logo
bios

Vladavina ambicioznih mediokriteta

Objavljeno prije 3 mjeseca . u čet, mar 8th, 2018

VLADAVINA AMBICIOZNIH MEDIOKRITETA

Uvod

Zamislite da lik, koji nije mogao napisati vlastitu diplomu već ju je prepisao, jednog dana izjavi: „Ja ću biti zastupnik u parlamentu!“. Zamislite da lik, koji nikad nije naučio niti jednu riječ stranog jezika, jednog dana izjavi: „Ja ću biti gradonačelnik glavnog grada“. Ili ovo: Zamislite da lik izjavi: “Ja ću biti savjetnik ministrice kulture!“, a jedino što znate o njemu je – da ne masturbira!

Da se kojim slučajem nešto od ovog gore navedenog zaista i dogodi, vi biste odmah uočili dvije osobine ovih hipotetskih likova: ambicioznost i osrednjost. I to bi bilo točno! Upravo smo definirali: ambiciozne mediokritete. Njihova prva i osnovna značajka je, kako i samo ime kaže:

Ne ističu se ni po čemu drugome, osim po ambicijama.

Dobro, ovo je bilo lako jer se polupismenost, prepisivanje i ne-masturbiranje lako uočavaju, a što ćemo s onim ambicioznim mediokritetom koji nije prepisao diplomu i govori strani jezik i djeluje vrlo, što se kaže ‘sa stavom‘? I koji masturbira! Ovaj sofisticirani ambiciozni mediokritet bi mogao pikirati i na neke daleko više pozicije, on bi mogao izjaviti: “Ja ću biti predsjednik Sabora!” I što onda? Velika je šansa da ga ne bi prepoznali dok ne bude prekasno. A možda niti poslije toga…

Ali, nema straha, jer ja sam stručnjak za ambiciozne mediokritete, što će reći: osjetim ih na kilometre.No, nije mi bilo lako, dugo sam mozgao o ovom fenomenu, imao sam čak i noćne more! I ako budete pažljivo pratili što sam ja prošao, naučit ćete kako prepoznati ambicioznog mediokriteta, pa vam se nikad neće dogoditi – a ne dao bog da se ikad ikom dogodi – vladavina ambicioznih mediokriteta.

Priča

Pa krenimo, evo priče jedne Urednice (na bivšoj RTZ), koja je odavno u penziji i danas ima 91 godinu:

„Početkom osamdesetih u našu je Redakciju došao jedan mlad i nevjerojatno ambiciozan Pripravnik. Dolazio je prvi na posao, ostajao je poslije posla, nosio je vrpce, rekvizite, uskakao je gdje treba i ne treba. Jednog dana zaustavila sam ga na hodniku, pohvalila sam njegov trud i pitala ga: ‘U stvari, koji je vaš cilj?‘ Pripravnik mi je odgovorio: ‘Ja ću biti glavni urednik.’ Malo sam ostala zatečena, ali odgovorila sam: ‘Pa u redu, zašto ne? Za tu poziciju trebate tu i tu naobrazbu kako bi stekli te i te sposobnosti, a tek onda morate pokazati te i te rezultate i… možda vam i uspije!‘ “

A onda je Urednica izgovorila rečenicu koju neću zaboraviti dok sam živ:

„Imala sam čudan osjećaj da me uopće ne sluša, a nakon ovih savjeta i preporuka mladi je Pripravnik, kao hipnotiziran, samo ponovio: ‘Ja ću biti glavni urednik.’ “

Ovu sam priču čuo krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća i tada je započelo moje mozganje zašto je mladi Pripravnik:

  1. a) Izgledao ‘kao hipnotiziran’ – što to znači? A naročito me mučilo zašto mladi pripravnik:
  2. b) nije izvadio kemijsku i blokić i zapisao to što mu starija kolegica savjetuje?

Je li ovo pod a) nekako u vezi s ovim pod b)? Zašto bi itko ambiciozan ignorirao dobronamjerne savjete koji mogu (brže) dovesti do tih i tih rezultata? Prolazile su godine, a ja sam mozgao i mozgao…

Onda sam sredinom devedesetih čuo da je mladi Pripravnik postao urednik, a krajem devedesetih sam, i čuo i pročitao, da je postao šef čitave Redakcije. Jebote, bravo! Znači da je mladi Pripravnik ipak upamtio sve što mu je Urednica rekla, premda nije ništa zapisao! Postoji li mogućnost da je:

  1. a) Urednica hipnotizirala mladog Pripravnika pa mu
  2. b) kemijska i blokić uopće nisu bili potrebni?

Teško. Naime, Urednica je moja mama, a ona ne zna hipnotizirati. Ostaje samo jedno – upamtio je sve te savjete! Pa obično su takvi uspješni ljudi pametni, i ne trebaju, poput mene, kemijsku i blokić za svaki savjet. Zato i tako brzo dolaze do rezultata pa onda i do visokih pozicija! I već sam mislio da sam riješio misterij, a kad tamo…

Skandal

… ex-Pripravnik je zapikirao na još višu poziciju, ali je nastao skandal, preciznije rečeno – nekom je stao na žulj – i taj je netko odnekud iskopao da ovaj uopće nema tu i tu naobrazbu, pa je glavni junak ove priče konačno zaustavljen na poziciji šefa-mentora Redakcije. Čekaj, nema tu i tu naobrazbu? Hm, pa ok., pa koga briga! Naime, moja mama i ja se oko imperativa te i te naobrazbe ne slažemo u potpunosti; Ukratko – jebeš tu i tu naobrazbu ako si pokazao te i te rezultate. Npr. Willy Brandt je imao samo srednju školu, a dobio je Nobelovu nagradu i bio je, sasvim zasluženo, premijer. Pa ima i tu, oko nas, mnogih koji nemaju tu i tu naobrazbu, ali su se dokazali s tim i tim rezultatima.

No ipak, da čovjek treba imati rezultate kako bi napredovao, tu se slažemo i moja mama i ja i… valjda svi. To je nekako samorazumljivo. I tako ja na svom kauču opet mozgam i mozgam… i utonem u san, dok se na televiziji vrtio:

Praščić Babe

Uletio sam na onoj sceni kada Praščić Babe pita Psa Ovčara:

„Pa dobro, pa kako to da te sve te ovce slušaju? Pa ti si manji i slabiji od njih! I njih je puno, a ti si samo jedan!“, a Pas Ovčar odgovara:

„Eh Babe, sve je stvar stava!“ , a ja kažem:

“Ne bejbi, ne slušaj ga, nije baš sve stvar stava, moraš pokazati te i te rezultate!” , a Pas Ovčar će hladno na to:

Pokazati rezultate? Točno! Pa baš to što me ovce slušaju – to je moj rezultat! Vau!” i okrene se prema Praščiću.

“Bilo bi dobro da zapišeš to što govorim!”

U tom času Praščić Babe vadi kemijsku i blokić, a Pas Ovčar nastavi:

“Ovce me slušaju kao hipnotizirane i zato me Gazda voli! Vau! A vas ne voli i vi – svinje – mu služite samo kao hrana! Vau!”

Pogledam se, fakat sam svinja, a na vratima štale stoji moja mama i kaže:

“Eto vidiš što se događa kada ne napišeš domaću zadaću… “

Mama se okrene i ode, ja pogledam Praščića, on i dalje zapisuje. Moram se brzo sjetiti nekog protuargumenta… mozgam, mozgam i, gledajući Psa Ovčara u oči, ispalim:

“Da nema ovaca, ti bi bio kurac od ovce!”

Htio sam ga isprovocirati, ali njega to nimalo ne zbuni:

“Vau. Točno! Zato i radim u Javnom sektoru. Mi, koji imamo – samo stav, tamo smo – samo šefovi.

“Što je to Javni sektor?” upita Praščić.

“Proguglaj, nesposobna svinjo, proguglaj!“  zagrmi Ovčar! Praščić Babe brzo izvadi svoju Nokiu 3110 i počne guglati kao sumanut, a Ovčar će meni tiho na uho:

“Vidiš da je dovoljan samo stav! Ali, moram priznati, ovaj mali ima potencijala… “

Gledajući u zaslon, Praščić Babe tihim glasom pročita:

Javni sektor nije ništa drugo do državni sektor koga čine  materijalni i ljudski resursi putem kojih državni menadžment sprovodi politiku i upravlja zaokruženom teritorijom, tj. državom. “

Pas Ovčar zapali cigaretu i sjedne.

“Vidiš Praščiću, to što si upravo pročitao dade se opisati u četiri riječi: sektor potpunog odsustva rezultata. Trebalo je dvadeset i sedam godina da uklonimo one s rezultatima. Da ih ušutkamo, eutanaziramo, ubijemo u pojam, lobotomiziramo, a one najupornije smo potjerali iz ove države, i? Stvorili smo raj. Ostale su samo ovce, a to je raj za nas koji imamo – samo stav. Sabor, ministarstva, nadzorni odbori, tajnici, pa onda zamjenici svega nabrojanog, svako jebeno šefovsko mjesto, Vau! Same visoke pozicije i plače! Ali ne zavaravaj se Praščiću, ‘samo stav‘ je sinonim za potpuno odsustvo samokritičnosti, a tu osobinu – ili imaš ili nemaš! Ako je nemaš, onda si ovca, ali ako je imaš čeka te raj. Reci Praščiću, imaš ili nemaš? Praščiću, jesi li spreman za Javni sektor Republike Hrvatske?”

Moram se brzo sjetiti nekog protuargumenta… mozgam, mozgam i ispalim:

“Ne slušaj ga Praščiću, on nije nikada masturbirao!”

Nemam pojma kako sam došao na to, ali napokon sam ga pogodio u živac! Psu Ovčaru potekne slina, zacrvene mu se oči i on skoči na mene i zarije mi očnjake u vrat… i ja se probudim sav mokar pored kauča.

Hvala bogu da postoje snovi kojih se sjećamo.

Tačno.net

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh