Rad aktuelne Vlade Federacije BiH se može podržavati ili ne podržavati, ali jedna stvar je neosporna, od početka mandata, Novalićeva vlada ima problem sa zakonskim i ustavnim okvirom u kojem bi trebala da djeluje. Trenutno aktuelna situacija oko tzv. eko takse je tek još jedna u nizu.
Krajem prošle godine (28. decembra) u Službenom listu FBiH objavljen je Pravilnik o ispitivanju ispušnih plinova motornih vozila (eko test) u stanicama za tehnički pregled vozila, koji je propisalo Federalno ministarstvo prometa i komunikacija.
Ovim Pravilnikom eko test postaje obvezan dio tehničkog pregleda prilikom godišnje registracije automobila, a Pravilnikom je detaljno propisano koje kategorije vozila podliježu eko testu, ko i na koji način obavlja eko test, koje su granične vrijednosti koje svako vozilo mora zadovoljiti, postupak s automobilima koji ne zadovolje test, ali i cijenu koju će za sve platiti građani. Pravilnik se počeo primjenjivati od 1. januara, a u praksi je za građane značio veću cijenu registracije za nekih 30 KM, u ovisnosti od toga kakav automobil voze.
Međutim, nedugo nakon stupanja na snagu ovog Pravilnika, ispostavilo se da njega uopšte nije smjelo donijeti Federalno ministarstvo prometa i komunikacija. Naime, donošenje ovog pravilnika je u suprotnosti sa državnim Zakonom o osnovama sigurnosti prometa na putevima u Bosni i Hercegovini, a redovni tehnički pregled je propisan državnim Pravilnikom o tehničkim pregledima vozila, kojeg može promijeniti jedino ministar komunikacija i prometa BiH, Ismir Jusko.
No, ovo nije prvi put da je Vlada Federacije BiH „polupala lončiće“ kada su zakonski okviri u kojima treba da djeluje u pitanju. Još od samog početka njenog djelovanja, tj. od marta 2015. godine, odluke i prijedlozi zakona koje je donosila Novalićeva vlada su bili u najmanju ruku problematični, te su se donosile čak i bez obaziranja na sam Ustav Federacije BiH.
Prva odluka tog tipa je svakako bila Uredba o vršenju ovlaštenja u privrednim društvima s učešćem državnog kapitala iz nadležnosti FBiH, kojom se pravo imenovanja upravljačkih struktura u javnim kompanijama prebacuje sa federalnih ministarstava na Vladu Federacije BiH. Zbog ove uredbe se raspala prva iteracija Novalićeve vlade, i to prije isteka prvih 100 dana od formiranja, jer su DF-ovi ministri, prije svih, tadašnji ministar energetike i rudarstva, Reuf Bajrović smatrali da se ovom Uredbom omogućava praksa nepotističkog i političkog imenovanja u javna preduzeća. Zbog svega toga DF-ovi ministri su podnijeli i ostavke koje su konačno prihvaćene u oktobru 2015. godine. Međutim, potpredsjednik Federacije BiH, Milan Dunović je u junu 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu FBiH za ocjenu ustavnosti ove Uredbe, te je ona proglašena neustavnom u januaru 2016. godine.
Vlada međutim nije dugo čekala da u proceduru uputi još jedan problematičan akt. Ovoga puta je u pitanju bio možda i najvažniji zakon koji je donesen u ovom mandatu, Zakon o radu FBiH. Donošenje ovog zakona je propraćeno nizom kontroverzi. Zakon je donesen krajem jula 2015. godine, bez da je održana javna rasprava o Nacrtu zakona, a od usvajanja Prijedloga zakona na Vladi FBiH do njegovog usvajanja u Domu naroda prošlo je tek 7 dana.
O Prijedlogu zakona o radu FBiH se u Domu naroda raspravljalo 30. jula 2015. godine, te je ovaj Prijedlog i usvojen. Međutim, predstavnici (tadašnjih) opozicionih stranaka (SBB, SDP, DF i Naša stranka) su izašli sa sjednice, ne želeći da prisustvuju glasanju zbog povreda poslovnika, budući da je sjednica zakazana tek dva dana prije samog održavanja, te nemogućnosti poslanika da predlože amandmane na Prijedlog zakona. Zakon o radu je ipak usvojen, a tri mjeseca nakon usvajanja, 17 delegata u Domu naroda FBiH (DF, SDP i Naša stranka) je pred Ustavnim sudom FBiH pokrenulo spor u vezi s procedurom usvajanja Zakona o radu. Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine je trebalo nešto više od tri mjeseca da donese odluku u ovom sporu, pa je tako 23. februara 2016. godinu donio odluku da je sjednica Doma naroda Parlamenta FBiH u dijelu odlučivanja o Zakonu o radu održana u suprotnosti sa Pravilnikom o radu i Ustavom, te je naložio da delegati ponovo razmatraju Prijedlog Zakona o radu. Nije nevažno napomenuti i da su prilikom prvog usvajanja ovog Zakona održani veliki protesti sindikata, budući da je stav sindikata kako je ovaj Zakon nepovoljan po radnike.
Nakon Zakona o radu, u proceduri se našao i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine (oktobar 2015. godine). I ovaj zakon je u proceduru upućen po hitnom postupku. Kritike javnosti kada je u pitanju Zakon o državnoj službi odnosile su se na to da se ovim Zakonom bespotrebno otvara još oko stotinjak radnih mjesta u institucijama Federacije, ali vladajuća koalicija je odlučila da Zakon ipak uputi u proceduru. Prilikom rasprave u Domu naroda FBiH srpski delegati su uložili prigovor na osnovu zaštite vitalnog nacionalnog interesa, ali su na taj način uspjeli jedino da uspore usvajanje zakona. Potpredsjednik FBiH, Milan Dunović je u aprilu 2016. godine podnio apelaciju za ocjenu ustavnosti ovog Zakona, te je Ustavni sud FBiH u decembru prošle godinedonio odluku da je i ovaj Zakon neustavan.
No, možda i najilustrativniji primjer nebrige Vlade Federacije BiH za ustavne okvire jeste Nacrt Zakona o stečaju. Milan Dunović je u septembru 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu o ocjeni ustavnosti Zakona o stečajnom postupku. Ustavni sud je u martu 2016. godine, kao i u prethodnim slučajevima, odlučio da je Zakon neustavan. Međutim, presuda je objavljena tek u januaru 2017. godine, skoro 10 mjeseci nakon njenog donošenja.
Pomenutom presudom su osporeni članovi 33. stav 2, i član 40. Zakona o stečajnom postupku, koji govore da radnici mogu da dobiju iznos do maksimalno 8 minimalnih plaća u Federaciji BiH (član 33. stav 2.), te da se prije svih stečajnih povjerilaca (radnici, druga pravna lica koja imaju potraživanja) moraju namiriti troškovi stečajnog postupka te stečajne mase (član 40.).
U obrazloženju odluke Ustavni sud FBiH navodi da se ograničavanjem visine plaća, kao i ograničavanjem vremenskog perioda, odnosno broja plaća koje radnici mogu potraživati krše prava radnika budući da su radnici uredno izvršavali svoje obaveze u periodu u kojem je došlo do nastanka dugova, te da se na ovaj način favorizira jedna strana, tj. poslodavac, jer mu se ovakvim Zakonom omogućava da radnicima isplati manje novca nego što su zaradili (član 33. stav 2.). Kada je u pitanju član 40. u odluci se navodi da su i ovdje narušena prava radnika zbog toga što su potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika iz radnog odnosa nastala prije otvaranja stečaja, odnosno prije nastanka tražbina iz razdoblja privremene uprave i prije troškova stečajnog postupka. Također, činjenica je da je propisivanjem ovakvog redoslijeda namirenja potraživanja narušena primjena principa prior tempore potior iure (raniji u vremenu „jači“ u pravu), te da zakonodavac nije uzeo u obzir i činjenicu da su upravo zaposlenici stečajnog dužnika ti koji su stvorili ta preduzeća, odnosno njihovu vrijednost.
U međuvremenu je Vlada Federacije BiH u proceduru uputila Nacrt Zakona o stečaju, čiji članovi skoro identično tretiraju sporna pitanja iz odluke Ustavnog suda FBiH, te je jasno da će se i ovaj zakon, ukoliko bude usvojen u trenutnom tekstu, vrlo brzo naći pred Ustavnim sudom i biti oboren, što će Federaciju BiH ostaviti u pravnom vakuumu.
Pored ovih, Dunović je Ustavnom sudu FBiH u februaru 2017. predao i zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 61. stav 1. Zakona o porezu na dobit iz 2016. godine, kao i Zahtjev za donošenje privremene mjere zabrane naplate poreza na dobit izvoznicima koji su ispunili uslove za oslobađanje od obaveza plaćanja poreza. Ostaje da se vidi šta će se desiti sa ocjenom ustavnosti ovog zakona, ali sudeći po dosadašnjim odlukama Ustavnog suda, može se očekivati da će i on biti proglašen neustavnim, što će stvoriti nove probleme za Federaciju, te otvoriti čak i mogućnost za tužbe protiv Federacije, što bi moglo dodatno uzdrmati ionako krhak budžet.
Dakle, jasno je da se Vlada FBiH prema do sada pokazanom baš i ne snalazi najbolje sa ustavnim sistemom naše zemlje. Nemoguće je i ne primijetiti da su se neustavni zakoni i odredbe tiču ili radnika (Zakon o radu i Zakon o stečajnom postupku) ili omogućavaju partijska zapošljavanja i imenovanja. Da li ova Vlada svjesno ili nesvjesno priprema rješenja koja su u suprotnosti sa Ustavom ostaje da se vidi, ali sasvim sigurno je da svojim ponašanjem dovodi do mnogih zastoja, što svakako ne bi trebala biti odlika jedne reformske vlade.
(istinomjer.ba)
