Sve više očajnih migranata krenuće ka Zapadu narednih godina. Zapadne migracione politike moraju se mijenjati.
Dvije stvari koje su se desile proteklih sedmica vijesnici su oluje koja bi mogla testirati otpornost zapadne demokratije. Prvo, kolaps afganistanske države mogao bi dovesti do novog masovnog talasa migranata prema Evropi. Drugo, šesti izvještaj Međuvladinog panela o klimatskim promjenama iznosi dokaze da će u narednih nekoliko decenija—ne vijekova—efekti klimatskih promjena biti takvi da će doprinijeti uništavanju slabih i prenaseljenih država, piše list Foreign Policy.
Niz neuspjeha, poput onog u Afganistanu, dovešće do povećanog proja migranata, u mjeri koju zapadne demokratije ne mogu apsorbovati, a da ne dožive vlastiti kolaps. Slučaj Afganistana ilustruje neke od moralnih dilema i praktičnih poteškoća po pitanju prihvatanja masovnog priliva migranata. Zapad nema drugog izbora nego da hitno traži moguće odgovore – zato što su pitanja urgentna.
Jedna stvar je barem moralno jasna: SAD i njeni saveznici imaju obavezu da prime afganistanske prevodioce i drugo osoblje (zajedno sa njihovim užim porodicama) koji su radili direktno za njihove oružane snage u Afganistanu i koji su izloženi direktnom riziku od talibanske odmazde. Ako to ne učine, to će biti izdaja američke vojničke časti. U francuskom ratu u Alžiru od 1954. do 1962. godine, kada su se Francuzi konačno povukli, ostavili su iza sebe desetine hiljada alžirskih vojnika koji su ratovali u francuskoj vojsci, od kojih su mnogi bili odmah masakrirani od strane pobjedničkih pobunjenika, zajedno sa porodicama. Identifikovati Afganistance koji su radili direktno za SAD i druge zapadne vojske je relativno jednostavno, pošto su njihova imena u evidencijama.
Mimo toga, stvari postaju izuzetno mutne. Talibani će možda progoniti afganistanske vladajuće elite, ali s druge strane oni sami su bili užasno korumpirani, nesposobni da izgrade državu i u nekim slučajevima brutalni, što je i omogućilo pobjedu Talibana. I dok možemo empatisati sa nevoljnošću afganistanskih vladinih vojnika da umru za takvu državu, činjenica je da su oni pobjegli ili se predali Talibanima koji su imali samo mali dio njihovog naoružanja i njihovog novca – a sve to su im obezbijedile SAD. Amerika prema njima nema obavezu, piše ovaj list.
Među širom populacijom, u većini slučajeva nemoguće je raspoznati izbjeglice i ljude sa istinskim strahom od progona od ekonomskih migranata, jer postoji cijela industrija obuke azilanata o tome šta treba da kažu zapadnim službenicima. Ali čak i ako to zanemarimo, ostaje suštinski problem, a to su brojke. U Afganistanu ima oko 38 miliona ljudi (niko ne zna precizan broj jer nije bilo pouzdanog popisa). Mnogi ili većina njih su u određenoj opasnosti zbog borbi koje traju.
Etničke manjine mogu se pozvati na talibansku represiju u prošlosti. Polovina stanovništva – ženska polovina može tvrditi da im prijeti talibanska represija, iako su u većem dijelu države Talibani jednostavno nastavili sa tradicionalnom afganistanskom ruralnom kulturom. Velika većina Afganistanaca su veoma siromašni, a sa kolapsom postojeće države, mnogi će se suočiti sa porastom neuhranjenosti, ako ne i prave gladi. Apsolutno je razumljivo da će poželjeti da se isele na Zapad. Razumljivo je i da će Zapadu biti nemoguće da ih primi.
Isto vrijedi i za mnoge migrante koji će vjerovatno dolaziti u godinama pred nama. Izvještaji Pentagona upozoravaju će klimatske promjene doprinijeti umnožavanju problema u slabim državama: “Globalne klimatske promjene će pogoršati probleme kao što su siromaštvo, društvene tenzije, degradacija životne sredine, neefikasno vođstvo i slabe političke institucije.” Klimatske promjene će dodati pritisak na stanovništvo koje, u nekim slučajevima već prerasta kapacitete lokalne poljoprivrede da ih nahrani i vodenih resursa kojih već ponestaje.
Kao što upozoravaju naučni izvještaji, čak i blagi porast temperature u Južnoj Aziji će dovesti do velikog smanjenja poljoprivrednih prinosa, a tokom toplotnih talasa rad na poljima će biti fatalan. U slučaju Bangladeša, porast nivoa mora prijeti da potpuno uništi tu zemlju u skorijoj budućnost. Treba pomenuti da je najstrožije branjena antimigrantska ograda na granici na svijetu ona koju je podigla Indija kako bi zaustavila migrante iz Bangladeša, od kojih je više od 1,100 ubijeno od strane indijskih graničara.
Što se tiče Evrope, oblast koja predstavlja najveću opasnost je Zapadna Afrika, gdje rastuća rijeka migranata već teče prema Evropi. Problemi ove regije u cjelini su veoma loši. U slučaju Nigerije, oni postaju zaista užasavajući. Nigerija je dom za oko 206 miliona ljudi, a prognoze su da će ova brojka porasti na više od 400 miliona do 2050. godine.
Akutna korupcija i politička disfunkcionalnost protraćili su naftno bogatstvo ove države. Islamistički pobunjenici Boko Harama haraju sjeverom Nigerije, dok etnički separatizam raste na jugu. Bezakonje je rašireno. A u centralnoj Nigeriji, porast broja stanovništva i smanjivanje vodenih resursa dovode do krvavog sukoba između stočarskih i poljoprivrednih etničkih skupina, što je doprinijelo užasnom građanskom ratu u sudanskoj provinciji Darfur. Nije teško zaključiti da klimatske promjene mogu gurnuti državu koja je poput Nigerije u potpuni kolaps, sa ogromnim talasom izbjeglica kao posljedicom.
Za SAD, najdirektnija opasnost proizilazi iz situacije na jugu, u problematičnim društvima kao što su Meksiko i Centralna Amerika. Globalni izvještaji su naglasili da je suša koja dovodi do nestašice hrane glavni faktor migracija prema SAD iz ove regije proteklih godina. Najnoviji izvješta IPCC-ja upozorava na goreću podložnbost ove regije na klimatske promjene, naročito zbog promjene u rasporedu padavina.
U okolnostima gdje se manje stručni radnici u SAD-u već suočavaju sa naglim srozavanjem socioekonomskih uslova, a rast automatizacije i umjetne inteligencije prijete poslovima srednje klase, uvoz rastućeg broja nekvalifikovanih radnika djeluje kao eksperiment u proizvodnji fašizma.
Najkorisnija stvar koju razvijene države na Zapadu mogu učiniti jeste da pomognu ugroženim društvima tako što će hitno ograničiti emisiju karbona— jer ako to ne učinimo i temperatura nekontrolisano poraste, onda će slabe države širom svijeta zasigurno propasti (propast zapadni država će uslijediti nešto kasnije). Štaviše, ograničavanje emisija karbona, na kraju krajeva, u potpunosti je pod kontrolom zapadnih vlada i njihovih glasača.
SAD i njeni zapadni saveznici treba da povećaju kratkoročnu humanitarnu pomoć za države koje su naročito ugrožene i da restrukturiraju pomoć tako da se fokusiraju na jačanje otpornosti protiv klimatskih promjena. Najvažnija od svega jeste pomoć u očuvanju vode, poboljšanju standarda upotrebe vode u poljoprivredi, u razvoju i dsitribuciji novih sojeva žitarica koje su otporne na visoke temperature.
A pošto su efekti klimatskih promjena najveća prijetnja opstanku zapadnih demokratija, ovi napori treba da budu prioritetniji u odnosu na izdvajanja za američku vojsku. Kao što su sva istraživanja javnog mnjenja i svi izbori u Evropi i Americi u protekloj deceniji pokazali, glavna pokretačka snaga iza šovinstičkih politika na Zapadu jeste reakcija protiv migracija, a ne protiv uticaja Rusije ili Kine.
Međutim, moramo priznati i velika ograničenja zapadne pomoći i savjeta kada je u pitanju promovisanje ekonomskih i društvenih promjena u drugim dijelovima svijeta. Tužni primjer Afganistana ilustruje tri stvari, a to je da su generalne zapadne teorije o razvoju često beskorisne, te da mi zapravo nemamo pojma koje politike (ako ikoje) će upaliti u datom slučaju; I da čak i uz velikodušnu pomoć iz inostranstva, pojedina društva možda nemaju kapacitet da izrastu u uspješne moderne države. Niz afganistanskih vladara pokušavali su to duže od jednog vijeka. I nijedan nije uspio.
Zapadne vlade će, stoga, morati usvojiti mnogo strožije mjere da spriječe ulazak migranata, kroz povećanu bezbjednost granica i ukidanje postojećih zakona koji garantuju politički azil. Dok god postoji nada o životu na Zapadu, sve očajnija situacija u Zapadnoj Africi i drugdje znači da će sve veći brojevi pristizati.
Ovaj pristup mnogi će odbaciti kao nemoralan. Ali zapadni lideri i zvaničnici položili su zakletve da će braniti ustave i stanovništvo svojih zemalja. To nije njihova jedina etička odgovornost, ali je zasigurno primarna. Opstanak liberalne demokratije u svijetu takođe zavisi od njenog opstanka u Americi i Evropi. Ako Zapad zapadne u građanske sukobe i diktature, onda nema mnogo svrhe pričati o odgovornosti Zapada da pomogne bilo kome, piše Foreign Policy.
Buka
