Ugledni ekonomista prof. dr. Vjekoslav Domljan za Klix.ba kaže kako će 2017. godina na svjetskom tržištu, usljed političkih turbulencija, biti obilježena slabijom ekonomskom aktivnošću. MMF će, prema svemu sudeći, u BiH ostati najmanje do 2040. godine, što je pogubno po bh. privredu, smatra Domljan.
Razgovarao: R. Durkić/Klix.ba
Gospodine Domljan, globalno gledajući, imamo dva suprotstavljena trenda, često čujemo o pozitivnim ekonomskim kretanjima na globalnim tržištima, ali i konstantno spominjanje političkih kriza. Kakva nas poslovna 2017. godina očekuje gledajući globalna ekonomska kretanja?
Protekla 2016. godina je bila najlošija za svijet u razdoblju poslije globalne recesije iz 2008.-2009. U nekim dijelovima svijeta koji su pak najvažniji za BiH, a to su Njemačka i Italija, doći će do slabljenja ekonomske aktivnosti u 2017. godini.
Ova 2017. će biti nemirna godina jer će populisti, oni koji nemaju prave odgovore na teška otvorena pitanja, nastaviti “mutiti vodu” zarad sticanja i/ili očuvanja vlasti. To vrijedi posebno za BiH u kojoj nema ni strategija ni politika zaposlenosti, iako se problem nezaposlenosti vidi golim okom, a kamoli strategija i politika produktivnosti, koja čini temelj modernog razvoja. Stoga će se proces “glasanja nogama” tj. emigriranje mladih, zdravih i sposobnih ljudi u inozemstvo, emigriranja firmi u podzemlje, održavanje “zombi javnih firmi” i “zombi javnih institucija” u životu, pasivizacija nezaposlenih i neaktivnih osoba nastaviti, paralelno s usmjerenošću politike na izabrane, umjesto na pritiskajuće probleme.
Često ističete da je naš trenutni nivo ekonomskog rasta nedovoljan, kako ga ubrzati, kako doći do željenih 6 do 7 posto?
Potrebne su reforme finansijskog sistema i uvođenje strategija i politika rada s dijasporom, što može osigurati rast po dva procentna poena. Dalje, digitalizacija ekonomije, tj. osiguranje uslova za nastanak i djelovanje mikro transnacionalnih preduzeća, posebno u industriji i kreativnim djelatnostima, može osigurati rast ekonomije za dodatna dva procentna poena. Zatim je moguće povećati ekonomski rast za barem jedan procentni poen postupnim prevođenjem podzemne u formalnu ekonomiju. Tako se ekonomski rast može lako povećati za dodatnih sedam procentnih poena, odnosno vratiti na putanju rasta koju je BiH imala prije izbijanja globalne recesije.
Nedavno ste govorili o našem fenomenu da statistički cijene opadaju, a da građani osjete potpuno suprotno. Gdje je izvor tog paradoksa?
Ako su 100 posto u pravu i zvanična statistika i građani, onda je podzemna ekonomija prevelika i apsorbira veći dio rasta novčane mase. Količina konvertibilnih maraka izvan banaka iznosi blizu 3,5 milijardi i u znatnoj mjeri služi funkcioniranju podzemne ekonomije koja se pritom još u izvjesnoj mjeri temelji i na euru, a ne isključivo na KM.
No, zvanična statistika ima utemeljenje korpe dobara na anketi potrošnje domaćinstava iz 2011. godine, a u međuvremenu su nastali novi proizvodi, promijenio se kvalitet pojedinih proizvoda, počela potrošnja supstitucijskih proizvoda itd. pa je i to zasigurno jedan od razloga za paradoks. No, vlast ne želi odriješiti kesu za provođenje anketa, prije svega anketa potrošnje domaćinstava. A bez toga nema dobre statistike pa ni dobre podloge za modeliranje i koncipiranje politika.
Koliko danas vrijedi ekonomska misao kod nas? Šta se zaista može iskoristiti od naučnog rada po našim fakultetima u funkciji osmišljavanja mjera ekonomskog rasta?
Za normativističku ekonomsku misao vlasti nisu zainteresirane pa je zakržljala. Stoga modelska kultura i kvantitativna ocjena ex-ante i ex-post politika uopće ne postoje iako to traži i EU put. Što se tiče pozitivističke ekonomske misli, ima je onoliko koliko je vlast propisala da je nužno za postizanje doktorata i izbor u nastavno zvanje. Stoga je prava ekonomska nauka zapravo hobi usamljenih pojedinaca, jer u BiH ne postoji ni udruženje ekonomista na bilo kojem nivou vlasti niti postoje redovna savjetovanja ni ekonomski časopisi. Nema ni ozbiljnog ekonomskog bloga.
Trebalo bi bh. ekonomiste okupiti barem dva puta godišnje, kad se zacrtavaju ekonomske politike i kad Direkcija za ekonomsko planiranje pripremi godišnji izvještaj o razvoju. Tako bi se mogao dati doprinos boljem koncipiranju politika i boljoj ocjeni njihovog provođenja.
Redovno upozoravate na veliku vanjskoekonomsku neravnotežu, loše stanje vanjskotrgovinskih bilansi. Često se ističe problem velikog uvoza, ili je pak glavni problem to da mi nedovoljno izvozimo?
Uvoz robe nije velik jer se kreće oko 60 posto dohotka, koliko iznosi i kod zemalja komparatora. Izvoz robe je premalen – dvostruko manji od izvoza zemalja komparatora. Naša zemlja ne može podvostručiti izvoz bez “prešaltavanja” s industrijske na digitalnu globalizaciju. Moderan svijet je u četvrtoj industrijskoj revoluciji, dok je BiH dvije industrijske revolucije iza.
I onu drugu revoluciju koju je komunistička BiH ostavila u naslijeđe kapitalističkoj BiH se rastače već 20 godina, dok se globalni protok ideja, informacija i inovacija samo u posljednjih 10 godina povećao 45 puta. Kako izvozom drvenih, aluminijskih i električnih trupaca udvostručiti vrijednost izvoza? A i proizvođači tih proizvoda u znatnoj mjeri su u javnom sektoru i posluju s gubicima pa ih moraju subvencionirati privatne firme i građani. Stoga se u međunarodnim statistikama može vidjeti da je izvoz bh. industrije veći četiri puta od njene dodane vrijednosti.
Radi se o tome da “zombiji firme gubitaši” imaju negativnu dodanu vrijednosti, tj. gubitke, ali ostvaruju, žive i izvoze jer ne izmiruju svoje obveze i ne idu u stečaj.
Koji su to rezovi koje je potrebno napraviti za preokret u našoj ekonomiji, ubrzavanje rasta i smanjenje nezaposlenosti?
I kad je stopa rasta BiH iznosila predrecesijskih 6-7 posto, stopa nezaposlenosti i stopa neaktivnosti se nisu bitnije smanjivale. Bio je to jobless growth utemeljen na kreditima banaka-majki bankama-kćerima, jer bh. ekonomija nije u stanju generirati domaću štednju. Kako očekivati da postrecesijske stope rasta od jedan-dva posto smanjuju nezaposlenost, a o smanjivanju neaktivnosti da i ne govorimo? Treba snažno kresati sve javne rashode osim ulaganja u fizičku infrastrukturu i uvesti nove: u istraživanja i razvoj. Sad se dešava, i to u doba Reformske agende, da javna potrošnja raste brže od privatne i investicijske, i da se zemlja zadužuje za infrastrukturne projekte kakav je Koridor 5C od kojega će koristi imati samo građevinska kamarila i njihovi politički sponzori, a na štetu građana.
Motori razvoja trebaju biti lanci vrijednosti i gradovi-regije. Dakle, Dayton nije prepreka, kako su pokazale predrecesijske stope rasta. Stotinu firmi ostvaruje dvije trećine bh. izvoza. Oni su lokomotive boljitka i njih treba podržavati. No, bh. politika nije fokusirana na lokomotive nego na zadnje propale vagone. Ispravlja krive krivaje i tako traći resurse.
Reforma bankarskog sektora često se ističe kao prioritet i potencijalni generator razvoja privrede kod nas. Slažete li se s tim?
BiH treba reformu finansijskog sistema koji treba osigurati konkurenciju bankama, tj. smanjiti njihovu udio s 90 posto na oko 60 posto finansijskog sistema. Treba uvesti nove finansijske institucije kao što su: štedionice, kreditne unije itd. i nove finansijske instrumente. No, utemeljenje bilo koje kreditno-depozitne institucije osim banke je u BiH zabranjeno zakonom o bankama, što nije bila praksa ni u najrigidnijim komunističkim zemljama.
Trgovačke banke, a to su jedine koje postoje u BiH ako se isključe “džepne banke” koje zakonodavac naziva razvojnim bankama, a zapravo su državni fondovi, nikad i nigdje nisu bile motor razvoja, niti je to njihova misija. Najmoderniji generatori razvoja su istraživačko-razvojni instituti koji proizvode utrživo znanje, no to u BiH ne postoji. Moderna ekonomija je znanjem intenzivna, a ne kapitalom ili radom intenzivna. Dohodak zemlje koja se snažno razvija ima sve veću masu i sve manju težinu, jer se njegovo ostvarenje odvija sve više u oblaku.
Bh. izvoz industrijskih proizvoda visokog tehnološkog sadržaja je spao na 25 američkih dolara po stanovniku godišnje, zapravo na izvoz jednog jedinog proizvoda te vrste, izvoz antibiotika. Budući da su nam vlastodršci obećali da će BiH postati druga Švicarska, samo da napomenemo da je izvoz visokotehnoloških proizvoda po stanovniku Švicarske 250 puta veći.
Da li Centralna banka BiH može imati aktivniju ulogu u ubrzavanju rasta te kako komentarišete neke zahtjeve za doštampavanje novca?
Štampanje novca u bh. prilikama bi značilo srozavanje nezavisnosti Centralne banke na nivo nezavisnosti koji sada ima pravosudni sistem BiH, vjerojatno i niže od toga. Centralna banka ima 354 čuvara currency boarda. Najveća je i najmanje zaposlena regulatorna institucija u BiH. Za razliku od agencija za bankarstvo, koje nešto rade i to s manje uposlenika, Centralna banka ima funkciju stovarišta valute, koje, kako Hong Kong pokazuje, može biti i kod poslovnih banka. No, sad je kod Centralne banke i ona zbog toga fakturira 20 miliona KM godišnje samo za plaće čuvara tog stovarišta.
Ovi čuvari bi mogli napraviti analizu kako bi se višak preko 100-postotnog pokrića (Hanke, otac bh. currency boarda bi rekao preko 110 posto) mogao plasirati u državne vrijednosne papire u BiH kako bi se dao poticaj razvoju tržišta srednjoročnih i dugoročnih obveznica i time poticaj razvoju.
Svaka općina u našoj zemlji ističe kao svoj strateški cilj razvoj turizma, je li to samo pomodarstvo i prepisivanje ili se turizmom danas može baviti baš svaka sredina?
Jedan od “krivaca” za to je i UNDP koji, umjesto da “stane na loptu”, promovira turizam i poljoprivredu u svakoj općini kojoj pomaže u izradi stategije i time podgrijava nerealna očekivanja lokalnog stanovništva. A stanje je takvo da je po konkurentnosti turizma u 2013. godini BiH bila pretposljednja evropska zemlja, ispred Moldavije i ispred Kirgistana i Tadžikistana od tranzicijskih zemalja Evrope i Centralne Azije. Za 2015. godinu BiH nije ni uvrštena.
Šta očekivati od turizma u BiH, kad Mostar, koji bi mogao biti globalni centar vjerskog turizma, nije u stanju staviti u funkciju ni aerodrom koji prometuje onako kako je prometovao prije rata s dvije domaće linije. I danas, dvije dekade poslije rata, bori se za šaku općinskih subvencija umjesto da budu zamajac razvoja BiH. Njima je i Tuzla postala san. Zračni promet je temeljni preduslov modernog razvoja pa tako i razvoja turizma. Zar će neko koristiti godišnji odmor da bi se drndao po našim cestama. Dobili smo i savjet stranog eksperta koji je pomagao BiH napraviti izvoznu strategiju kad smo se vozili s njim od Sarajeva do Tuzle: “Nemojte ni slučajno strane investitore voditi ovim cestama”.
Međunarodni monetarni fond i stand-by aranžman koji imamo s njim su glavna ekonomska tema kod nas. Šta to ustvari znači za Bosnu i Hercegovinu, odnosno koliki je to teret za našu budućnost?
Čak i da ne dobije nijedan novi aranžman, Bosna i Hercegovina se neće riješiti MMF-a do 2027. god. A s novim aranžmanom, recimo 2019. godine, neće ni do 2040. MMF je ovdje već skoro 20 godina i ne samo na sramotu bh. vlasti nego i na svoju vlastitu, jer BiH tone u sve dublje i sve dugoročnije aranžmane. Svega 19 zemalja svijeta ima ozbiljnijeg posla s MMF-om, prvenstveno balkanskih zemalja. Prošle godine se BiH priključila najlošijoj evropskoj grupi koju čine Albanija, Moldavija i Ukrajina, tako je napustila stand-by društvo gdje su Srbija i Kosovo. Ono što političari pričaju javnosti da je “novac MMF-a najjeftiniji” je tačno samo za javni sektor, no kada se uračuna povećanje sistemskog rizika i “crowding out”, istiskivanje privatnog sektora, kredit MMF je skup za nacionalnu ekonomiju. Jeftin za državu, ali skup za zemlju. O srozavanju ugleda zemlje, koja pored političkog tutora OHR-a ima i ekonomskog MMF, da i ne govorimo. A šta kazati kad se političar raduju svakoj novoj tranši kao alkoholičar svakoj novoj turi.
Često od Vas čujemo da je bolje izvoziti domaći proizvod, nego kupiti domaći proizvod, kako komentarišete česte kampanje “kupujmo domaće”, koliko je to ekonomska, a koliko samo politička priča?
Ako igrate bunker, možda neće izgubiti utakmicu, ali ju sigurno nećete dobiti. Da bi se dobila utakmica, morate preći u napad i zabiti gol. Kad je Južna Koreja, nakon korejskih ratova, provodila politiku “kupujmo domaće” imala je stopu rasta 2-3 posto godišnje no, kad je 1960-ih krenula u “izvozimo domaće” stopa rasta je iznosila više od 7 posto duže od 40 godina i tako postala jedno od 13 ekonomskih čuda.
Domaća tržišta malih zemalja su mala i ne osiguravaju ekonomiju obima pa tako ni visoku stopu rasta na duži rok. “Kupujmo domaće” je staviti ljestvicu na 2-3 posto, a “izvozimo domaće” na 7 i više posto. Izbor između “kupujmo domaće” i “izvozimo domaće” je kao izbor između Sjeverne Koreje i Južne Koreje između deglobalizacije i globalizacije.
Milorad Dodik kaže da su EU integracije uništile našu ekonomiju, u regiji je sve više političara kao npr. Ivan Pernar koji imaju sve jači antievropski stav. Ima li EU zaista kod nas alternativu?
Kao zemlja s višim srednjim dohotkom, Bosna i Hercegovina može imati samo jedan put: postati zemlja visokog dohotka, kao što su od evropskih tranzicijskih zemalja to postale Slovenija i Hrvatska, Češka, Slovačka i Poljska te Estonija, Litvanija i Latvija. Postajanje članicom Evropske unije može biti tek u funkciji tog cilja. Ključno za našu zemlju nije mahanje upitnikom EU, nego mahanje papirom koji će pokazivati rast izvoza BiH, jer on osigurava rast uvoza. Cilj društva je rast uvoza koji osigurava potrošnju za građane. No, nema uvoza bez izvoza koji je sredstvo osiguravanja visokog uvoza i visoke potrošnje.
Dakle, EU put za BiH je bitan onoliko koliko joj osigurava pristup većem tržištu, boljem kretanju informacija, robe, rada i kapitala.
Naši građani se moraju zalagati za Evropu koja će dominirati Atlantskim bazenom, za bolje odnose sa SAD-om i Kanadom s jedne strane te s Rusijom i Turskom s druge strane. Ako se Evropa razjedini u ovim naporima, centar svijeta bi mogao, i to uvjerljivije, postati Pacifički bazen. Tad će Evropa postati periferija, Balkan njena periferija, a BiH periferija Balkana, tj. periferijine periferije periferija.
Ovo što se dešava s Brexitom je štetno i za Evropu i za UK. No, to nije prvi put da populisti zarad zajahavanja vlasti manipuliraju građanima i tako nanose štetu. Ako tim putem pođu i drugi evropski političari, ode Evropa na globalnu periferiju, postajući azijski euro privjesak. Balkanski političari su, uz koji izuzetak, uglavnom groteskni likovi u mirna doba, odnosno dijabolični u ona ružna. Iluzorno je od njih očekivati čak i to da ne mrze svog prvog susjeda i da na toj mržnji ne temelje svoju politiku.
