Hladni rat između administracije Donalda Trumpa i vođa Europske unije raste, a iranski problem je samo vrh ledenog brijega. U vrlo kratkom razdoblju je Washington uspio stvoriti probleme Bruxellesu povezane s različitim, manje očitim, ali strateškim pitanjima.
Na primjer, Pariški klimatski sporazum ima malo veze s ekologijom, ali je od temeljne važnosti za gospodarske interese Europske unije. Europa pati od kroničnog energetskog deficita i situacija se neće uskoro poboljšati.
Tako je nastala ideja da se europskim partnerima oduzmu resursi koje imaju zbog svojih prirodnih prednosti i geostrateškog položaja, stvore problemi, a zatim im se “prodaju rješenja”.
Europa se zalaže za rješenja na Bliskom istoku koja su u suprotnosti s jednostranim akcijama proizraelskih Sjedinjenih Država. Sve ima veze s ključnim strateškim interesima.
Europska unija je osuđena masovni uvoz radne snage, ali će u tom procesu vrlo teško izbjeći “neprijateljske mase” na svom teritoriju.
Washington Europi namjerava oduzeti oko 150 milijardi dolara trgovinskog suficita u razmjeni sa Sjedinjenim Državama i dramatično želi povećati izdvajanja za obranu. Trenutni je cilj postići 2%, ali se govori o impresivnim vojnim troškovima od čak 4% BDP-a.
Sve to samo stvara raskol među transatlantskim saveznicima. Jesu li ovi problemi u takozvanoj transatlantskoj solidarnosti trenutna i lokalna odstupanja ili su presudni za budućnost odnosa između Europe i Sjedinjenih Država? Druga opcija čini izglednijom.
Očito da više od sedamdeset godina relativno ugodnog suživota izravnih suparnika odlaze u povijest. “Marshallov plan” se pojavio kada je više od polovice svjetske industrijske proizvodnje bilo koncentrirano u Sjedinjenim Državama, tržište je bilo prilično slobodno, a devalvacija dolara neznatna.
Relativna idila je postala povijest u drugoj polovici ’60-ih, kada je buđenje europskog gospodarstva otkrilo “urođena” proturječja i razlike u euroatlantskom društvu. Bez ikakvog izgovora, 1971. je Washington svoje gospodarske probleme počeo rješavati na račun svojih europskih partnera.
Tada su zapadnjačke ekonomije egzistirale u “stakleničkim uvjetima”, praktično bez konkurencije.
Blokada tadašnjeg Istoka nije nikada bila alternativa “demokracijama” globalnog tržišta. U novoj idili su propast Sovjetskog Saveza i progresivna deindustrijalizacija Sjedinjenih Država postali ključni čimbenici. Sjedinjene Države su postale tržište, a ne suparnik. Rast u zemljama postsovjetskog prostora i konkurencija novih industrijaliziranih zemalja je postajala sve očitija.
Sjedinjene Države sada nastoje oporaviti svoju industriju metodama koje podsjećaju na scenarije od prije 50 godina. Ali je “problem” što s druge strane Elbe više nema na desetke tisuća sovjetskih tenkova. Drugim riječima, strateški interesi Europske unije i Sjedinjenih Država su očigledno proturječni i zato Washington i europski centri imaju sve manje zajedničkih stavova.
Analitičari su 2012. godine počeli govoriti: “Moramo priznati da prividni mir između Europe i Sjedinjenih Država ne donosi suradnju, nove inicijative ili izglede za budućnost. S druge strane, ne postoji konsenzus između vlade Baracka Obame i EU o fiskalnoj politici, okruženju i sigurnosti. Osim toga, mirni transatlantski odnosi odražavaju samo duboke podjele.”
Zapravo, dva glavna pola “zlatne milijarde” su se držala na okupu zahvaljujući inertnosti, koju je dolaskom u predsjednički ured razbio Donald Trump, koji je omogućio da na površinu isplivaju sva neslaganja na svijetu. Ipak, treba naglasiti da nijedno nije stvorio on i prva godina njegovog predsjedništva.
Eksplozija rusofobije iz 2014. Je privremeno ušutjela, ali brza “pobjeda demokracije” nije uspjela i pokušaji da se “odere koža medvjedu” su se pokazali prilično skupim i beskorisnim. Provokacije u stilu “scenarija iz Salisburya” će se nastaviti, ali ove metode nisu ni univerzalne ni dugoročne.
Koje su perspektive odnosa Bruxellesa i Washingtona? Naravno, euroatlantska solidarnost neće postati anakronizam u nekoliko dana. Međutim, distanca između EU i Sjedinjenih Država će vremenom sve više rasti.
Ekonomski prostor koji je u svijetu bio zauzet od strane EU i Sjedinjenih Država se smanjuje. Tu je i teret duga koji institucije socijalne države čini neodrživim. Uz starenje stanovništva to će uzrokovati smanjenje potražnje za svim onim što Zapad ima za ponuditi.
O tehnološkom smislu će zapadne zemlje biti neutralizirane napretkom Kine i partnerima azijskog diva koji su također u razvoju. Dugoročno, konkurencija između EU i Sjedinjenih Država se čini neizbježnom. Koliko vremena će proći da to postane i politički problem?
Od 2014. godine je u Europi bio primjetan porast antiameričkih osjećaja, zbog straha od nepotrebnih dugoročnih materijalnih gubitaka. Taj trend ponovno može buknuti. Ne samo zbog Rusije, nego iz pritiska Washingtona na Iran zbog kojeg bi se Europska unija, u ime euroatlantske solidarnosti, trebala odreći stotina milijardi dolara.
Naravno, Moskva i Bruxelles neće postati saveznici, ali će sigurno obuzdati zahtjeve Washingtona danas protiv sebe ne samo da ima Rusiju, Kinu, Iran, čak i Indiju, nego i saveznike poput Japana i sila Europske unije. Svijet je na prekretnici, iako su trebala desetljeća pogrešnih politika Washingtona da dođe u situaciju iz koje može izaći samo pritiskom kakvog svijet nije vidio ili priznanjem da je izgubio povjerenje posljednjih saveznika. Osim Izraela, naravno.
