hoće li se nastaviti ovaj trend ne samo na tuzlanskom nego i na drugim univerzitetima i šta to znači za BiH?

BEGIĆ: Imajući u vidu nepostojanje ozbiljne strategije u oblasti razvoja visokog obrazovanja i nauke, ali i u drugim ključnim oblastima od životnog značaja, te uzimajući u obzir da se sve radi na ad hoc osnovi, da se odluke donose na bazi dnevnopolitičkih potreba uz zanemarivanje struke i stručnog pristupa, za očekivati je da će se ovaj trend, nažalost, i dalje nastaviti.Teško stanje u svim oblastima, kao što je poznato, posljedica je konformizma, bahatosti i nerada nosioca javnih funkcija vlasti, vaninstitucionalnog djelovanja, visokog stepena korupcije, nefunkcionisanja pravne države te nepostojanja ozbiljne politike i strategije razvoja u ključnim oblastima.

Sve to doprinosi urušavanju sistema u cjelini, uključujući i obrazovanje, te masovnom napuštanju zemlje što, između ostalih razloga, direktno utiče i na studentsku populaciju, odnosno na broj studenata na bh. univerzitetima u negativnom smislu. Dio odgovornosti sigurno je i na građanima koji već dvije decenije biraju nosioce javne vlasti koji objektivno niti u jednoj prosječno razvijenoj zemlji, osim u banana državicama, ne bi mogli vršiti bilo kakvu javnu funkciju s obzirom na njihove kompetencije i druge osobine.

INTERVIEW.BA: Univerzitet u Tuzli nekoliko puta su potresali skandali u kojima se politika direktno umiješala u rad univerziteta. Je li danas ovaj univerzitet u potpunosti pod političkom kontrolom?

BEGIĆ: Politika se, nažalost, umiješala i uvukla na potpuno negativan način u sve pore društva i društvenih odnosa, pa tako i na univerzitete u Bosni i Hercegovini. Umjesto da bude generator pozitivnih procesa i garant razvoja nauke i obrazovanja, politika često puta sama generira – kako vi kažete skandale u ovoj oblasti. Ja bih to nazvao pravnim i političkim nasiljem nad akademskom zajednicom i društvom kao cjelinom. Garant razvoja jednog društva je slobodna naučna misao te slobodna akademska zajednica koja treba da bude pozitivni regulator društvenih procesa. Nažalost, to danas nije tako. I tu nijedan univerzitet u Bosni i Hercegovini nije izuzetak.

INTERVIEW.BA: Jesu li akademski radnici pristali na ovo zbog straha da ne izgube pozicije i jednostavno odlučili da budu tihi?

BEGIĆ: Ja ne mogu govoriti u ime ostalih kolega, ali smatram da je u pitanju – sa jedne strane nedopustiv pritisak politike na pojedince u akademskoj zajednici koji odbijaju staviti se pod bilo čiju kontrolu, te sa druge strane izraženi konformizam unutar onoga što nazivamo “akademskom zajednicom” na univerzitetima u Bosni i Hercegovini. Mnogo je lakše ne ukazivati na probleme u društvu. Na ovim prostorima uvijek je bilo teško biti i ponašati se onako kako treba intelektualac da se ponaša, a danas je to naročito teško.

 

Intelektualac – to je stanje duha, to mnogo manje zavisi od titula koje imate, a mnogo više od ponašanja u društvu, stava prema društvenim devijacijama i, što je najvažnije, konkretne akcije prema negativnim pojavama unutar društva.

 

Činjenica je da unutar akademske zajednice u Bosni i Hercegovini vlada gromoglasna tišina i to je ono što treba da zabrine cjelokupno društvo. Javna vlast i društvo koje ne poštuje svoje učitelje, nema izgleda za napredak. S druge strane, poštovanje treba i zaslužiti. U tom smislu je i pitanje koliko univerzitetski profesori u Bosni i Hercegovini poštuju sami sebe?

INTERVIEW.BA: U BiH su nekada bila četiri akreditirana univerziteta, dok ih je danas više od 27. Šta nam to govori? Veći je interes za obrazovanje, veći kvalitet ili nešto treće?

BEGIĆ: Kvantitet ne znači kvalitet. To upravo govori o nepostojanju ozbiljne strategije u oblasti razvoja visokog obrazovanja i nauke, ali i o neodgovornosti nosilaca javnih funkcija koji o tome odlučuju. Teške posljedice ćemo snositi zbog izražene neodgovornosti koju javna vlast pokazuje kada je cjelokupno obrazovanje u pitanju – od predškolskog do visokog obrazovanja. To su posljedice sa odgođenim dejstvom, koje se neće pojaviti odmah. Međutim, jednom kada nastupe, bojim se da ćemo ih trpiti decenijama. Društvo znanja nema alternativu. Nažalost, to nije ono čime se možemo pohvaliti u ovom momentu.

INTERVIEW.BA: Prema Vašoj ocjeni, šta to danas BiH proizvodi na svojim univerzitetima, a za što možemo reći da je kvalitet, uzimajući porazne podatke o tome koliko se uopšte ulaže u naučni rad?

BEGIĆ: Na univerzitetima u Bosni i Hercegovini postoje kvalitetni kadrovi koji mogu odgovoriti svakom zadatku u okviru naučno-nastavnog procesa. Međutim, u naučni rad se ne ulaže skoro ništa. Ono što je  još pogubnije jeste da u materijalnom i institucionalnom smislu ne postoje uslovi da bi se ljudi unutar univerziteta uopšte mogli baviti naučnim radom. Upravo suprotno, kreirane su brojne administrativne prepreke koje dovode u vrlo nepovoljan položaj one koji pokušavaju da se bave naučnim radom. Dakle, ulaganja u naučno-istraživački rad skoro da i nema, sve se zasniva na akciji pojedinca, na njegovom entuzijazmu i spremnosti da se, prije svega, uhvati u koštac ne samo sa pitanjima realizacije projektnih zadataka nego i sa brojnim admistrativnim preprekama.

Nažalost, javna vlast i, često puta, rukovodstva univerziteta u Bosni i Hercegovini koja su proizvod te vlasti ne stvaraju potrebne uslove za rast i razvoj naučno-istraživačkog rada, čime bi se iskoristili kapaciteti ljudi koji rade na univerzitetima u našoj zemlji. Time se jednostavno inhibiraju ljudski resursi na univerzitetima te se stvara atmosfera projektovane beznadežnosti pri kojoj se, onda, pokušava formirati javno mišljenje o akademskom osoblju kao teretu društva, a kako bi se relativizirala pozicija akademske zajednice u društvu kao cjelini. Tako ćete često puta čuti da nosioci vlasti profesore univerziteta, ali i učitelje i nastavnike u osnovnim i srednjim školama nazivaju “budžetskim korisnicima”. Sve to nije slučajno, jer sve kreće od terminologije koja se koristi. Po logici stvari, “budžetske korisnike” ili još bolje rečeno “štetu za budžet” može da predstavlja značajna većina onih koji čine svu tu bulumentu ministara, premijera, njihovih savjetnika za ovo, ono, besposlicu, dokolicu itd.

 

Učitelji i profesori proizvode znanje. Obrazovanje se ni u jednoj ozbiljnoj državi ne smatra potrošnjom nego investicijom. Investicijom u znanje! Nauka znači znanje, znanje znači prosvjetljenje, a prosvjetljenje je ono što najmanje treba aktuelnom sistemu vlasti.

 

Otuda i takav odnos prema nauci, naučnom radu i ljudima koji se bave naukom. Otuda strah od znanja na strani vladajućih političkih elita i uspostava svojevrsnog kulta diletantizma, nekompetencije i – kako se obično kaže “snalažljivosti” – šta god to značilo.

INTERVIEW.BA: Ovdašnje vlasti olako dopuštaju egzodus najvitalnijeg dijela stanovništva, onih obrazovanih i u punoj radnoj snazi. Možemo li i pretpostaviti efekte koje će naša zemlja osjetiti u narednih, recimo, pet godina?

BEGIĆ: Pa možemo samo da pretpostavimo te efekte. Trenutno nam se dešava da ono što je najbolje u državi ne napušta – nego bježi iz ove zemlje. Bez ljudskih resursa, ova zemlja ne može naprijed. Nažalost, to niti razumiju niti to mnogo interesuje one koji su najodgovorniji za takvo stanje. Mislim da ćemo vrlo brzo biti svjedoci veoma loših trendova koji će proizaći iz nedostatka ljudskih resursa. Naravno, onaj ko ostane ovdje.

INTERVIEW.BA: BiH želi u EU, barem deklarativno, a jedan od temelja toga jeste pravna država, koju mi nemamo. Ko je, po Vama, odgovoran za nepostojanje pravne države?

BEGIĆ: Politika vladajućih struktura je urušila pravnu državu. U stvari, politika je uzvišena djelatnost, njena osnovna svrha u svakom režimu je uspostavljanje pravne države, tako da mi u stvari nemamo ni politiku, ni političare. Uski krugovi lica unutar političkih partija koji vladaju ovom zemljom na način kojem svi svjedočimo ne mogu se nazvati političarima, niti se to što rade može nazvati politikom. U svim normalnim i naprednim zemljama politika se kreće unutar granica pravne države. Kod nas su te granice davno prekršene, više se i ne zna gdje su te granice.

Imamo na desetine odluka Ustavnih sudova koje nikada nisu provedene, imamo situaciju da se odluke redovnih sudova ne provode i niko zbog toga nije pozvan na odgovornost. Zakon postoji samo za obične građane i tu je država vrlo efikasna. Dijelom su odgovorni i građani koji dvadeset godina biraju osobe bez demokratske kulture, čak i bez kućnog vaspitanja, bez ikakvih kompetencija, pa čak i sa dokazanim kriminalnim sklonostima. Vrijeme je da se kao građani ove zemlje zapitamo da li se zbog građanske neodgovornosti, koju većina pokazuje, kockamo sa budućnošću vlastite djece?

INTERVIEW.BA: Koje biste hitne efekte pravne države željeli vidjeti kako bi građani povratili vjeru u sistem?

BEGIĆ: Pod broj jedan, morali bi preispitati porijeklo imovine svih građana Bosne i Hercegovine. Da se vidi ko šta ima i odakle mu to. Pod broj dva, moraju da počnu da odgovaraju, pred institucijama pravne države, oni koji svakodnevno krše Ustav, donoseći neustavne zakone, oni koji krše i Ustav i zakone, donoseći neustavne i nezakonite podzakonske akte i druge odluke, kao i oni koji krše i Ustav i zakon i podzakonske akte u oblastima u kojima vrše određene funkcije. Dakle, ja ovdje govorim na prvom mjestu o nosiocima javnih funkcija, oni su najodgovorniji u ovoj zemlji za sve što se dešava. Tek tada se može kazati da smo počeli sa uspostavom pravne države. Sve dok se to ne desi, bojim se da vrlo teško možemo govoriti o bilo kakvoj pravnoj državi.

INTERVIEW.BA: Jednom prilikom ste izjavili da je pljačka države počela 1994. godine, za vrijeme ratnih dešavanja, donošenjem Zakona o pretvorbi društvene imovine u državnu. Danas je i državne malo. Hoće li ikada iko odgovarati za ovo i pod kojim okolnostima?

BEGIĆ: Mi smo imali jedan proces koji treba posmatrati u kontinuitetu, prvo razvlašćivanja društva nad imovinom u koju su ulazila sredstva za proizvodnju i to još za vrijeme rata, pa je onda išla privatizacija, pa poslije privatizacije i epidemija stečajnih postupaka, za koje se pokazalo da su vršeni na neustavan način, odnosno, na osnovu zakona koji je proglašen neustavnim pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Taj proces traje već 20 godina.

 

Mislim da je jedan od primarnih uzroka ovoga što se nama trenutno dešava, sve ove tenzije koje se podižu na etničkoj osnovi, da one zapravo nisu ništa drugo do skretanje pažnje sa ovih ključnih pitanja.

 

Takvo ponašanje vladajućih političkih elita velikim dijelom je inspirisano, po mom mišljenju, namjerom da se te stvari zaborave i da preko njih padne prašina. Cilj je kontrolisati institucije kako sistem ne bi proradio i kako se odgovornosti ne bi privela lica uključena u navedene procese, a koja bez snažne političke podrške ne bi mogla učiniti sve to što su učinila i čemu smo svi svjedoci. Treba ispitati odgovornost onih koji su uništili egzistencijalnu osnovu bh. društva. Bosna i Hercegovina je danas groblje nekada uspješnih privrednih subjekata, i to se nije desilo samo od sebe, neko je za to odgovoran.

INTERVIEW.BA: U BiH skoro 25 godina kontinuirano se proizvodi bijeda u širem društvenom kontekstu. Zbog čega ona do sada nije proizvela neku vrstu narodnog bunta, zašto ljudi šute?  

BEGIĆ: Proizvela je narodni bunt, on se desio 2014. godine. Onda su aktuelne političke elite, od lijevog do desnog spektra, uspjele to razvodniti i ugušiti koristeći sredstva represije, ali i perfidiju. Čini mi se da su ljudi, pogotovo nakon izbora 2014. godine, odustali od ove države. Značajan dio se, nažalost, opredijelio za lakšu varijantu, a to je napuštanje zemlje. Ljudi odavde odlaze kako zbog teškog ekonomskog stanja i bijede, tako i zbog nepravde, zbog nepostojanja pravne države, zbog pravne nesigurnosti, zbog toga što su nam uspjeli ubiti čak i nadu. Prvo moramo povratiti nadu, a onda postepeno pravnu državu, da bismo došli do pravde u njenom objektivnom značenju.

INTERVIEW.BA: Ljevica u BiH najavila je ujedinjenje na narednim izborima. Da li je ovo ujedinjenje samo sebi svrha, tj. da li je jedini cilj ljevice osvajanje vlasti i lov na funkcije? Postoji li neki zajednički program, ideja, vrijednost?

BEGIĆ: Ujedinjenje ljevice ne smije biti tek formalno ujedinjenje nekoliko političkih partija sa “lijevim” predznakom. To mora biti ujedinjenje svih “lijevih” snaga u društvu. Intelektualaca ili poštene inteligencije, radnika, seljaka, građanskih aktivista, sindikata koji nisu politizirani i tek na kraju političkih stranaka “lijeve orijentacije”, koje onda treba da posluže tek kao sredstvo političke borbe svima onima koji žive “lijevu” ideju da se na demokratski način izbore i preuzmu svoju državu u svoje ruke.

INTERVIEW.BA: Nedavno ste postali član Demokratske fronte. Zašto ulazite u politiku?

BEGIĆ: Mi koji se godinama sa ulice i iz nevladinog sektora borimo za prava, slobode i demokratske principe dobro znamo da je to teži put stvaranja boljeg društva i taj put smo sami birali. Međutim, aktuelna vlast ne uvažava više ništa i nikoga, osim interesa privilegovanih grupacija unutar vladajućih političkih partija. Vladajuće političke opcije uspjele su ovladati jednim dijelom nevladinog sektora. Pored toga, zakonima sumnjive ustavnosti, prijetnjama i represijom aktuelna vlast onemogućuva oblike građanskog aktivizma koji su primjereni demokratskom društvu i time ometa i sprečava slobodu djelovanja nezavisnih građanskih aktivista iz preostalog dijela civilnog društva.

 

Tako se u posljednje vrijeme koriste i institucije sistema za različite oblike zastrašivanja i provođenja represije nad građanskim aktivistima i nezavisnim sindikalcima, sve do privođenja i nezakonitog lišavanja slobode. Dakle, aktuelna vlast je u značajnoj mjeri ograničila djelovanje putem sfere civilnog društva nezavisnim građanskim aktivistima, intelektualcima, predstavnicima radnika itd.

 

Upravo bahatost, neodgovornost i nedemokratsko ponašanje aktuelne vlasti najviše je doprinijelo mome ulasku u političku stranku, odnosno u Demokratsku frontu,  jer po mom mišljenju, više nije preostao niti jedan efikasan mehanizam opravdanog i prijeko potrebnog demokratskog djelovanja i demokratske borbe koji aktuelna vlast uvažava i razumije, te koji bi mogao dati značajniji rezultat u teškim uslovima koji vladaju u Bosni i Hercegovini. Volio bih da se toga sjete i da to imaju na umu u momentu kada ih pobijedimo na njihovom terenu i eliminišemo iz institucija u koje nikada nisu ni smjeli doći. Jednostavno, moramo ih pobijediti na njihovom terenu!

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

BEGIĆ: Nažalost, 10-15%.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

BEGIĆ: ….

INTERVIEW.BA:  Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

BEGIĆ: Zašto ne glasati? Prvo, ja žene posmatram kao ravnopravne sudionike svih društvenih procesa, a pogotovo kada je riječ o politici. Mislim da donose neku vrstu senzibiliteta, neke pomirljivosti i u komunikaciji… Riječ je o majkama, riječ je o dijelu populacije koji ima neku vrstu senzibiliteta koju muškarci po prirodi stvari nemaju. Mislim da je to dovoljan razlog, uz naravno sve ostale reference. Žene su itekao ravnopravne sa muškarcima kad treba raditi i napraviti rezultat, a uz sve to moraju biti i majke i supruge. Po prirodi stvari, ovdje na Balkanu, mi znamo šta to znači, koje sve to obaveze povlači. Zašto ne glasati, treba glasati za žene!

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL