logo
VGT

Vjekoslav Domljan: Ukidanjem carina povećala bi se ekonomska efikasnost i društveno blagostanje zemlje

Objavljeno prije 3 sedmice . u pon, maj 8th, 2017

POTEZANJE VITALNOG RACIONALNOG INTERESA

Vjekoslav Domljan: Ukidanjem carina povećala bi se ekonomska efikasnost i društveno blagostanje zemlje

„Sazrelo je vrijeme za promoviranje razvojnih banaka“ (UNCTAD, 2016)

Ekonomsku integraciju zemalja vrše tržište i politika. Tržište provodi  integraciju preko trgovine, distribucijskih i proizvodnih lanaca i investicija Politika provodi integraciju preko bilateralnih trgovačkih ugovora, slobodnih trgovinskih zona, carinskih unija, zajedničkih institucija i politika  i jedinstvenog novca i jedinstvene politike.

Tranzicijske zemlje Zapadnog Balkana već imaju slobodnu trgovinsku zonu, zvanu CEFTA, a u skorije vrijeme lansirane su  ideje Srbije o uspostavi carinske unije i BiH o uspostavi regionalne razvojne banke.

Inicijativa o uspostave carinske unije zadobila je dosta prostora u medijima. Ocjene su pozitivne (uključujući i gledište profesora Ljubomira Madžara, vjerojatno najvećeg živog ekonomiste Zapadnog Balkan koji kaže: „Tobi bio projekat u kojem je svaka od pojedinačnih država na dobitku“) i tek poneka skeptična ocjena (Hamdo Tinjak, tajnik Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH) dok o subnacionalnoj razvojnoj banci nema gledišta u javnosti. Stoga ćemo se tim inicijativama pozabaviti u ovom tekstu.

Slobodna trgovina  je teorijski ideal

Kad se zemlja upusti u slobodnu trgovinu s drugim zemljama, tj. ukine carine i druge instrumente koji ometaju tu trgovinu, postoje dobici i gubici po društveno blagostanje takvog režima. Iako u stvarnosti ne postoji  takva zemlja, ako se možda zanemari Hong Kong jedina zemlje  bez carina i uvoznih kvota, može se barem teorijski sagledati te dobitke i gubitke.

Ukidanjem carina i sličnih instrumenata povećala bi se ekonomska efikasnost i društveno blagostanje zemlje. Postojanje carina povećava cijene u zemlji uvoznici  i snižava u zemlji izvoznici, pa se javlja gubitak kod potrošača zemlje uvoznice i dobitak kod potrošača zemlje izvoznice. Također se javlja dobitak kod proizvođača zemlje uvoznice i gubitak kod proizvođača zemlje izvoznice. Javlja se i dobitak kod države zemlje uvoznice zbog  prihoda od carine.

Pored ovih dobitaka, iskazanih cost-benefit analizom carina, postoje i dinamički dobici od slobodne trgovine zbog povećanja konkurencije i inovativnosti. Štićenje domaćeg tržišta sprečava razvoj konkurencije i snižavanje troškova  koje bi nastali zbog većih proizvodnih serija na slobodnom tržištu. Kad se tržište zatvori, na njemu djeluje neefikasne firme umjesto efikasnih. Kad su izložene jačim konkurencijskim pritiscima, moraju više inovirati tj. biti efikasnije od firmi na zaštićenom tržištu. I te inovativnije firme će biti više okrenute izvoznim tržištima i doprinositi izvozu zemlje u odnosu na manje inovativne firme koje su okrenute domaćem tržištu. Mala, zaštićena tržišta ne pružaju dovoljno prostora firmama da ispituju sklonosti potrošača niti ih mogu testirati na tako malom tržištu. Jedan školski primjer to ilustrira:  efikasna tvornica montažnih automobila sklapa 80 do 200 hiljada automobila godišnje, a u Argentini je 1964. bilo 13 takvih tvornica koje su ukupno sklapale 166 hiljada automobila. Slično je bilo i u bivšoj Jugoslaviji s tvornicama automobila. Čak i kad postoji samo jedna tvornica, primjerice tvornica aluminija u Mostaru, koja proizvodi 130,000 tona dok vodeći svjetski proizvođači proizvode preko 2  miliona tona, ona se ekonomiji obima može suprotstaviti jeftinim inputima (niskom cijenom električne energije) ili većom inovativnošću (što čini njemački Trimet, koji ima proizvodni kapacitet kao i Aluminij). Naravno, svega toga u slučaju Aluminija nema, pa „politička podrška“ znači dopuštanje ostajanja na aparatima za intenzivnu njegu na račun smanjenja ekonomske efikasnosti i blagostanja društva. To je primjer da miješanje države u tokove slobodne trgovine često vodi favoriziranju interesa specijalnih grupa.

No, postoje i argumenti protiv slobodne trgovine. Najpoznatiji od njih je argument zaštite mlade industrije, star preko dva stoljeća, koji je lansirao jedan od otaca američke nacije, Hamilton (1790) te njemački teoretičar List (1841), koji se zalagao za nacionalnu ekonomiku. Ovo je jedna od najideologiziranijih rasprava u povijesti ekonomske znanosti, a ekonomisti su još uvijek svrstani u dva tabora bez ikakvih naznaka o postizanju konsenzusa.

Japan je postao prvo ekonomsko čudo svijeta, u razdoblju 1950-1983, obilato štiteći proizvodnju uglja i čelika. Niz zemalja je slijedio primjer Japana, koristeći razne instrumente kočenja uvoza i promoviranja izvoza, postižući pri tom visok rast, čak i postajući ekonomsko čudo. No, ima još više zemalja koja su koristila iste instrumente – i imale loše rezultate.

Sigurno je da tržište nije uvijek efikasno, kao ni državno interveniranje. Ekonomisti nastoje razriješiti ovo pitanja uvodeći i nove elemente u raspravu. Najnoviji i najsofisticiraniji od njih je nesavršeno tržište kapitala odnosno nedostatak sredstava za financiranje razvoja, za što je BiH izvanredan primjer, kojemu ćemo se vratiti kasnije.

Carinska unija – srpski prijedlog

Ako nije moguća slobodna trgovina na globalnom planu, je li moguća na regionalnom? Može li nekoliko zemalja uspostaviti  slobodnu trgovinsku zonu, u kojoj se robe iz jedne zemlje šalju u drugu bez carina, ili uspostaviti carinsku uniju u kojoj će zemlje postaviti zajedničku carinu prema trećim zemljama?

Oba načina uspostave slobodne trgovine postoje u stvarnosti.  Zona je politički lako izvodljiva (dovoljno je da političari ponesu nalivpero na sastanak) ali administrativno noćna mora (zbog utvrđivanja porijekla robe i sličnih stvari) dok je unija administrativno lako izvodljiva (dovoljno je da šefovi carina ponesu nalivpero na sastanak) ali je politički noćna mora.

Uzmimo hipotetički primjer da BiH nema aranžmana s Njemačkom i Srbijom, nego da ima carinu na robu „x“ 5 KM/kg te da cijena te robe u KM/kg iznosi 8 u BiH, 6 u Srbiji te 4 u Njemačkoj. U ovom slučaju BiH će kupovati svoju robu (8 KM/kg), a ne iz Srbije (11 KM/kg) ili Njemačke (9 KM/kg) i imati gubitak na efikasnosti i blagostanju u odnosu na kupuje robu iz Njemačke

Sad pretpostavimo da postoji carinska unija BiH i Srbije i da carina iznosi 3 KM/kg. Sad će cijena robe „x“ iz BiH iznositi 8, iz Srbije 6 a iz Njemačke 9. Za BiH je sad jeftinije uvoziti iz Srbije nego iz Njemačke. Bh. građani će kupovati robu iz Srbije i plaćati 6 umjesto da kupuju robu iz Njemačke po 4. No, 3 KM će završiti u džepu države.

Ovaj primjer pokazuje da u slučaju uspostave carinske unije može doći  dobitaka zbog stvaranja trgovine (uvoz iz Srbije zamjenjuje neefikasnu bh. proizvodnju) ali i do  gubitka zbog preusmjerenja trgovine s efikasnije na neefikasniju proizvodnju (prelaz trgovine s Njemačkom na trgovinu sa Srbijom). Da li će carinska unija ispasti dobra ili loša ovisi o tome stvara li više dobitaka ili gubitka kod zemalja članica. To će ovisiti o veličini zajedničkih carina. No, nekad će jedna članica biti zainteresirana za veće, a druga za manje carine, što može postati politička noćna mora.

Svijet kupuje banane iz „banana zemalja“ (centralnoameričkih zemalja) jer su jeftinije nego iz drugih zemalja. No,  neke zemlje (Francuska i UK), zbog zaštite svojih interesa u bivšim kolonijama (karipskim zemljama), su uvele uvozne kvote na banana iz „banana zemalja“. Druge zemlje npr. Njemačka su slobodno uvozile banane iz „banana zemalja“ i distribuirale ih po Europi. No, to je postalo nemoguće nakon formiranja zajedničkog europskog tržišta. Europska komisija je predložila 1993. da se nametnu kvote na uvoz banana iz „banana zemalja“, čemu su se Njemačka energično suprotstavila. Istakla je  da je Rimskim ugovorom  izričito garantirano Njemačkoj da slobodno uvozi banane („banana protokol“). Stvar se pogoršala kad su SAD intervenirale za svoje firme koje se bave bananama (a koje su dale obilne donacije i Republikancima i Demokratima), pa su čak poduzele odmazdu spram EU nametanjem visokih carina na dizajnirane vrećice i ovčji sir. Onda se umiješao WTO, tvrdeći da EU krši pravila slobodne trgovine, pa su se onda umiješale latinoameričke zemlje itd.

Lideri zemalja Mercosura (carinske unije koju su formirale Argentina, Brazil, Paragvaj i Urugvaj 1991.) likovali su što se za četiri godine međusobna trgovina utrostručila. No,  Alexander Yeats iz World Bank je pokazao da je do stvaranja trgovine došlo na trošak preusmjerenja trgovine, pa je zapravo došlo do smanjenja društvenog blagostanja. Primjerice, potrošači iz Mercosura su bili prinuđeni kupovati skupe automobile iz Brazila umjesto iz trećih zemalja.

Studija je izazvala bijes kod zemalja članica Mercosura, što je donekle i razumljivo. Automobilska priča je mnogo složenija no što je što je prikazano u Yeatsovoj studiji. Naime, početkom 1990-tih Mercosur je smanjio carine na automobile sa 100 na 20 posto. To je izazvalo ogorčenje brazilskih proizvođača automobila koji su tvrdili da će propasti ukoliko ne budu imali zaštitu. Brazilske vlasti su nametnule visoke carine i uvele druge barijere i dale industriji automobila predah od tri godine. To je bila nenaučena lekcija iz prakse SAD koje su na sličan način reagirale 1980-tih na uvoz automobila iz Japana. No, brazilski potez je izazvao bijes Argentinaca koji nisu htjeli povećati svoje carine na uvoz automobila.

Sve ovo ne znači da zemlje Zapadnog Balkana ne trebaju razmišljati o carinskoj uniji. Kretanje k carinskoj uniji će biti dobro ako zemlje članice ne budu nametala nova ograničenja prema trećim zemljama, nego ih  zajednički smanjivale.

Međusobna trgovina zemalja Zapadnog Balkana je  relativno malena. Iznosi oko 12 mlrd US$ tj. oko 14% njihove ukupne internacionalne trgovine. Pitanje je imaju li lideri zemalja Zapadnog Balkana interes da taj udio povećavaju (i iznalaze kompromisna rješenja u vezi s tim) ili više preferiraju svađu i populističko ostajanje na vlasti. I EU bi se mogla tu umiješati  jer bi joj i interes trebao biti da se situacija u regiji smiri i tako omogući priliv inozemnih izravnih investicija i povećava izvoz u treće, mediteranske zemlje – samo kad bi EU imala lidere takvog formata.

Globalni procvat regionalnog razvojnog bankarstva

Zemlje Juga nisu zadovoljne djelovanjem breton-woodskih i regionalnih (kontinentalnih) financijskih institucija zbog načina na koji se njima upravlja, te načina na koji uvjetuju i odobravaju kredite.  Od njihovog ukupnog financiranja manje od 1% otpada na financiranje subregionalnih projekata.

Stoga su zemlje Juga krenule u formiranje subregionalnih razvojnih banaka. Primjerice, BRICS zemlje formirale su 2014.  Novu razvojnu banku, a latinoameričke zemlje Banku Juga 2009. Takve ideje podupiru specijalizirani mediji („Budućnost razvojnih banaka“, Financial times, 24. 9. 2012.) i agencije Ujedinjenih naroda („Uloga razvojnih banka u promicanju rasta i održivog razvoja Juga“, UNCTAD, decembar 2016). To je sukladno Monterejskom sporazumu o financiranju razvoja (2002) i Deklaraciji o financiranju razvoja iz Dohe (2008) koji kažu da „subregionalne razvojne banke …mogu biti važan izvor financiranja razvoja“

Dok su u nizu regija razvijene subregionalne (potkontinentalne) razvojne banke, Zapadni Balkan (osim Albanije) ostaje izvan tih tokova. Čak su i tranzicijske zemlje Europe i Centralne Azije uveliko uključene u Crnomorsku trgovačku i razvojnu banku (uz Albaniju, Grčku i Tursku) i Euroazijsku razvojnu banku. I komunistička Jugoslavija je bila aktivnija u regionalnom razvojnom bankarstvu nego njene slijednice. Bila je neregionalna članica i dioničar Istočno-afričke razvojne banke, zajedno s  FMO (Nizozemska),  DEG (Njemačka), Nordea Bank (Švedska) i britanskim privatnim bankama, Standard Chartered Bank i Barclays Bank.

BiH je pripadajući dio zemlje slijednice bivše Jugoslavije (zašto se na pregovorima o sukcesiji u Beču 2001. znojio autor ovih redaka) profućkala umjesto da ga koristi za ishođivanja bankarskih garancija i kredita za Energoinvest i druge  bh. kompanije aktivne na afričkom tržištu kad ih ne mogu pružiti stranačka gazdinstva džepnog formata poput Razvojne banke FBiH, IGA-e i sl.

Kako dalje praznih džepova

Subregionalna banka može imati veći rejting od država osnivača banke. Prema Standard & Poor's Albanija ima kreditni rejting B+ dok  Crnomorska trgovačka i razvojna banka ima rejting A-. Time se postiže koordinacijska dobit. Ekonomska dobit se postiže dobivanjem većih kredita po nižoj kamatnoj stopi. Djelovanjem banke osigurava se i anticikličko djelovanja na regionalnoj osnovi.

Danas, u doba globalnih viškova likvidnosti i štednje, BiH za 20 godina postojanja nije u stanju proizvesti ni jedan fening štednje (v sliku). Negativna štednje se susreće tek u 20-tak zemalja svijeta (Kosovo, Moldova, Gvineja Bisao, Centralnoafrička republika, Istočni Timor itd.). To što BiH negativnu stopu domaće štednje pretvara u ukupnu (nacionalnu) stopu štednje treba zahvaliti doznakama iz inozemstva – prvenstveno neopaženoj ekonomiji (50%), penzijama (25%) i doznakama dijaspore (25%).

Slika: Stopa nacionalne i domaće štednje; BiH, 1995-2015 (% BDP)

Izvor: vlastita obrada temeljem podataka World Bank

S druge strane, samo za financiranje fizičke infrastrukture Zapadnog Balkana treba 5-10 milijardi US$ godišnje da bi se stvorila osnova za visoku stopa ekonomskog rasta. Da bi se kvalitet vode, odvoza čvrstog otpada itd. digao na razini EU  da i ne govorimo. Procjene Ureda visokog predstavnika iz 2006. ukazuju da samo ulaganja u vodoopskrbu i kanalizaciju  koja bi te usluge dovela u sklad s EU standardima iznose  6,9 milijardi US$ za BiH. Pošto je od momenta procjene prošlo već desetljeće, te da u međuvremenu nisu poduzimane značajnije investicije, nedvojbeno je da procjenu treba znatno povećati. Pa kako isfinancirati ta iznimno potrebna ulaganja kad nema domaće štednje?

Regionalna razvojna banka – bh. prijedlog

BiH je  već  pokrenula inicijativu osnivanja Razvojne banke za Zapadni Balkan. Predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Nikola Špirić iznio je prijedlog 4. februara 2008. generalnom tajniku Vijeća za regionalnu suradnju (Regional Cooperation Council, RCC), Hidi Bišćeviću, koji je „izrazio zainteresiranost RCC za osiguranje podrške projektu osnivanja Banke“.

Predsjedavajući Vijeća ministara, Nikola Špirić je u dva navrata, na sjednici Vijeća sigurnosti UN 29. maja 2009. te na sjednici Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira 25. marta 2009., izrazio privrženost BiH osnivanju Banke i izrazio žaljenje što zbog nepostojanja Banke nije dovoljno snažna regionalna komponenta svladavanja globalne/euro krize.

No, EU nije prepoznala važnost  inicijative kako za nju, tako i za zemlje Zapadnog Balkana. Nije shvatila da se s velikim rizicima zbog informacijske asimetrije, velikim moralnim hazardom i razarajućom korupcijom može bolje hrvati ova banka neko EBRD i druge ino financijske institucije. Nije shvatila ni to da ova banka može nadomjestiti istiskivanje privatnog sektora pretjeranim zaduživanjem javnog sektora (tj. neutralizirati crowding out efekt). Ova banka znanja, kadra vršiti cost-benefit analizu i realizirati projekte iz projektnih financija (za što se sada niko ne specijalizira na Zapadnom Balkanu), bi zapravo otvorila vrata Zapadnog Balkana za financiranje od EIB, za koju je Zapadni Balkan premalen prostor.

EU nije razumjela da bi ova banka bila od iznimne važnosti za jačanje konkurentnosti Zapadnog Balkana. Ako nordijska regija, najkonkurentnija regija svijeta, time i EU, i sad ima subregionalnu instituciju, Nordic Investment Bank koja promovira konkurentnost, zašto takvu banku ne bi imala i najnekonkurentnija regija Europe? Najveći ekonomski izazov s kojim se suočavaju zemlje Jugoistočne Europe je nekonkurentnost. Od 10 najmanje konkurentnih europskih ekonomija, devet ih pripada ovoj regiji. Ako se izuzmu Grčka i Cipar, ostale su tranzicijske ekonomije. Ukratko, balkanske tranzicijske ekonomije su najmanje konkurentan dio Europe, koji sve više liči na centralnu Afriku a sve manje na Europu.

‘Osam malenih’ (Slovenija, Hrvatska, Srbija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Albanija) imaju tržište od 200 milijardi US$ i 25 miliona stanovnika – nešto više stanovnika od Rumunije, a dohodak nešto manji od Češke. Od ‘osam malenih’ šest-sedam je u ‘zamci srednjeg dohotka’, iz koje se može izvući samo znanjskim institucijama poput ove banke.

EU također nije shvatila je to da članice Banke mogu biti kako regionalne, tako i neregionalne zemlje I da to može lijepo funkcionirati kao u slučaju banke ‘sedam malenih’ tj. Karipske razvojne banke, čije su neregionalne zemlje članice  Italija,Kanada, Kina, Njemačka i UK. Samo nema lidera s vizijama razvoja, pa kratkovidoj Europi prijeti opasnost da postane periferija svijeta, kratkovidom Balkanu da postane periferija Europe, a kratkovidoj BiH da postane periferija Balkana, tj. postane periferijine periferije periferija iliti super periferija.

 

Prof dr Vjekoslav Domljan za Buku

Povezane vijesti:

<
Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh