Šta je “spirala šutnje ili spirala tišine” “Spirala šutnje” ili ”Spirala tišine” (eng. Spiral of Silence, 1947.) je teorija autorice Elizabeth Noelle Neumann i dio je nauke masovnih komunikacija.
Ova teorija dokazuje da nećemo ili smo manje spremni izraziti svoje mišljenje ukoliko intuitivno osjećamo da je naše mišljenje u manjini tj. da neće dobiti podršku većine. Razlog zašto se neko ustručava da izrazi svoje mišljenje, pa i onda kada je mišljenje argumentovano i lijepo elaborirano, i onda kada je zasnovano na evidentnim činjenicama, jeste zbog straha od osvete, odbacivanja i izolacije od ostatka društva koje ne misli tako.
Stvaranje statusa quo
Međutim, da bismo bolje shvatili spiralu šutnje iliti „strah od većine“ potrebno je da pomenemo ulogu i značaj medija, bez kojih je teško uopšte zamisliti javno mnijenje. Naime, javno mnijenje su stavovi koji su dozvoljeni bez ulaska u opasnost od sopstvene izolacije. Mediji igraju veoma važnu ulogu u procesu kreiranja javnog mnijenja, naročito kada je u pitanju uspostavljanje većinskog dominantnog mišljenja ili bar privida većinskog mišljenja. Nekada ono što zaista mislimo da je dominantno mišljenje-to u stvari nije i nama se to samo tako čini.
Mediji su ti koji oblikuju javno mišljenje i kada to rade jedan duži vremenski period tako što šalju mnogobrojne iste ili slične poruke prema javnosti (građanima), oni na kraju stvaraju status quo, a kada imamo jasno diferenciran status quo (popularno, dominantno mišljenje), tada će manjina da odustane od izražavanja svog mišljenja, bez obzira koliko ono bilo ispravno i očigledno.
S druge strane, kada osoba intuitivno osjeća da je njeno mišljenje u skladu sa „većinskim mišljenjem“, tj. ako osjeća da je njeno mišljenje dio „popularnog mišljenja“, taj osjećaj podrške većine će joj dati krila, vjetar u leđa, da ga na sav glas izražava pa i onda kada se radi o evidentno pogrešnom ili neispravnom mišljenju. Na primjer, ako u određenoj sredini vlada mišljenje da je Zemlja ravna ploča, glas tih koji zagovaraju tu nebulozu, dakle glas neobrazovanih i neupućenih, će biti glasniji i drskiji od onih koji zaista znaju da je Zemlja okrugla, a koji će u ovom slučaju „ušutjeti“, prosto zato što ne uživaju podršku većine. No, ne zaboravimo da kako kažu, svako ima mišljenje i…
Odatle i teorija masovnih komunikacija sa kojom smo započeli ovaj sadržaj: Spirala tišine ili Spirala šutnje.
Strah od izolacije zbog komunikacije
Nadalje, ova toerija pretpostavlja da svi mi kontinuirano procjenjujemo i ocjenjujemo puls javnog mnijenja u nadi da ćemo procijeniti šta je to što je “dominantno” i popularno tj. šta je to što će nas putem izražavanja mišljenja, približiti “našoj grupi”. Što više osjećamo da je naše mišljenje bliže većinskom, vjerovatnije je da ćemo biti spremni da ga glasno izrazimo u javnom diskursu.
S druge strane, kada osjetimo da neku osobu društvo odbacuje, distanciramo se od nje, iz straha da ćemo i sami biti odbačeni zbog povezanosti ili podrške toj osobi. U našem društvu nije rijetka pojava da neko napiše, objavi ili izrazi drugačije mišljenje i da zbog toga bude sankcionisan tako što će izgubiti posao, neće dobiti neki grant od nekog ministarstva, neće dobiti građevinsku dozvolu ili neku drugu vrstu pomoći od države koja bi mu po ustavu i Zakonu trebala biti zagarantovana bez obzira na njegovo mišljenje o nekoj društvenoj temi.
Šuti ne talasaj
Neki će izbjegavati da javno izraze stav za koji smatraju da je u manjini, svjesni da će njihovi blog postovi ili tekstualni sadržaji ostati na internetu u budućnosti, što ima potencijal da im nanese buduću štetu u životu, sa klijentima, prijateljima ili vlastima.
“Šuti, ne talasaj” je fraza krilatica koja je, kao zaključak, proizašla upravo iz ovakvih iskustava u neprosvijetljenim, nedemokratskim i nasilnim društvima.
Internet Spirala šutnje i marginalizacija političkih protivnika
Sa brzim razvojem društvenih medija, primjećujemo efekte Spirale šutnje/tišine, gdje dolazi do onlajn nasilništva, iživljavanja primitivnih ali anonimnih plaćenih trolova i botova, prijetnji, ismijavanja i konačno, do izolacije individue koja je izrazila mišljenje koje je, eto, u suprotnosti sa mišljenjem većine. Danas, u online svijetu, najsigurniji način izražavanja kontroverznog stava jeste skrivanjem iza lažnih Facebook profila ili pseudonima.
Kada na primjer osjetimo da se naši prijatelji na društvenim mrežama neće složiti sa nekim našim političkim ili društvenim stavovm, manje objavljujemo ili objavljujemo neke “lakše“ teme, prosto jer se plašimo da će se neodobravanje iz online svijeta preliti sa društvenih mreža na međuljudske odnose u stvarnom životu. Jednostavno, želimo da izbjegnemo konfrontaciju i mogućnost buduće štete ili izolacije.
Jedan od uzroka ”internet tišine” može biti ako nismo bili upoznati sa pravim stavovima naših online prijatelja. U tom slučaju, kada osjetimo puls dominantnog mišljenja na internetu, ulazimo u spiralu šutnje/tišine zbog straha da ne razočaramo prijatelje, da s njima ne ulazimo u bespotrebne rasprave ili ih u potpunosti ne izgubimo.
Ovakva marginalizacija slobodomislećih pojedinaca i intelektualaca je odlično oružje za eliminaciju političkih i društvenih protivnika, čime se služe skoro sve političke stranke u BiH, Hrvastkoj, Srbiji, Makedoniji… Dakle, što je naše mišljenje drugačije od dominantnog mišljenja, to smo više marginalizovani, manje govorimo i tako spiralno ulazimo u još više marginaliziranu poziciju. Manje govorimo-više šutimo, dok ne nastane muk, praznina i intelektualni vakum.
Zašto smo poznati po humoru
Sada će neki okorjeli individualac postaviti pitanje “a zašto bih ja htio da se slažem i budem dijelom grupe?”. Odgovor je sociološke i psihološke prirode. Naime, velika većina ljudi, posebno u društvima u kojima se “nije smjelo glasno ili individualno razmišljati ranije”, ima urođen strah od društvene izolacije i osude sredine, čak i onda kada je sredina nerazvijena ili primitivna. Naravno, u svakoj sredini postoje oni individue, intelektualni, buntovnici, prosvjetitelji kojima je Zemlja okrugla, bez obzira što većina tvrdi suprotno. Sreća naša pa uvijek postoji oni koji nemaju strah od izolacije i koji zapravo izazivaju javno mnijenje i status quo. To su ljudi kojima je, po njihovoj prirodi, potrebno kretanje i promjena, baš kao što je popustljivoj većini i konformistima potrebna stabilnost.
Važno je istaći da se ova teorija odnosi na teme koje imaju moralnu komponentu. Niko neće iskusiti spiralu tišine ako je tema trivijalna, što je i razlog, vjerujemo, što je kod nas u BiH tako razvijen domen “humora. Humor kod nas nije ništa drugo do ”zaobilazni način” izražavanja kontroverznog mišljenja. U šali pa privali, što bi rekli, jer svako ozbiljno argumentovanje stavova koji nisu u skladu sa mišljenjem većine, je potencijalno opasno.
Iskorak iz Spirale šutnje
Kako suzbiti „spiralu šutnje/tišine“ i ohrabriti društvo tj. druge građane, da izraze vlastito mišljenje? Jedan od načina je odrediti pojedinca unutar grupe koji bi imao ulogu “đavoljeg advokata”, a čija bi pozicija otvorila prostor drugim slobodomislećim pojedincima da slobodno raspravljaju o idejama i da slobodno, bez cenzure, izraze svoje mišljenje, pa i ono koje nije popularno niti u skladu sa trenutnim dominantnim mišljenjem većine. Uzmite za primjer slučaj Damira Nikšića, mislioca, umjetnika, političara, disidenta…Dok se on nije pojavio na društenoj sceni u Sarajevu, mnogi njegovi istomišljenici su bili pasivni, aktivni jedino u rezignaciji- šutjeli su. Potom je on, na iznenađenje svih, na opštinskim izborima dobio 11% podrške onih čiji se glas ranije nije čuo, a koji su dobili glas kada je on postao njihov glasnogovornik. Dvaput je dvaput – ali je i 11%-11%. Možda je ta naizgled manjina veća od onoga kakvom se čini? Stat’ pa razmislit’.
I na kraju, iako se o ovoj komunikacijskoj teoriji, o Spirali šutnje/tišine, može govoriti i pisati danima, zaključujemo da je jedini način da se stvori zdravo javno mnijenje, zdrava komunikacija i zdravo društvo, jeste hrabar i svjestan iskorak iz te zamke zvane “Spirala šutnje/tišine”. Recimo ono što mislimo, asertivno i argumentovano. Mnogo je više onih koji misle kao mi, a koji šute-a tako bi rado da progovore ili da to učini neko u njihovo ime. Za početak, minimalno što oni koji šute mogu da učine jeste da podrže one koji su se usudili da (pro)govore. Drugog načina za stvaranje zdrave i napredne sredine za sve nas, jednostavno nema.
Preuzeto sa PROF komunikacije
Buka
