Kolumne

Zbijanje patriotskih redova

Piše: Hamid Deronjić

Izlaz iz dosad najteže političke krize u koju je zemlja zapala pokušava se naći u zbijanju redova: patriotskih i građanskih. Inicijative dolaze iz samog vrha akademske zajednice.Tako je jedan uvaženi akademik iz Sarajeva uputio svojevrstan apel za spašavanje Bosne i Hercegovine kao države, i pozvao na formiranje patriotskog bloka kojeg će voditi politička ljevica u saradnji sa akademskom i intelektualnom zajednicom. Ideja je naišla na nacionalno omeđeno plodno tlo i nekritički je promovirana na isto tako ograničenom prostoru. A slabe tačke joj se vide iz aviona.
Ako se zažmiri na oba oka i pretpostavi da postoji “bosanski patriotizam”, onda on, u skadu sa različitim pogledima na Bosnu, nije jedinstven pa nije moguće ni formirati jedan širi bosanski patriotski front. Za tako nešto trebala bi jedinstvena vizija države. A nje nema kod srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda, ili, preciznije, nema jedinstvene vizije države kod političara i politika kojima bosanski narodi daju većinsko povjerenje. A bez jedinstva svijesti o tome koja i kakva se država voli i brani, poziv iz Sarajeva za stvaranje patriotskog bloka mogao bi biti shvaćen samo kao bošnjački nacionalizam, makar ga predvodile stranke ljevice. Tako bi on proizveo upravo ono protiv čega se bori – konfrontaciju “tri patriotizma” (nacionalizma).

Tačka “patriotskog jedinstva” mogla bi se, naizgled, naći u Dejtonskom sporazumu i proklamiranom evropskom putu. Na tom tragu je i najavljena deklaracija Srpske demokratske stranke, usmjerena ka ustrajavanju na Dejtonskog sporazumu i ubrzanim evropskim integracijama. Ali i tu se javlja problem jer se i Dejtonski sporazum čita na najmanje dva načina. S jedne strane su politike koje bi se pridržavale onoga što je već implementirano i razvijeno iz Dejtonskog sporazuma, a drugi bi da se vrate njegovim “izvornim principma”, pri čemu su im nadležnosti entiteta (RS) važnije od evropskih integracija.
No, apel za patriotski blok zgasnuo je kad se i pojavio. Od njega su prvo odustali oni koji su bili pozvani da ga predvode – “ljevičarsko-građanska opcija”. Oni bi prednost dali “građanskom frontu za pružanje otpora”, koji polazi od neposrednog interesa građana da se očuva mir i država. Svako može prosuditi da li je između ponuđenog “patriotskog bloka” i promoviranog “građanskog fronta” samo retorička ili suštinska razlika; je li riječ tek o zadržavanju prava na autorstvo ili nastojanju da se osigura što šira baza za naredne izbore? Ako je ispravno shvaćeno, poziv u građanski blok ne bi pravio razliku između lijevih, građanskih i desnih političkih partija i njihovih pristalica. Riječju, više se ne govori samo o ujedinjenju ljevice, već o stvaranju širog građanskog fronta protiv cijepanja države i za spašavanje mira. Građani bi trebali pružiti udruženi otpor djeliocima zemlje. Potvrdu takvog opredjeljenja dokazali bi na izborima 2018. godine.

Najlakše se naravno pozvati na dosadašnja iskustva kako bi se osporila mogućnost formiranja velikog građanskog bloka u državi. Ali to nije argument zbog kojeg bi ova zemlja trebala ostati zatvorena za nova i drugačija politička iskustva. Ideja udruženog građanskog otpora podjelama i sukobima ne mora biti unaprijed osuđena na poraz. Može se, istina, sumnjati da u oba entiteta ima dovoljan broj građana koji bi se usprotivili podjeli zemlje, ali se treba sjetiti da Savez za promjene na prošlim općim izborima nije dovodio u pitanje cjelovitost države, a dobio je značajnu podršku birača u RS-u.

U svakom slučaju, i sa političkim strankama i sa građanskim blokovima ostajemo na terenu političkih borbi sa više ili manje neizvjesnim ishodom.
Ali put kojim se još nije pošlo i što se još nije istinski probalo jest borba za privredni rast zemlje. A čini se da bi, za naše uvjete, ubrzani ekonomski razvoj, makar se i kasnilo na evropskom putu, najprije pokazao da ova zemlja i njeni građani imaju perspektivu. To bi mogla biti kvaka koja nedostaje i zbog čega se ova država svako malo dovodi u pitanje.

Političari mogu otpisati vrijeme do izbora, nuditi odložena rješenja i čekati borbu za vlast 2018. godine, ali građani ne bi trebali bez otpora prepustiti da im vlasti potroše još dvije godine. Za opoziciju bi bilo korisno da aktuelna vlast naredne izbore dočeka praznih ruku, ali to se ne podudara sa interesima građana za koje bi bolje bilo da se vlast barem ovog proljeća, sa pola mandata zakašnjenja, konačno pokrene i Bosnu pretvori u “veliko gradilište”, kako je i obećala.
A i vlast bi morala dokazati da joj je stalo da ispuni makar dio izbornih obećanja. Za početak bi dobro bilo da se ne uzvraća na svaku političku provokaciju i da se, plašeći potencijalnim sukobima strane ulagače i domaće investitore ne siječe grana na kojoj se sjedi. Uostalom, zar se nismo dovoljno nagovorili jedni drugima i trećima tako da nije ostalo ništa sakriveno u mogućim prijetnjama i u sigurnim odgovorima.

Indikator

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close