Visočko dupelizačko politikanstvo
Ponavljamo objavu iz 2017. godine
Kad je Hamin mali prdnuo kod Tufine garaže, pa ga čula Šefika od Sulje hanuma, te mu se osorno nagovorila „bezobrazniče mali, aslin si se grahonje nažderao“, uslijedio je višemahalski dijalog po modelu Za ili Protiv prava da se prdne gdje kome ćejf.
Glas naroda se podijelio na one koji su ZA prdljevinu i one kojima je smetalo kada se drugima zaprdi ali ne i kad oni „puste golupčića“.
Demokratskim metodama – posredničkom demokratijom, a voljom građana izabrani posrednici nisu mogli naći zajedničku po pitanju tretiranja prdeža. Nedostatak kompromisa ogledao se u dilemi da li opozicija prdi elegantnije ili perfidnije od pozicije koja prezasićena od guzovaća odadire prdce od kojih dlačice iz nosa ispadaju bez depiliranja.
U tu društvenu problematiku, predano se uključilo zavisno i nezavisno novinarstvo s ciljem iznalaženja najboljih rješenja. Ali, kako se moglo i očekivati, podijelili su se i mediji po istom principu kao i političari.
Kako je Hamin mali nastavi da prdi, a onaj bučki jebivjetar podigao standard građanskih sloboda svojim gologuzim tarlahanjem ćune pred kamerama Javnog medija – put građanskih sloboda se otvorio širom svima.
Utjecaj civilnog, čitaj NVO sektora dobio je na značaju, a politički faktori su našli alibi za vlastito zaprđivanje, definirajući prdljevinu kao društveni fenoman i građansko pravo.
U novostvorenim okolnostima zaprđivanje je postalo društveno poželjan model ponašanja, i svako uživa u vlastitom prdcu, a prezire se tuđi.
Glas razuma je poprimio zvuk prdeža i sve se svelo na ono narodnu – „prdljevine u slamu da se prašina podiže“.
magazinplus.eu
