“Nešto slično postoji i u Sarajevu, samo se ne zove KLOK, već terapijska grupa, iako imamo korisnika koji dolaze iz tog grada na naša druženja. Dolaze ljudi koji imaju problema s kockanjem sve od Livna do mora, a ima ih i iz Nikšića”, kaže nam Romić.
Patološki kockari su oni koji zadovolje jedan od deset kriterija po međunarodnim standardima, kao što su ulaganje sve više novca u kockanje, ako neko kocka da bi se “vadio”, ako time narušava neke društvene odnose ili obaveze… Do 2013. godine klađenje nije smatrano ovisnošću, već poremećajem kontrole implusa, kao npr. piromanija.
Porazni brojevi
“Prema međunarodnim standardima, sedamdesetak posto populacije na nekom području barem jednom je došlo u dodir s kockom ili igrom na sreću, a od tog broja od jedan do jedan i po posto postanu patološki kockari. Prema toj procjeni u Mostaru je blizu 1.200 patoloških kockara, iako svi kažu da ih je mnogo više. Kad sam nedavno na jednoj konferenciji u Sarajevu kazao da u tom gradu ima od tri do četiri hiljade patoloških kockara, a liječi ih se samo dvadeset, svi su kazali da ih ima mnogo više. Procjenjujem da u BiH ima blizu pedeset hiljada patoloških kockara”, izjavio je Romić, napomenuvši da je kroz mostarski KLOK u ovih osam godina prošlo stotinjak onih koji su se liječili, a raspitivalo se pet puta više.
Osamdeset posto onih koji su se liječili postali su patološki kockari igrajući kladionicu, najgore posljedice su kod onih koji su “zaglavili” na ruletu, a u posljednje vrijeme je sve više patoloških kockara ovisnih o bingu koji preferiraju žene. Kroz grupne terapije KLOK-a prošle su samo četiri žene, ali Romić smatra da je omjer 80:20 posto ukoliko se patološki kockari dijele prema spolu.
“Najmlađi patološki kockar koji je dolazio kod nas, odnosno kojeg su roditelji doveli, bio je drugi razred srednje škole, imao je šesnaest godina. Najstarija je bila jedna žena od 74 godine. Tu bude vrlo obrazovanih ljudi, inžinjera, ljekara, najviše ih je sa srednjom školom, ima ih iz urbanih i iz ruralnih sredina. Kocka ne bira žrtvu. Zanimljivo je da su to mimo kocke obično dragi, pametni i dobri ljudi, ali kocka sruši sve to, a oni naruše sve odnose oko sebe”, pojasnio je.
Glavni uzorok nisu socijalne prilike
Romić nam kaže da osnovni uzrok kod nastanka patoloških kockara ne mora biti socijalni motiv i neimaština, kako je dosta oboljelih prije kockanja imalo i više nego što je čovjeku potrebno, kod kockanja postoji određeni užitak u isčekivanju i neizvjesnosti ishoda te radnje.
“Imate onih koji dobiju pedeset hiljada KM i time mogu vratiti sve dugove te kupiti auto kojem sve vrijeme teže, ali ne, oni idu dalje i za tri dana ne samo da nemaju taj novac, već su u minusu sedamdeset hiljada. Imali smo na liječenju djevojku koja je bila izvrsna u svemu dok na fakultetu nije počela kockati. Tri je godine zamajavala roditelje dok je momak nije prijavio da mu je dužna dosta novca”, ispričao nam je.
Priča nam o studentu iz jednog malog mjesta dalje od Mostara koji je pet godina fiktivno studirao u Mostaru lažući svoje roditelje, a da nije položio nijedan ispit, pri tome trošeći sav novac na kocku. Kad je “stvar pukla”, nakon pet godina, desio se veliki skandal.
Grupna terapija je najvažnija
“Liječenje izvodimo na dva kolosijeka. Prvi je individualan tretman kad neko dođe, a nikad niko ne dođe sam, nego ga dovedu roditelji, supruga, brat, sestra… Prvo se uradi psihološka procjena i vidi se da li su potrebni pojedinačni tretmani ako je dotični upao u depresiju, određena anksiozna stanja, ima ljudi koji idu do toga da razmišljaju u samoubistvu. Nažalost ima i onih koji su ga zbog kocke i počinili. Znam najmanje troje-četvero takvih. Drugi, onaj važniji dio je KLOK, jer grupa ima neku čudnu moć. Kad dođe novi član onda mu grupa prenosi svoja iskustva i on vidi da su oni isti kao on, ili gori, te su oni zapravo kroz to lično iskustvo mnogo važniji od neke moje priče, jer teoriju može naučiti svako”, kaže nam psiholog Romić.
Kod liječenja je naglasak na porodičnom pristupu, na grupe se nikad ne dolazi sam, već uz suprugu, djevojku, roditelja, nekog od članova porodice, jer porodica je žrtva. Nesreća kod kocke je time veća što ne završava na kockaru, brakovi se raspadaju, stradaju djeca, žene…
“Najveća greška je nereagovanje na vrijeme, porodice to znaju kriti i po sedam-osam godina. Prvo majka pokriva dijete kod oca koje ukrade koju marku, kasnije otac od porodice skriva veće dugove. Nakon nekoliko godina porodica skriva od komšija, umjesto da su na početku javno kazali svima da dijete ima problem s kockom i učinili nešto za njegovo liječenje”, kaže Marko Romić, voditelj KLOK-a.
Brojnost kladionica veliki problem
Dio problema je i prisustvo kladionica na svakom koraku.
“Sigurno je velika prisutnost kladionica kod nas jedan od faktora koji utječu na veličinu problema. Da nema kladionica ne bi problem bio ovoliko prisutan. Prije rata smo imali lutriju, sportsku prognozu ili kasina, ali nismo imali ovakav problem. Na zapadu postoje kladionice, ali morate otići na periferiju grada, dobro se pomučiti da nađete kladionicu. Možda i odustati od traženja, kod nas je na svakom koraku”, kazao je.
Patološki kockari su nevjerovatno domišljati, izmišljaju izuzetno kreativne laži da bi došli do novca, uspjeli posuditi od nekog ili prevariti.
“Laž je njihov glavni alat, a sve to do nekog vremena drži vodu, dok ne pukne. Na tim našim sastancima kad počnu pričati o svojim lažima, to bude bolje od pozorišnih predstava. Uglavnom svi na početku imaju slične fore, izgubljen novčanik, posuđuju novac prijatelju kojem je žena na samrti, administrativni problemi u banci, sudar pa je trebalo platiti čovjeku da policija ne dolazi… Nikad nisam čuo za slučaj da se neko sam izliječio od patološkog kockanja”, kaže Marko Romić.
Dodaje da ne može kazati kako postoji određeni kockarski tip čovjeka, da to ima veze s genetikom ili nečim sličnim.
“Ipak, postoje neke crte koje bi se mogle povući. Istraživanje koje sam ja provodio na svojim grupama govori da svi patološki kockari imaju otvorenost ka novom iskustvu, što je jedna od vrsta naivnosti ili lakovjernosti. Patološki kockar je u svojoj srži naivan”, smatra Marko Romić, psiholog i voditelj KLOK-a.
Za liječenje patoloških kockara država ništa ne plaća
Društvo bi trebalo prije svega raditi na razvoju svijesti, što je dugotrajan proces. Kaže da nikad nije samo za restriktivne mjere, jer je naše društvo sklono zabranjenom. Treba kombinirati edukaciju, podizanje svijesti kroz medije…
“Problem je što se ovim bavim samo ja, a gledajući koliki je problem u Mostaru trebalo bi nas biti trideset, u Tuzli isto, u Sarajevu pedeset… Posebna je tema što se niko ovim ne želi baviti, a osnovi razlog što se to ne plaća, sve je volonterski. Liječenje kockarske ovisnosti je dugotrajan proces, često veoma frustrirajući, ishod je neizvjestan, treba biti veoma motiviran i to niko ne plaća. Čim tu bude nešto novca, bit će i više onih koji se žele time baviti”, izjavio je Romić.
I pored kompleksnosti problema koji tretira, mostarski KLOK niko ne finansira. Korisnici plaćaju mjesečnu članarinu od 20 KM, a koriste prostorije Franjevačkog samostana. Grad Mostar na brojene zahtjeve nije im dodijelio nijedan od gradskih prostora na korištenje.
