DVADESET singlova na prvom mjestu američke top liste i još 35 među prvih deset – to je samo djelić statistike uspješnosti Beatlesa, zbog koje ih se smatra najprodavanijim bandom u povijesti glazbe.
Ovim glazbenim genijalcima bavit ćemo se možda nekom drugom prilikom.
Danas, ipak, govorimo o sastavu koji je za tri koplja nadmašio i famoznu četvorku, snimivši otprilike 200 pjesama koje su dospjele na vrh top lista. Velikoj većini vas neće pomoći ni ako kažem njihovo ime – The Wrecking Crew. Niste jedini, svijet je za njih čuo tek prije petnaestak godina, kad se o njima snimio i dokumentarac, dobrih par desetljeća nakon što su prestali s radom.
Najbolje u cijeloj priči jest što nemate niti jednu ploču na kojoj piše njihovo ime. Naprotiv, na pločama koje su oni snimali stoje imena Franka Sinatre, Elvisa Presleyja, Beach Boysa, Byrdsa i mnogih drugih legendi popularne glazbe.
Snimi album i bježi
Da bolje objasnimo ovu ekipu, trebamo prvo nešto reći o snimanju ploča u vremenima kad je glazbena industrija ustrebala masovno štancanje hitova. Rad u studiju bio je iznimno skup i stoga se sve moralo napraviti što je brže moguće. Dovoljno je reći da je Miles Davis svoj nenadmašni (i vrlo prodavani) album Kind of Blue snimio za svega sedam sati.
Tek par sati više trebalo je već spomenutim Beatlesima da snime svoj prvijenac Please, please me. Rad u studiju je sličio živom nastupu, mnoge od pjesama s tadašnjih ploča bile su snimljene iz prve. Legendarna je anegdota kad je Miles Davis na samom početku snimanja pjesme So What rekao svom pijanistu Bill Evansu “Hajde, daj neki uvod!” Evans je bio genijalac koji se odmah snašao i teško da bi itko pogodio da je ovo odsvirano bez ikakvog ranijeg smišljanja.
Ambicije i neznanje
Ali, nije bilo uvijek lako uzeti instrumente u ruke i odsvirati numeru.
Kao prvo, pojavili su se ambiciozniji producenti, poput vjerojatno tada najvećeg Phila Spectora, koji je želio bogatiji zvuk – nazvavši ga “zvučnim zidom” – što je značilo i puno više instrumenata, primjerice, katkad i po dva-tri basista, brojne puhače i ostale glazbenike.
A kad je došlo do eksplozije rock glazbe, pojavio se i drugi problem: mnogi od ovih inače talentiranih glazbenika nisu baš ovladali svojim instrumentima tako dobro da odmah sviraju sve i bez greške. Na ponavljanje i uvježbavanje odlazilo je previše dragocjenog vremena.
U oba ova slučaja na scenu su stupali The Wrecking Crew.
Oni su bili neformalna skupina od tridesetak mahom jazz glazbenika koje je okupio upravo Phil Spector i koji su dolazili spašavati stvar kad god bi zapelo. Pa im otuda i ime – posada za spašavanje.
“Na pola pjesama sam ja”
Hal Blaine je prvi koji je izašao u javnost imenom benda koji je bio strogo čuvana tajna glazbene industrije šezdesetih godina. Iskreno, nitko nije siguran da ih je itko ikada tako zvao, posebno ne u danima njihove slave i ponosa. Vjerojatno se radi o Blainevoj dosjetki kako bi široj javnosti konačno predočio bend čije se ime dugo nije smjelo izgovoriti. Napokon, Blaine je izmislio i svoje umjetničko ime, pravo se zvao Harold Simon Belsky, sin židovskih useljenika.
Svejedno, njegova diskografija izaziva iskren respekt – snimio je preko 6000 singlova, od njih je 150 dospjelo među top 10, a 40 ih je zasjelo na sam vrh. On je i autor često imitiranog beata iz neprolazne pjesme Ronnettes Be my baby.
“Tinejdžeri su htjeli vjerovati da su njihovi idoli na TV-u i pozornici oni isti koji sviraju na pločama, izdavači ploča nisu htjeli kvariti zabavu, a mi smo htjeli i dalje zarađivati. Nitko nije ni riječ rekao”, objašnjava Blaine šutnju koja je trajala desetljećima. Zarađivali su dobro, znalo se svirati i na sedam snimanja dnevno, honorar po svakom je bio nekih 65 dolara. Zvuči puno, ali je bubnjar Beach Boysa Dennis Wilson, kojega je Blaine mijenjao na nekoliko ploča zbog Denisove sklonosti alkoholu, po koncertnom nastupu znao namaknuti mnogostruko više.
Daleko bilo da Blaine nije mogao pogriješiti, samo se znao snaći. Baš taj beat po kojemu je bio poznat nastao je greškom.
“Trebao sam svirati bum-čik-bum, ali mi je palica zapela i ispalo je bum, bum-bum čik. Samo sam se potrudio da napravim istu grešku svakih par taktova.”
Dugo je trebalo da se prizna Blaineov doprinos, ušao je u Rock Hall of Fame 2000. godine, a Grammyja za životno djelo dobio je tek 2018., godinu dana prije svoje smrti.
I pred kraj života i dalje je najradije slušao radiostanice sa starim hitovima – od Sinatre i Elvisa do Byrdsa i Beach Boysa
“To je nevjerojatan egotrip jer slušam sebe na pola tih pjesama”, smijao se Blaine.
Bogatija od Potusa
U tom velikom timu od tridesetak velemajstora svojih instrumenata bila je samo jedna žena, koja je po svom umijeću spadala u sam vrh vrhova. Carol Kaye je počela učiti svirati gitaru s 13 godina, da bi sa 16 rodila dijete upravo svom učitelju.
Unatoč ovakvom početku svog glazbenog putovanja, stigla je snimiti toliko ploča da jednostavno ne postoji žena – a i malo ih je među muškarcima – koja se može usporediti s njom. Isprva je svirala gitaru, možete ju čuti na La Bambi Ritchieja Valensa. Iako je tinejdžerska zvijezda sebe reklamirala kao gitarista, morala je tu pomoći Carol koja je svoj zanat ispekla svirajući puno zahtjevnije dionice u jazz orkestrima.
A onda se na snimanju jedne pjesme 1963. nije pojavio basist. Phil Spector je upitao Carol može li ona upasti, ona je pristala – i sve ostalo je povijest. Ona je prva shvatila da bas gitara nije samo tu da pumpa dva-tri tona kao tuba, dopalo joj se što može biti kreativna u smišljanju dionica i ubrzo je postala najtraženije ime na tom zahtjevnom tržištu. Čim bi čula pjesmu, odmah bi u glavi smislila upečatljivu dionicu i par minuta kasnije imali ste proizvod najviše kvalitete. Baš kao u ovom vječnom hitu:
Kad je 1966. slušao fenomenalni album Pet Sounds Beach Boysa, Paul McCartney je bio fasciniran inventivnim bas aranžmanima, koji su zauvijek promijenili njegov pristup instrumentu. Dionice je smišljao svestrani Brian Wilson, a svirala ih je Carol Kaye, bio je to njezin Fender Precision i njezin specifični zvuk. Legendarni jazzer Quincy Jones je za njenu svirku rekao: “Mogla je izvesti sve i baciti muške na pod.” Kaže da je u svom zlatnom dobu zarađivala više od američkog predsjednika. Časopis Rolling Stone stavio ju je na peto mjesto najboljih basista svih vremena.
Njoj je sad već 88 godina, ali nađe još vremena da svojim slavnijim kolegama održi lekciju o sviranju basa.
Kraj The Wrecking Crewa
Mogli bismo zapravo o svakom od članova ove vrhunske ekipe pisati po cijelu knjigu, a svaki prikaz je nepotpun i pun nepravdi. Da ne spomenemo Billa Akena, kojega je kao bijelog dječaka posvojio meksički par, očuh ga naučio gitari, a onda on osnovao prvi međurasni band u povijesti rocka Los Nomadas?
Elvis mu je dao nadimak Fixer, “Popravljač”, jer je prosječne aranžmane dizao na razinu vrhunskih. Ili, da preskočimo Vinnieja Bella i njegov pionirski rad na elektroničkoj glazbi? Tako možete sa svakim članom ovog, kako su ga prozvali, kućnog benda Phila Spectora.
Nikada nije napravljen definitivan popis svih ploča na kojima su oni svirali, pretpostavlja se da ih je bilo oko 10 tisuća.
Njima su presudile promjene na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete – kao prvo, rokeri su naučili svirati. Kao drugo, još važnije, studiji sa 16 i 32 kanala omogućili su snimanje svakog instrumenta odvojeno i vremena je sada bilo puno više, bez hitne potrebe za studijskim glazbenicima.
Carol Kaye je nastavila svoju karijeru svirajući znamenite filmske teme, kao što su Mission Impossible, Bullitt i M.A.S.H. Blainea su bandovi zvali sve manje – u modu su ušle ritam-mašine – pa je snimao jinglove za reklame.
Gitarist Glen Campbell usmjerio se na solo karijeru, imao hrpu hitova i Grammyja, a još je više uspjeha nanizao pijanist Leon Russell. Njegov kolega Malcolm J. Rebennack uzeo je umjetničko ime Dr. John i doživio da svog šestog Grammyja primi za ploču iz i nama nedavne 2012. godine.
Uglavnom, nastavili su živjeti, svirati i rasturati sve do kraja. Imamo sreću da neke od njih gledamo i danas u punom pogonu.
