LifestyleShowbiz

Životna priča Gidre Bojanića

Spavao je na železničkoj stanici, glumio u vesternima, znao je šta će se desiti sa zemljom kada se pojavio Milošević: Životna priča Gidre Bojanića

 

Buka

 

“Gidra se sećao noći u kojoj su mu odveli oca. Retko je pričao o tome, ali to je bila ključna epizoda koja će potpuno promeniti život i posle koje će ostati siroče. Majka mu je umrla od tuberkuloze, a otac… »

Da li ste se nekada upitali kako je glumac Dragomir Bojanić dobio nadimak Gidra? Reč je o šatrovačkoj verziji njegovog “logičnijeg” nadimka Dragi.

Dragomira Bojanića Gidru gledamo svako veče na kanalima kablovske televizije u raznim nastavcima filmskog serijala “Lude godine” u kojima je “ukrao” šou od Bobe i Marije. Iako ga mlađe generacije prepoznaju po ovim ulogama slavni glumac se nikada nije plašio da će ga pamtiti samo po tome. U bogatoj karijeri on je glumio u pozorištu, osvojio najznačajnije jugoslovenske glumačke nagrade, glumio sa inostranim zvezdama poput Romi Šnajder i Ani Žirado.

Jedan od najzanimljivijih segmenta njegove karijere predstavljaju uloge u italijanskim filmovima. On je u Italiji, kao junak Entoni Gidra, u čuvenim špageti vesternima tumačio neustrašivog čoveka čeličnog pogleda koji radije troši metke nego reči.

Njegov glumački početak bio je filmski. Gidra je rođen 1933. u Kragujevcu. Majka mu je bila profesorka Ženske gimnazije, a otac oficir Kraljeve garde. Nije bio ni na čijoj strani. Čuvao je Oplenac. Ovu porodičnu priču za Nedeljnik je svojevremeno ispričala ćerka velikog glumca, Jelena Bojanić.

“Gidra se sećao noći u kojoj su mu odveli oca. Retko je pričao o tome, ali to je bila ključna epizoda koja će potpuno promeniti život i posle koje će ostati siroče. Majka mu je umrla od tuberkuloze, a otac je uhapšen posle Drugog svetskog rata. Gidra je nosio sendviče stražaru da bi ih ovaj odneo njegovom ocu. Kada se trećeg dana stražar pojavio u dedinom šinjelu, Gidra je shvatio da su mu ubili oca. I on je sa devet godina ostao na ulici. Neki deda je pokupio njega i još nekoliko dečaka sa ulice i odveo ih da rade u fabrici konzervi”, opisala je za Nedeljnik Jelena Bojanić detinjstvo svoga oca.

I onda kreće filmska priča buduće zvezde filma. Malo sporije od metka Entonija Gidre, on ulazi u dramsku sekciju, pa u amatersko pozorište i na kraju u Kragujevačko pozorište. Posle tri godine, glumci Kragujevačkog pozorišta su skupili pare, kupili mu odelo i kartu za Beograd da ode da polaže prijemni na Akademiji. Kada se završio prijemni, upitao ga je Raša Plaović: “Imaš li ti gde da spavaš u Beogradu?” Gidra mu je odgovorio da ima, a zapravo nije imao nikakav smeštaj osim onog na železničkoj stanici.

To je znao i Plaović koji je već rekao čistačicama na Akademiji da raspreme jednu sobu s metlama i kantama.

I u tu sobu se uselila buduća zvezda.

Gidra je znao šta će se desiti sa zemljom kada se pojavio Milošević. Njegova ćerka Jelena Bojanić je devedesetih otišla u Ameriku. Pre toga je bila u Londonu. Njen otac se iz inostranstva vratio zbog nostalgije, a ona zbog njegove bolesti.

“U jednom povratku u Srbiju, 1993, otišla sam direktno kod njega u bolnicu. Sletela sam u Budimpeštu. Grozno vreme. Iz Budimpešte sam direktno otišla na VMA. Onkologija, četvrti sprat. U četiri ujutru je sve mračno, a na kraju hodnika na četvrtom spratu svetlo. Mi se približavamo. Ceo VMA je bio pun vojske pod oružjem. Nije izgledao kao bolnica, već kao objekat pod opsadom. Imala sam utisak da sam se vratila u neku drugu državu. Moja generacija nije bila svesna. Popnemo se i vidim kroz mrak gužvu. A oni dovoze helikopterom ranjenike, sve deca od 18, 19 godina, operišu ih, mnogi su bez nogu. Medicinske sestre dovoze te mlade ranjenike u kolicima do tatine bolničke sobe i Gidra im priča viceve u četiri ujutru. Znali smo da mu je kraj, sestre mu švercuju cigarete. A u njegovoj sobi dežurni lekari i ranjenici se smeju njegovim fazonima. Oni sede od 11 do četiri ujutru kod njega, a on ima čitav monolog, pa za svakog od njih štos. Tako je mesec dana umirao i svako veče u tih mesec dana zabavljao ranjenike”, rekla je ona za Nedeljnik.
Gidra je pomagao mlade glumce. Oni su se vikednom skupljali kod njega na ručku. Jedan od njih je bio Žarko Laušević koji je jednom prilikom, tokom snimanja filma, pozvao Gidru oko ponoći: “Treba neko u sceni da me udari tramvajem. Ajde, molim te, dođi ti da me udariš! Ti si siguran, nemoj da me neko drugi udari tramvajem!”
Glumac Petar Božović sećao se starijeg kolege:
“U životu sam rano ostao bez roditelja, ali sam ih kasnije stekao na filmu. U mom prvom filmu ‘U raskoraku’ oca mi je igrao Gidra. To je bio moj prvi i nezaboravni susret s njim i od tada je on bio moj ćale”.
Petar Božović je o tome šta je i ko je za njega Dragomir Bojanić, još rekao:

“Njegova divna žena Ljalja mi je u filmu ‘13. juli’ bila majka. Posle toga, kad god bih ih sreo, grlio bih ih kao svoje roditelje, a njihovu ćerku smatrao sam mlađom sestrom. Falemi”, rekao je Božović za Nedeljnik.

Jedno od najupečatljivijih sećanja na Gidru ostavio je Nikola Kojo:

“Osamdeset šesta, januar. Ja mlad vojnik, još uvek na obuci. Raška. Hladno, uvek neka tenzija, neko vanredno stanje. Dolaze po mene i izvode me sa obuke. Imaš posetu, kažu… Na obuci nema posete, a kad je vanredno stanje, nema izlaska iz kasarne. Dolazim na kapiju, čeka me komandant sa knjižicom i dozvolom za izlaz. Ništa mi nije jasno. Sa druge strane stoji pored auta i puši Gidra.

‘Šta čekaš? Ulazi’, kaže mi svojim šumadijskim akcentom koga se nije nikada odrekao.

Odveo me je u kafanu, nahranio, dao kao sad vojniku da daš 1.000 evra i otišao. U par rečenica koje smo izmenili, rekao mi je da je došao jer ima neka posla u blizini. Ostalo vreme smo ćutali.

Po povratku iz vojske saznajem od prijatelja da me je slagao. Seo je u auto i došao samo zbog mene. Rekoše mi da je tako Milivoje Živanović brinuo o njemu i drugim glumcima – klincima. Želeo je da vrati tu pažnju i da se nastavi tradicija. To je bio Dragomir Bojanić Gidra”, opisao je Nikola Kojo.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close