Ivan Lovrenović: Komesarski o jeziku na Federalnoj televiziji

Televizija Federacije BiH emitirala je 21. siječnja političku emisiju „Pošteno“, u kojoj se razgovaralo o prijedlogu zakona o osnivanju tv-kanala na hrvatskom jeziku. Katastrofalno nizak nivo razgovora, te elementarna inkompetentost i neiznijansiranost u pristupu nimalo jednostavnim a važnim kulturnim i političkim pitanjima, bili su povod za pismo koje sam poslao voditeljici emisije, novinarki Duški Jurišić.

Gospođo Jurišić,
Ne znam jeste li svjesni kolika količina opake arogancije, neznanja, zlonamjernih tvrdnji, kao i prijetvorne kvazimultikulturalne politike je proizvedena u Vašoj emisiji u prošli ponedjeljak.
Ideju „hrvatskoga kanala“, koji bi bio medijska ekstenzija HDZ-ove politike, javno sam razobličavao i odbacivao i prije deset i prije pet godina, i ni danas ne mislim drukčije, niti je nekakva velika mudrost misliti drukčije. Ali, ako se ta ideja ikada ostvari, za to će biti zaslužan, mnogo više od namjera i mogućnosti HDZ-a, između ostaloga i način na koji se iz sarajevskoga studija Federalne televizije pogrešno i površno taj zahtjev interpretira. Boljega mu opravdanja i preporuke ne treba! A razgovor o načinima i mogućnostima ostvarivanja prave i pune nacionalne ravnopravnosti u medijskom prostoru jest važan i neodložan, ali traži sasvim drukčiji pristup i drukčije kompetencije.
Vrhunac, pak, nekompetentnosti bio je nastup sociologa Slave Kukića, koji misli i tvrdi, i to baš, kako kaže, sa „sociološkoga stajališta“, kako je u Bosni i Hercegovini samo jedan a nikako tri jezika. Nesretnik, da ima imalo znanja o sociolingvistici, znao bi da je sam sebi objema nogama skočio u trbuh. Jer, upravo je sociološko, tj. sociolingvističko stanovište ono, s kojega se može i mora govoriti o trima jezičnim standardima u Bosni i Hercegovini, dok je, obrnuto, sa strukturno lingvističkoga stanovišta to jedan jezik. Taj tip priprosto komesarskog i politički tendencioznog neznanja ukida svaku mogućnost da se o tim delikatnim pitanjima govori onako kompleksno kako ona zahtijevaju.
Jezik, sa svojim dvjema različitim funkcijama, simboličko-političkom i komunikacijskom, bio je i ostao jednom od ključnih tema kulturne i nacionalne ravnopravnosti, i to ne od jučer, nego i u razdoblju „bivše“ BiH i Jugoslavije, i u još starijim razdobljima moderne BiH, sve tamo do Austro-Ugarske prije više od stotinu godina. Potreba da se o tome nešto zna nije kod nas nikada bila tek akademski privilegij uskoga kruga, nego živo pitanje našega zajedničkog političkoga opstanka, danas pogotovo.
Nije s Vaše strane bilo baš nikakve reakcije na takve teze. To je, zapravo, ono što najviše zabrinjava. Ako se o ovako osjetljivim i važnim pitanjima prosječan gledalac ne može osloniti na „svoju“ televiziju, odnosno ako mu ona prosljeđuje i prešutno potvrđuje ovakve grube antipluralističke teze, bez ikakva komentara, čemu se uopće možemo nadati?
Moj glas poodavno već ne pripada među javno poželjne, pa se ni ne nadam da bi ovo pismo moglo postati javno. Što Vam ga ipak šaljem, stvar je elementarnoga građanskog nemirenja s politikom manipulativnoga neznanja.
Ivan Lovrenović
Sarajevo, 23. 1. 2013.