U Maloj Aziji, većim dijelom područje današnje Turske, događa se prvo veliko širenje kršćanske poruke i njezin značajan doticaj s grčko-rimskom misli
U naše vrijeme, spominjanje Turske nas uglavnom podsjeća na političku nestabilnost, vojne udare, terorističke napade, nekadašnje otomansko prisustvo na Balkanu, možda nekoga i na veličanstvenost Istanbula, ili ljepotu Egejskog mora i tamošnjih plaža. Vrlo rijetko se govor širi na kršćansku prošlost Turske. Ako posjetite, recimo Efez, možete vidjeti ostatke građevina iz grčko-rimskog perioda, ali malo što vas upućuje na ranokršćanski ili bizantski period. Ipak, upravo na ovom prostoru se u bitnom oblikuje Crkva i proživljava svoje prve momente, ključne za kasniji razvoj kršćanstva. Ovdje se Crkva susreće sa „svijetom“: prilagođava mu se, prihvaća važne filozofske i kulturološke kategorije, koje će postati sastavni dio kršćanske baštine.
Nije, stoga, pretjerano ustvrditi, da je Mala Azija, većim dijelom područje današnje Turske, predstavljala privilegirano mjesto „utjelovljenja“ kršćanske zajednice. Ovoj tvrdnji dovoljno je pridružiti neka imena, koja su za kršćane puno više od „geografije“: Antiohija, Tarz, Efez, Smirna, Korint, Laodiceja, Ikonij, Listra, Nicea, Kalcedonija, Konstantinopol.
Po Djelima apostolskim prvo veliko širenje kršćanske poruke događa se u području Male Azije, na potezu Antiohija-Edesa-Damask. U Antiohiji (današnji grad Antakia, u jugoistočnoj Turskoj) evanđelje se po prvi puta naviješta poganima (ne-židovskim narodima). Geografski položaj grada, na putu koji je povezivao Malu Aziju s Mediteranom, i prirodna bogatstva koja su ga okruživala, bila su temelj prosperiteta grada. Antiohija je važna prije svega zato jer predstavlja mjesto susreta aramejske i helenističke kulture. Ovdje se zbivaju temeljni događaji za novu vjeru, koji će trajno ostati utisnuti u kolektivno sjećanje kršćana. U Antiohiji se mlada kršćanska zajednica razdvaja od judaizma, postajući svjesna svog vlastitog identiteta. Ovdje ubrzo nastaje centar teološke refleksije, izražene u raznim školama mišljenja, koje su ključno doprinijele da kršćanstvo postane kulturološki pluriforman fenomen.
Na području Male Azije su rođeni neki od najvažnijih protagonista ranog kršćanstva. U Tarzu se rodio apostol Pavao i na njegov odgoj i obrazovanje Tarz ima presudan utjecaj.
Kulturološki vrlo živahna atmosfera ovog univerzitetskog grada, domovine i u neku ruku prijestolnice stoičke filozofske škole, pomaže da se bolje razumije i filozofski i religijski genij Sv. Pavla, čiji je materinji jezik bio grčki, i koji je presudno doprinio da se kršćanstvo iz jedne ruralne aramejske sredine primi u sofisticiranim i kozmopolitskim gradovima Male Azije. Po ovoj svojoj uronjenosti u grčko-rimski svijet, ali istovremeno dubokoj ukorijenjenosti u židovsku misao, Pavao je prozvan „putnikom između dva svijeta“.
U seriji tekstova ‘Kršćani u zemljama islama’ dr. Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 32. tekst
Područje Male Azije u kome se rano kršćanstvo rapidno širi bilo je ekonomski i demografski jedno od najbogatijih zona u rimskom carstvu u I. i II . stoljeću poslije Krista. Ekonomski prosperitet i razmjena materijalnih dobara išla je usporedno s širenjem ideja, religijskih uvjerenja, doprinoseći tako stvaranju politički kozmopolitskog i religijski sinkretističkog ambijenta. Drugačije nije moglo ni biti u zemlji gdje je mnoštvo mišljenja o Bogu-čovjeku-svijetu imalo pravo postojanja i manje-više mirno koegzistiralo.
Imajući u vidu ovakvu situaciju, razumljivo je zašto je kršćanstvo, pojavivši se helenističkom svijetu, iskoristilo povoljan spoj materijalnog prosperiteta, političkog jedinstva stvorenog u tadašnjem rimskom carstvu i pluralizma religijskog i filozofskog mišljenja. Tome treba pridodati i nazočnost brojnih židovskih sinagoga, pogotovo u trgovačkim centrima, iz kojih je počinjalo kršćansko propovijedanje.
Najvažniji centar za širenje kršćanskih ideja bio je svakako grad Efez, u kome je djelovao i Pavao i apostol Ivan. U ovom gradu, kršćanstvo se ranije nego u drugim područjima otvorilo kulturalnoj i religijskoj stvarnosti drugačijoj od one u kojoj je nastalo. „Iskustvo Efeza“ ne samo da je obogatilo kršćanstvo, zahvaljujući asimiliranju najviših dostignuća grčko-rimske misli, nego mu je dalo i mogućnost mišljenja i izražavanja vlastitog katoliciteta i ulaska u dijalog s ljudima različitih kultura i religija.
Simptomatična je činjenica da od 50 lokaliteta koji su krajem I. stoljeća imale kršćanske zajednice, 24 pripadaju ovom području carstva. Oko 180. godine, od 101 poznatog mjesta koja su došla u kontakt s kršćanstvom, njih 57 se nalazilo u Maloj Aziji.
Na ovom području, koje je danas na teritoriju Turske, održano je svih osam velikih, Ekumenskih sabora nepodijeljene Crkve, na kojima je u bitnom formuliran kršćanski nauk. Na temelju ovih kratkih uvida, ne može se ne konstatirati zajedno s A. Harnackom „da su se svi veliki događaji kršćanstva u II. stoljeću zbili u Malu Aziju i da su se ovdje odigrale sve odlučujuće bitke Crkve“.
Kršćanske zajednice Male Azije iznjedrile su neka među najvažnijim imenima kršćanstva. Dovoljno je spomenuti Teofila Antiohijskog, Melitona Sardijskog, Irineja Lionskog (porijeklom iz Smirne), Metodija s Olimpa, Grgura Čudotvorca, Bazilija Velikog, Grgura Nazijanskog, Grgura iz Nise, Ivana Zlatoustog…
Ovaj popis imena, koji bi se mogao još znatno proširiti, možda malo govori suvremenom čovjeku. Ipak, preko ovih imena vidljiva je važna činjenica: područje današnje Turske bilo je mjesto u kome se kršćanstvo nepovratno otvorilo svijetu u kome je crkva postala uistinu katolička, znači univerzalna.
Na području Male Azije nastale su i razvile se barem tri različite crkvene tradicije: siro-jakobitska, armenska i bizantska.
Od samih svojih početaka, Siro-jakobitska crkva imala je svoje najveće uporište na području današnje jugoistočne Turske. Patrijarh ove crkve je dugi niz stoljeća stolovao u jednom od sirijskih samostana, najčešće u samostanima Mor Gabriel i Deir el Zafran. Područje oko jezera Van i dalje prema Iranu, drevna je postojbina Armenaca, koji su dugo stoljeća bila najbrojnija kršćanska zajednica na ovom području. Otkako Konstantinopol postaje središte rimskog carstva razvija se i kulturološki i teološki najplodnija bizantska kršćanska tradicija, koja je svojim utjecajem obilježila čitav kršćanski istok.
U drugoj polovini XI. stoljeća, isprva Seldžuci, a kasnije i Osmanlije, počinju se širiti na anadolskom poluotoku, prostor tradicionalnih kršćanskih patrijarhata počinje se lagano sužavati, kako se već ranije dogodilo u Egiptu, Siriji Iraku i Palestini.
S pojavom islama, na ovu, kulturološki i religijski, vrlo bogatu scena, uključuje se sada i muslimanska komponenta, koja će prevladati i dati skoro u potpunosti islamski karakter ovom području.
(Marinko Pejić, Prometej.ba)
