Autor teksta: Mr. Nihad Klinčević
Iako se praksa izrade nišana u skladu sa društvenim statusom umrle osobe uvodi u upotrebu sredinom 17. stoljeća, jedna vrsta bosanskog nišana taj je značaj imala od svog ranog perioda. Riječ je o šehidskom nišanu koji je kroz prošlost mijenjao svoj izgled ali nikada nije mijenjao svoje značenje. Gotovo da nema mjesta u našoj zemlji gdje ne možemo pronaći ovu vrstu nišana. Zanimljivo je istaći da su se kod nas šehidski nišani izrađivali od 15. pa sve do 20. stoljeća, što nam jasno govori da je cijeli ovaj period bio protkan sukobima i da u tom vremenskom okviru nije bilo dužih perioda mira. Skoro sve vrijeme osmanske vladavine nad Bosnom na ove prostore se naslanjala zapadna granica, što je zbog takvog geografskog dodira često bio razlog mnogih ratnih sukoba i društveno-političkih nestabilnosti.
Prve oblike šehidskih nišana izrađivali su domaći klesari i na sebi su sadržavali prenesene ukrase sa stećaka. To se prvenstveno odnosi na dekoracije u vidu mača, ruke, štita, luka i strijele, zastave, rozete, prikaza nebeskih tijela itd. Tu često srećemo i neke zanimljive ukrase poput prikaza okruglih loptastih izbočina na tijelu nišana koje u narodu nazivaju gutama ili jabukama, što označava rane koje je neko zadobio u borbi i od kojih je preminuo. Potpuno iste dekoracije pronalazimo i na srednjovjekovnim stećcima. Neki primjerci ranih šehidskih nišani na sebi imaju prikaze mača s ravnom oštricom, koja je obilježje evropskog oblika srednjovjekovnog mača koji se koristio u Bosni. U kasnijem periodu šehidski nišani će dobiti na sebi prikaz mača, odnosno prikaz sablje sa zakrivljenom oštricom, što je odlika orijentalnog dizajna. Najpoznatiji primjer takve izrade je poznata sablja dimiskija. Poznato je da se zakrivljena oštrica razvila za upotrebu u konjici, gdje se ravni mač pokazao teže upotrebljivim i manje učinkovitim. Istu stvar uočavamo i kod prikaza luka i strijele na šehidskim nišanima gdje se jasno razlikuje oblik bosanskog luka, koji ima oblika velikog latiničnog slova D, u odnosu na istočni odnosno osmanski tip luka, čiji krajevi liče na latinično slovo S. U najkraćem smislu, na najranije šehidske nišane prenesena je srednjovjekovna viteška simbolika kakvu srećemo na mnogim stećcima. U toku rane faze izrade nišana domaći klesari izrađivali su nišane po domaćem srednjovjekovnom obrascu klešući nišane koji po dimenzijama i dekoracijama veoma liče na stećke. Prvi period izrade šehidskih nišana obuhvata prve godine ili najranije razdoblje osmanskog prisustva na ovim prostorima. To razdoblje još se naziva i periodom fetha. Prema dostupnim podacima, možemo utvrditi da period fetha traje od 1463. do 1480. godine. Nišane u nekropolama iz ovog razdoblja narodne predaje i legende često povezuju sa poginulim osmanskim vojnicima.
Da bi se kod nas uvela jedinstvena praksa kao u ostatku Osmanskog Carstva izrade nišana u skladu sa društvenim statusom preminule osobe, tadašnja vlast tokom 17. stoljeća uvozi izrađene nišane kako bi se domaćim majstorima ponudio uzorak po kojem će nastaviti izrađivati domaće nišane. Tako se iz Skoplja u Bosnu uvoze tzv. skopski ili ušćupliski nišani nakon čega domaći klesari počinju izrađivati statusne simbole na nišanima koji se prvenstveno nalaze na turbanima i kapama. Od tog perioda oznake društvenog statusa nalaze se na vrhu nišana, dok se na tijelu nišana nastavlja dotad ustaljena praksa klesanja prikaza raznih predmeta. Ovakvo klesanje ukrasa u vidu nekih predmeta nije povezano samo sa šehidskim nišanima. Na mnogim našim nišanima možemo vidjeti uklesane prikaze divita, odnosno prikaze mastionice i pernice, što označava nišane pisara. Takvi ukrasi na nišanima karakteristični su samo za naše podneblje i ne mogu se vidjeti u ostatku nekadašnjeg Osmanskog Carstva. U ovom periodu šehidski nišani na svom vrhu dobijaju turban ili kapu koji označava društveni status, ali se na tijelu nišana i dalje klešu prikazi naoružanja i vojne opreme. Rijetko možemo naći neko staro mezarje u Bosni i Hercegovini u kojem ne pronalazimo neku formu šehidskih nišana gdje je na njima vidljiv prikaz sablje, koplja (džilita), borbene sjekire (balte), borbenog čekića (nadžaka), enamluka, bodeža, vojnih bajraka, buzdovana i kubura. Tako nam sve ove oznake sa šehidskih nišana kroz više stoljeća svjedoče o ratnim dešavanjima i vrlo turbulentnim vremenima na našim prostorima.
Često se za neke lokacije starih nišana kaže da su to svatovska groblja. Ukoliko ozbiljnije analiziramo ovaj termin, koji se u velikoj mjeri rasprostranio u narodnoj predaji i kolektivnoj memoriji, on se većim dijelom veže za šehidska mezarja u Bosni i Hercegovini. U narodu je prilično izblijedjelo sjećanje na originalno tumačenje ovog pojma, pa su se zbog toga i neke usamljene nekropole srednjovjekovnih stećaka prozvale ovim imenom. Danas se u najkraćem obliku pod svatovskim grobljem nude objašnjenja da su se nekada na tom mjestu srele dvije kolone svatova pa su se u međusobnom sukobu poubijale. Svi nišani ovog tipa i naziva nalaze se van naseljenih mjesta i ne mogu se povezati sa bilo kojom porodicom ili porodičnim mezarjem. Na sebi nemaju natpise. Vrijedno je spomenuti da mnoga tzv. svatovska groblja na sačuvanim nišanima imaju uklesane simbole poput sablje, luka i strijele, sjekire, što uveliko asocira na ratničku, a nikako na neku svadbenu simboliku. Po ovim dekoracijama jasno uviđamo da su to stari šehidski nišani. Prema tradiciji, status šehida povezuje se sa svečanim činom ili svečanošću sličnoj svadbi. To ukazuje na poseban status šehida i njegovo preseljenje, odnosno njegov položaj i odlazak u blizinu Stvoritelja. Ako pronađemo adekvatnu korelaciju, vidjet ćemo da ovo u identičnom obliku srećemo u sufizmu gdje se dan dženaze Mevlane Dželaluddina Rumija naziva Šebi-arus ili Nevjestina noć. U prenesenom značenju, to asocira na svečani odlazak na drugi svijet, a dan ukopa povezuje se sa svečanošću koja se upoređuje sa svadbom. Upravo se u ovom nazivu krije snažan utjecaj sufizma u širenju islama u Bosni gdje vidimo i na ovom primjeru da je ostao snažan trag. U skladu s tim učenjem i takvom tradicijom zbog veličine statusa šehida, ova mezarja nazivaju se mezarjima slavljenika ili svatovskim mezarjima.
Uvidom u trenutno stanje na terenu jasno je vidljivo da su stari nišani naša kulturna baština kojoj baš ne posvećujemo pažnju koju zaslužuje. Nakon svih prethodnih pojašnjenja o šehidskim nišanima jasno je da oni predstavljaju veoma značajan dio naše prošlosti. Svaka generacija šehidskih nišana koju pronalazimo na prostorima Bosne i Hercegovine ukazuje na junaštvo, odvažnost i na veliku posvećenost našeg čovjeka da zaštiti i sačuva domovinu za buduće generacije.
Korisno je napomenuti da je dizajn današnjeg šehidskog nišana, koji obilježava mezarja šehida iz perioda od 1992. do 1995. godine, u sebi objedinio mnoge domaće tradicionalne elemente i značajnu simboliku iz prošlosti. Njegov oblik i dimenzije uveliko asociraju na prve forme nišana i na klesarska srednjovjekovna obilježja. Kugla na vrhu nišana naglašava dekoraciju poput nekadašnje jabuke ili gute, što je identično kao na starim šehidskim nišanima. Zbog toga, na primjeru posljednjeg oblika šehidskog nišana danas uočavamo njegov snažan transgeneracijski značaj i karakter. Iskreno se nadam se da će kod nas izrada ovog oblika šehidskog nišana biti posljednja u našoj historiji i da on neće imati svoje nasljednike.
