logo
bios

U BiH školski aparthejd najgore vrste

Objavljeno prije 2 sedmice . u sub, maj 12th, 2018

U gimnaziji u Travniku metalna pregrada dijeli učenike navodno različitih maternjih jezika. To je aparthejd najgore vrste u Evropi 21. veka, kaže u intervjuu za DW lingvista Ranko Bugarski.

DW: Nedavno je objavljena vaša knjiga „Govorite li zajednički”. Šta su bili motivi da se proces nastanka i odjeci Deklaracije o zajedničkom jeziku nađu u jednoj knjizi ?

Ranko Bugarski: Knjiga je napisana jer sam, kao i moj izdavač, Ivan Čolović, smatrao da bi bilo dobro da se u ediciji „XX vek” objavi knjiga koja bi sintetizovala regionalni projekat “Jezici i nacionalizmi”, koji je prethodio Deklaraciji. Tokom 2016. održane su četiri konferencije u četiri države u kojima se govori zajednički jezik. Tada još nije bilo govora o Deklaraciji. Bili su to okrugli stolovi i razgovaralo se u okviru opšte tematike jezika i nacionalizma. U Splitu smo se bavili temom “Šta ako Srbi i Hrvati imaju zajednički jezik?” U Sarajevu se govorilo o ulozi lektora, tj. o praksi da se prevode dokumenti u parlamentu. To je naravno iz komunikacijskog i zdravorazumskog stanovišta potpuna besmislica. Konferencije su privukle veliku pažnju i u razgovorima je učestvovala i publika. Pokazalo se da postoji rašireno uvjerenje da su aktuelne jezičke politike u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj u raskoraku sa jezičkom stvarnošću.

Pokazalo se da one imaju izrazito negativnih posljedica, a najteža je u obrazovanju, u vidu institucije „Dvije škole pod jednim krovom”, gdje se djeca razdvajaju navodno po maternjem jeziku, a zapravo po nacionalnosti. Samo u Federaciji BiH ima preko 50 škola u kojima su bošnjačka i hrvatska djeca razdvojena. Najdrastičnije i najskandaloznije je što im je spriječeno druženje van nastave, u školskom dvorištu. Imate slučajeve, kao što je gimnazija u Travniku, gdje postoji metalna pregrada na sredini dvorišta. To je aparthejd najgore vrste u Evropi 21. veka. U okviru projekta „Jezici i nacionalizmi”, rođena je ideja o Deklaraciji. Taj rad je u početku koordinirala poznata lingvistkinja Snježana Kordić. Na kraju je usaglašen jedan dokument koji je kratak, jasan, gdje nema mogućnosti tumačenja na više načina.

DW: Deklaraciju je podržalo mnogo svetski priznatih lingvista, nedavno i Noam Čomski. U vašoj knjizi kaže se da iracionalna stanja isključuju racionalnu argumentaciju i da se nacionalizam može posmatrati i kao vrsta bolesti. Da li do ozdravljenja može doći pomoću nauke, činjenica ili „jezičke realnosti”?

Bugarski: Ne može tu nauka sama ništa. Nauka nije napravila četiri jezika, nego politika. Ne može se u sadašnjoj situaciji, u četiri odvojene države, sa četiri zvanično odvojena standardna jezika, mnogo toga uraditi. To je jedna ušančena nacionalistička politika protiv koje lingvisitka ne može direktno da ide. Ali postoji mogućnost jednog dugoročnog dejstva, postepene promjene svijesti ljudi, državljana tih država i govornika tog jezika da je to što sada imamo kao jezičku stvarnost jedan politički proizvod, koji ne koristi milionima govornika tog jezika, nego samo političkim i djelimično intelektualnim elitama. Da svakodnevna praksa u govoru i pisanju zdravim razumom govori da je po srijedi zajednički jezik, na osnovu vrlo jednostavne empirijske činjenice, a to je da se govornici ovih navodno različitih jezika međusobno glatko sporazumijevaju bez prevodioca.

DW: U intervjuu „Vremenu” rekli ste da su za srpski jezik najveća opasnost domaća nepismenost i nekultura. Da li je potvrda toga i nedavno otkriće da su u udžbenike za osnovnu školu ušli stihovi jedne turbo-folk pevačice?

Bugarski: Čuo sam za to. Da, to jeste potvrda onoga što sam rekao. U udžbenicima su neophodni i razni drugi stilovi, ne samo strogo književno-istorijski, nego i iz drugih sfera života, iz drugih registara. Apsolutno mislim da postoji potreba da se dječiji udžbenici osvježe, osavremene na taj način, ali ovo sa stihovima folk-pjevačica je pogrešan način osavremenjivanja. To je podilaženje manje-više niskom ukusu i širokom auditorijumu.

DW: Na promociji vaše knjige pomenuto je da je u istoriji bilo neuspjelih pokušaja da se dokaže da dvije stranekoje su u tom trenutku bile u sukobu, ne govore istim jezikom, ali da to nigde nije uhvatilo korjena. Zašto je kod nas drugačije?

Bugarski: Kada su Deklaracijom o nezavisnosti krajem 18. vijeka nastale SAD, bilo je ideja da svaka nacija treba da ima svoj jezik. Vodeći američki leksikograf tog vremena Noa Vebster svoj riječnik je nazvao „Riječnikom američkog jezika”, ali već 15 godina kasnije, drugo prošireno izdanje nosilo je naziv „Američki riječnik engleskog jezika”. Ostalo je, dakle, osjećanje da je to jedan jezik, što faktički jeste, naravno u dvije varijante. U Austriji je poslije Drugog svjetskog rata grupa književnika predložila da se jezik zove austrijski. Ali i to je bilo kratkog daha i nije uhvatilo korjena. Jugoslavija se raspala u krvi, a ni prije toga narodi nisu živjeli u apsolutnoj harmoniji, najblaže rečeno. Rane su svježe i otuda osjećanje ugroženosti, podozrenje jedne nacije prema drugoj. To izaziva jedan odbranaški stav. Takav nacionalizam ne postoji u ovim drugim slučajevima. To je naša tužna specifičnost.

DW: Vi ste objasnili da jezik može poslužiti i da se na okupu drži grupa „Mi”, nasuprot grupi „Oni”. Radomir Konstantinović u „Filozofiji palanke” kaže: „Bez zatvaranja nema duha palanke, jer on svuda traži granicu”. Da li je razdvajanje jezika manifestacija takvog duha?

Bugarski: To što ste citirali je sasvim u duhu ovoga o čemu sam govorio. Te granice, to je taj duh. Nacionalizam je često najizrazitiji među nosiocima toga šta Konstantinović naziva palanačkim duhom. Dakle, on buja među primitivnim, neobrazovanim, zatucanim slojevima ljudi, ali ne kažem da ga nema među intelektualcima. Samo, među intelektualcima, političkim, akademskim, kulturnim elitama to nije izvorna stvar. To je ideološka nadgradnja, jer oni su predstavnici duha nacije – brinu se o dobrobiti nacije, pa insistiraju na tome da se ne može bez svoje države i bez svog jezika.

Ranko Bugarski je profesor Filološkog fakulteta u Beogradu i autor brojnih radova iz lingvistike. Bio je predsjednik Evropskog lingvističkog društva i potpredsjednik Međunarodnog udruženja za primijenjenu lingvistiku. Objavio je desetine knjiga, između ostalog „Lingvistika u čoveku”, „Jezik od mira do rata”, „Evropa u jeziku” i „Jezici u potkrovlju”. Član je Evropske akademije nauka i umjetnosti.

DW.DE

  • Autor Una Sabljaković
Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh