Terry Eagleton: Zašto je Marx bio u pravu – drugo poglavlje
No trebalo bi barem uzeti u obzir ulogu moderne informacijske tehnologije u podmazivanju tog sustava. Čak je i bivši potpredsjednik tvrtke Procter&Gamble priznao da ona čini mogućom radničko samoupravljanje
DRUGO POGLAVLJE
Marksizam je možda doista teorijski u pravu. Međutim, kad god se upustio u praksu, to je rezultiralo terorom, tiranijom i masovnim ubojstvima neshvatljivih razmjera. Marksizam se može činiti kao dobra ideja bogatim akademicima sa Zapada koji slobodu i demokraciju uzimaju zdravo za gotovo. Za milijune običnih ljudi on je značio glad, nevolje, mučenje, prisilni rad, nefunkcionalnu ekonomiju i monstruozno represivnu državu. Oni koji i dalje podržavaju marksizam unatoč svemu ovome, ili su glupi i samoobmanuti ili su pak moralno odvratni. Socijalizam znači manjak slobode; također znači i manjak materijalnih dobara, s obzirom daje to nužna posljedica ukidanja tržišta.
Velik broj ljudi na Zapadu vatreni su pristalice planskog krvoprolića. Uzmimo kao primjer kršćane. Nije neobično ni da pristojni i suosjećajni tipovi podržavaju čitave civilizacije ogrezle u krvi. Primjerice, među ostalima, liberali i konzervativci. Moderne kapitalističke nacije plod su povijesti ropstva, genocida, nasilja i izrabljivanja isto tako kao i mrska Maova Kina ili Staljinov Sovjetski Savez. I kapitalizam je također rođen u krvi i suzama; radi se samo o tome da je opstao dovoljno dugo da zaboravi na većinu ovih zvjerstava, što nije slučaj sa staljinizmom i maoizmom. Ukoliko je Marx bio pošteđen ove amnezije, to je dobrim dijelom zbog toga što je živio u razdoblju kad je sustav još bio u nastanku.
U djelu Kasni viktorijanski holokaust Mike Davis piše o desetinama milijuna Indijaca, Afrikanaca, Kineza, Brazilaca, Korejaca, Rusa i ostalih što su umrli zbog gladi koja se bez problema mogla spriječiti, suše i oboljenja krajem devetnaestog stoljeća. Mnoge od tih katastrofe bile su rezultat dogme o slobodnom tržištu, poput primjerice dizanje cijene žita u nebesa, čime je ta namirnica postala nedostupna običnim ljudima. Nisu sve takve monstruoznosti stare poput Viktorijanaca. Tijekom posljednja dva desetljeća dvadesetog stoljeća, broj onih koji žive s manje od dva dolara na dan povećao se za gotovo stotinu milijuna.[1] Trećina djece u današnjoj Britaniji živi ispod granice siromaštva, dok se bankari ljute ako im godišnji bonus padne na tričavih milijun funti.
Budimo realni, kapitalizam nam je zajedno s ovakvim odvratnostima ostavio u naslijeđe i neka neprocjenjiva dobra. Bez srednje klase kojoj se Marx toliko divio ne bismo naslijedili slobodu, demokraciju, ljudska prava, feminizam, republikanizam, znanstveni napredak i mnogo toga, kao i povijesne krize, izrabljivačke tvornice, fašizam, imperijalne ratove i Mela Gibsona. Ali i takozvani socijalistički sustav je također pridonio u nekim stvarima. Kina i Sovjetski Savez izvukli su svoje građane iz ekonomske zaostalosti u moderni industrijski svijet, bez obzira što je to rezultiralo strahovitim ljudskim žrtvama, a cijena je bila tako velika dijelom zbog neprijateljstva kapitalističkog Zapada. Takvo neprijateljstvo također je prisililo Sovjetski Savez na utrku u naoružanju koja je još više osakatila njezinu ekonomiju i naposljetku je dovela do kolapsa.
No, u tom istom razdoblju uspio je zajedno sa satelitskim državama ostvariti jeftino stanovanje, gorivo, prijevoz i kulturu, punu zaposlenost i impresivne društvene usluge za polovicu stanovništva Europe, kao i nerazmjerno veći stupanj jednakosti te (naposljetku) materijalnog blagostanja nego što su te nacije ikada imale. Komunistička Istočna Njemačka hvalila se kako ima jedan od najboljih sustava skrbi za djecu u cijelome svijetu. Sovjetski Savez odigrao je herojsku ulogu u borbi protiv fašizma, kao i u pomaganju da se sruše kolonijalni režimi. Također je potaknuo oblike solidarnosti između vlastitih državljana, što su zapadnjačke nacije sposobne učiniti samo kad ubijaju urođeničko stanovništvo u drugim zemljama. Dakako, sve to nije zamjena za slobodu, demokraciju i bogatu ponudu povrća u dućanima, ali isto tako to ne treba ignorirati. Kad su sloboda i demokracija napokon dojahale da spase sovjetski blok, učinile su to u obličju ekonomske šok-terapije, oblika pljačke usred bijela dana uljudno nazvane privatizacija, gubitak posla za desetak milijuna ljudi, ogromno povećanje bijede i nejednakosti, zatvaranje besplatnih dječjih vrtića, gubitak prava žena i gotovo uništenje mreža društvenog blagostanja koji je tako dobro funkcionirao u tim državama.
Čak i u tom slučaju, postignuća komunizma ipak prevladavaju nad promašajima. Može biti da je neki oblik diktatorske vladavine bio gotovo neizbježan u okrutnim uvjetima u Sovjetskom Savezu, ali to nije morao biti staljinizam ili nešto poput toga. Uzevši u cjelini, maoizam i staljinizam bili su upropašteni, krvavi eksperimenti koji su pridonijeli tome da sama ideja komunizma postane odbojna svima onima u svijetu koji su od nje mogli profitirati, A što je s kapitalizmom? Kao što sam spomenuo, nezaposlenost na Zapadu mjeri se već u milijunima i dosljedno se povećava, a kapitalističke je ekonomije od raspada spasilo prisvajanje milijardi dolara namaknutih od iscijeđenih građana. Bankari i financijeri koji su doveli svjetski financijski sustav do ruba ponora nedvojbeno stoje u redu za plastičnu kirurgiju kako ih bijesni građani ne bi prepoznali i rastrgali na komadiće.
Istina je da kapitalizam funkcionira neko vrijeme, u smislu daje donio dotad neviđen prosperitet u nekim dijelovima svijeta. Ali to je učinio, baš poput Staljina i Maoa, po strašnu cijenu ljudskih života. To nije tek pitanje genocida, gladi, imperijalizma ili trgovine robljem. Sustav se također pokazao neuspješnim stvoriti bogatstvo bez istodobnog stvaranja gomile onih koji su ga lišeni. Istina je da ovo ne znači mnogo u dugoročnom smislu, s obzirom na to da kapitalistički način života danas prijeti uništenjem čitavog planeta. Jedan poznati zapadnjački ekonomist opisao je klimatske promjene kao “najveći tržišni neuspjeh u povijesti”.[2]
Sam Marx nikad nije mogao zamisliti da bi socijalizam mogao nastati u uvjetima siromaštva. Takav bi projekt iziskivao gotovo bizaran vremenski procjep poput izuma interneta u srednjem vijeku. Isto tako, nijedan marksist sve do Staljina nije mogao zamisliti da je tako nešto moguće, uključujući Lenjina, Trockog i ostatak boljševičkog vodstva. Ne možete preraspodijeliti bogatstvo za dobrobit svih ako postoji tako malo bogatstva za raspodjelu. Ne možete ukinuti društvene klase u siromašnim uvjetima s obzirom na to da će ih sukobi zbog materijalnog viška (previše oskudnog da bi zadovoljio svačije potrebe) jednostavno ponovno uspostaviti. Kako kaže Marx u Njemačkoj ideologiji, rezultat revolucije u takvim uvjetima jest da će se “stari prljavi posao” (ili u manje ukusnom prijevodu, “isto staro sranje”) ponovno pojaviti. Sve što možete dobiti je društvena oskudica. Ako trebate akumulirati kapital manje-više od samog početka, tada najefikasniji način da se to učini (ma koliko god brutalan bio) kreće putem motiva profita. Lakom i pohlepan vlastiti interes vjerojatno će zgrnuti bogatstvo u nezamislivo kratkom roku, iako je isto tako vjerojatno da će istodobno proizvesti ogromno siromaštvo.
Marksisti također nisu vjerovali ni u to da je socijalizam moguće ostvariti samo u jednoj zemlji. Taj pokret bio je internacionalan ili ga nije bilo. Bio je to čvrst materijalistički stav, a ne pobožno-idealistički. Kad socijalistička nacija ne bi uspjela dobiti međunarodnu potporu u svijetu u kojem je proizvodnja specijalizirana i razdijeljena među različitim nacijama, bila bi nesposobna osloniti se na globalne resurse potrebne da se ukine oskudica. Proizvodno bogatstvo pojedine zemlje nije dovoljno. Neobično poimanje socijalizma u jednoj zemlji izumio je Staljin 1920-ih godina, dijelom kao ciničnu racionalizaciju činjenice da druge nacije nisu mogle dobiti pomoć od Sovjetskog Saveza. Za ovo nema jamstva u djelima samog Marxa. Dakako, socijalistička revolucija mora odnekud početi. Ali ne može se zaustaviti i dovršiti na nečijim nacionalnim granicama. Prosuđivati socijalizam na osnovu njegovih postignuća u jednoj očajnički izoliranoj zemlji bilo bi isto kao i izvođenje zaključaka o ljudskoj vrsti iz studije o psihopatima u nekom američkom gradiću.
Izgradnja ekonomije iz samih temelja iscrpljujući je i naporan, obeshrabrujući zadatak. Nije baš izvjesno da bi se ljudi dobrovoljno prepustili teškoćama koje on iziskuje. Dakle, ako se takav projekt ne razvija postupno, pod demokratskom kontrolom i u skladu sa socijalističkim vrijednostima, može nastati autoritarna država koja će prisiliti građane da poduzmu ono što ne bi poduzeli svojom vlastitom voljom. Ovdje imamo na umu militarizaciju rada u boljševičkoj Rusiji. Rezultat bi bio, koje li strašne ironije, potkopavanje političke nadgradnje socijalizma (narodna demokracija, istinsko samoupravljanje) pri samom pokušaju stvaranja njegove ekonomske baze. Bilo bi to poput poziva na tulum na kojem ne samo da bi trebali ispeći kolače i proizvesti pivo nego i iskopati temelje i postaviti parkete. Tada ne bi preostalo mnogo vremena za zabavu.
U idealnom slučaju, socijalizam iziskuje stručan, obrazovan, politički sofisticiran narod, prosperitetne civilne institucije, dobro razvijenu tehnologiju, prosvijećenu liberalnu tradiciju i naviknutost na demokraciju. Nijedno od navedenog neće biti dostupno ako si ne možete priuštiti ni krpanje ono malo autocesta što ih imate ili nemate policu zdravstvenog osiguranja u slučaju bolesti ili izgladnjivanja koje je bolje od onog koje ima svinja u nekom oboru. Nacije koje imaju dugu povijest kolonijalne vladavine posebno su lišene prednosti koje sam spomenuo, s obzirom na to da kolonijalne snage nisu bile osobito oduševljene uvođenjem društvenih sloboda ili demokratskih institucija u svoje kolonije.
Kao što je Marx nastojao pokazati, socijalizam također treba skraćivanje radnoga dana — dijelom da bi se ljudima pružilo slobodno vrijeme za osobno ispunjenje, a dijelom da bi bilo dovoljno vremena za političko i ekonomsko samoupravljanje. To je neizvedivo ako ljudi nemaju novaca za cipele, a razdijeliti milijune cipela građanima zahtijeva centraliziranu birokratsku državu. Ako je vas narod pod udarom neprijateljskih i ratobornih kapitalističkih snaga, kao što je to bio slučaj s Rusijom u vrijeme nastanka boljševičke revolucije, to će se autokratska država činiti sve više neizbježnom. Tijekom Drugoga svjetskog rata bila je daleko od autokratske države, ali ona nipošto nije bila slobodna zemlja niti se to od nje moglo očekivati.
Da bi se postalo socijalist, potrebno je biti razumno bogat, podjednako u doslovnom i metaforičkom smislu te riječi. Nijedan marksist od Marxa i Engelsa do Lenjina i Trockog nije maštao o nečemu takvom. Ili ako pak sami niste bogati, onda je potrebno da vam pomogne suosjećajni susjed koji je dovoljno imućan. U boljševičkom slučaju, to bi značilo da i ti susjedi (napose Njemačka) provedu svoju revoluciju. Kad bi radnička klasa tih zemalja mogla zbaciti s vlasti njihove kapitalističke gospodare i posegnuti za njihovim proizvodnim snagama, mogli bi iskoristiti te resurse za očuvanje prve radničke države u povijesti tako da ne propadne bez traga. Ovo nije bio tako neostvariv prijedlog kao što izgleda. Europa tog vremena gorjela je od revolucionarnih nada kad su se radnički i vojnički savjeti (ili sovjeti) rasplamsali u gradovima poput Berlina, Varšave, Beča, Miinchena i Rige. Kad su te pobune bile ugušene, Lenjin i Trocki su znali da se njihova vlastita revolucija nalazi u škripcu.
Ne radi se o tome da izgradnja socijalizma ne može početi u oskudnim uvjetima. Radije je riječ o tome da bi se bez materijalnih resursa izokrenuta u monstruoznu karikaturu socijalizma kao što je staljinizam. Boljševička se revolucija ubrzo našla opkoljena imperijalnim zapadnjačkim vojskama, a prijetili su joj i proturevolucija, glad u gradovima i krvavi građanski rat. Bila je napuštena u oceanu uglavnom neprijateljski raspoloženih seljaka koji nisu bili voljni predati teško stečeni višak gladnim gradovima svega nekoliko kilometara udaljenim od njih. S uskom kapitalističkom bazom, katastrofalno lošom razinom materijalne proizvodnje, oskudnim tragovima civilnih institucija, desetkovanom i izmučenom radničkom klasom, seljačkom revolucijom i nabujalom birokracijom koja se suprotstavljala caru, revolucija je bila u velikim problemima već od samog početka. Na kraju, boljševici su pod prijetnjom uveli svoje izgladnjele, malodušne i ratom iscrpljene ljude u modernitet. Mnogi od većine politički ratobornih radnika nestali su u zapadom potaknutom građanskom ratu, ostavivši boljševičku partiju s vrlo malom društvenom bazom. Nije trebalo dugo da partija preotme radničke sovjete i zabrani neovisni tisak i pravosuđe. Ona je suzbila i ugušila političke neistomišljenike i opozicijske stranke, manipulirala izborima i militarizirala rad. Ovakav bezdušan antisocijalan program nastao je kao protuteža građanskom ratu, raširenoj gladi i stranim napadima. Ruska ekonomija bila je u ruševinama, a njezino društveno tkivo dezintegrirano. Tragična je ironija čitavog dvadesetog stoljeća u tome što se socijalizam pokazao najmanje moguć ondje gdje je bio najpotrebniji.
Povjesničar Isaac Deutscher opisao je ovu situaciju sa sebi svojstvenom nenadmašnom elokvencijom. Stanje u Rusiji tog doba “značilo je da je prvi i dotad jedini pokušaj izgradnje socijalizma morao biti poduzet u najgorim mogućim uvjetima, bez blagodati i koristi snažnih međunarodnih radničkih odreda, bez plodotvornog utjecaja stare i složene kulturne tradicije, u okruženju tako omamljujuće materijalne i kulturne bijede, primitivizma i grubosti koja bi mogla upropastiti ili izopačiti težnju za socijalizmom”.[3] To pokazuje neobično samouvjerenu kritiku marksizma koja tvrdi da ništa od toga nije relevantno s obzirom na to da je marksizam ionako autoritarna vjera. Kad bi sutra zaposjeo područja blizu Londona, tako ide priča, u Dorkingu bi se pojavili radni logori već prije kraja tog tjedna.
Kao što ćemo vidjeti, već je sam Marx bio kritičan pretna rigidnoj dogmatici, vojnom teroru, političkoj represiji te samovoljnoj i despotskoj državnoj moći. Smatrao je da politički predstavnici moraju biti odgovorni spram svojih birača i korio je njemačke socijaldemokrate njegova doba zbog državne politike. On je inzistirao na slobodi govora i društvenim slobodama, bio je užasnut prisilnim stvaranjem urbanog proletarijata (u njegovu slučaju u Engleskoj, a ne u Rusiji) te je smatrao da zajedničko vlasništvo na selu mora biti dobrovoljan, a ne prisilan proces. No, kao netko tko je znao da se socijalizam ne može razbuktati u uvjetima bijede, savršeno bi jasno razumio zašto se ruska revolucija izopačila.
U stvari, na paradoksalan način, staljinizam ne diskreditira Marxovo djelo, nego svjedoči o njegovoj ispravnosti. Želite li razumjeti kako je staljinizam došao na vlast, morate se vratiti na marksizam. Puko moralno denunciranje zvijeri jednostavno nije dovoljno. Moramo znati u kakvim se materijalnim uvjetima pojavljuje, kako funkcionira te kako bi mogla pasti, a to znanje na najbolji način pružaju neke glavne marksističke struje. Takvi marksisti, mnogi od njih sljedbenici Lava Trockog ili nekog drukčijeg “libertinskog” oblika socijalizma, razlikuju se od liberala sa Zapada u jednoj bitnoj stavci: njihova je kritika takozvanih komunističkih društava bila mnogo dublje ukorijenjena. Oni se nisu tužnim vapajima izborili za što više demokracije ili ljudskih prava. Umjesto toga, pozvali su na zbacivanje cjelokupnog represivnog sustava čineći to upravo pod nazivom socijalizma. Štoviše, pozivali su na to još od dana kad je Staljin došao na vlast. Istodobno, upozorili su da bi, ako se komunistički sustav raspadne, mogao dopasti u ruke grabežljivog kapitalizma koji će halapljivo čekati da proždre ostatke. Lav Trocki predvidio je upravo takav kraj Sovjetskom Savezu i dvadesetak godina kasnije pokazalo se da je bio u pravu.
Pokušajte zamisliti pomalo ćaknutu grupicu kapitalista koja bi nastojala pleme iz kamenog doba pretvoriti u bezdušne i pohlepne, tehnološki sofisticirane poduzetnike koji govore žargonom odnosa s javnošću i slobodne tržišne ekonomije, a sve to u neizmjerno kratkom vremenskom razdoblju. Znači li činjenica da bi se takav eksperiment gotovo sigurno pokazao dramatično neuspješnim osudu kapitalizma? Nipošto. Misliti na taj način bilo bi apsurdno isto kao i tvrditi da udruženje ženskih izviđača treba ukinuti zbog toga jer ne mogu riješiti zakučaste probleme iz kvantne fizike. Marksisti ne vjeruju da je snažna liberalna crta koja vuče korijene od Thomasa Jeffersona i Johna Stuarta Milla anulirana postojanjem tajnih CIA-inih zatvora za mučenje muslimana, iako su takvi zatvori sastavni dio politike današnjih liberalnih društava. No kritičari marksizma rijetko su spremni priznati da inscenirana suđenja i masovni teror ne znače njegovo poricanje.
Međutim, iz jedne druge perspektive neki tvrde da je socijalizam neizvediv. Čak i ako ga izgradite u uvjetima obilja, kako biste mogli voditi složenu modernu ekonomiju bez tržišta? Odgovor sve većeg broja marksista glasi: za to ne bi ni bilo potrebe. Prema njihovu mišljenju, tržište bi ostalo integralni dio socijalističke ekonomije. Takozvani tržišni socijalizam previđa budućnost u kojoj bi sredstva za proizvodnju bila društveno vlasništvo, ali bi se samoupravna poduzeća natjecala jedna s drugima na tržištu.[4] Na taj način bi se sačuvale neke vrednote tržišta, a otpali bi neki njegovi poroci. Na razini individualnih poduzetnika, suradnja bi osigurala povećanu učinkovitost, s obzirom da činjenice pokazuju kako je gotovo uvijek učinkovita kao i kapitalističko poduzeće, a ponekad čak i bolja. Na razini ekonomije u cjelini, natjecanje osigurava da ne dođe do informacijskih, distribucijskih i poticajnih problema povezanih s tradicionalnim staljinističkim modelom centraliziranog planiranja.
Neki marksisti tvrde da je sam Marx bio tržišni socijalist, barem u tom smislu da je vjerovao kako bi se tržište usporilo u tranzicijskom razdoblju nakon socijalističke revolucije. On je također smatrao kako su tržišta bila emancipatorska isto kao i eksploatacijska, pomogavši da se ljudi oslobode njihove prethodne ovisnosti o gospodarima i veleposjednicima. Tržište skida auru misterioznosti s društvenih odnosa, otkrivajući njihovu ogoljenu realnost. Marx je bio toliko revnostan u tom pogledu da je Hannah Arendt jednom opisala uvodne stranice Komunističkog manifesta kao “najveću pohvalu kapitalizmu koju smo ikad vidjeli”.[5] Tržišni socijalisti također ukazuju da trgovina ni po čemu nije specifična samo za kapitalizam. Čak je i Trocki, što će začuditi neke njegove učenike, podržavao tržište, doduše jedino u tranzicijskom razdoblju prema socijalizmu i u kombinaciji s ekonomskim planiranjem. Smatrao je da je ono nužno kao provjera prikladnosti i racionalnosti planiranja, s obzirom na to da je “ekonomsko računanje nezamislivo bez tržišnih odnosa”.[6] Skupa sa sovjetskom Lijevom opozicijom bio je oštar kritičar takozvane planske ekonomije.
Tržišni socijalizam raskida s privatnim vlasništvom, društvenim klasama i izrabljivanjem. On također smješta ekonomsku moć u ruke stvarnih proizvođača. U svim tim slučajevima, to je napredak u kapitalističkoj ekonomiji. Međutim, za neke marksiste, on nije prihvatljiv jer zadržava previše karakteristika takve ekonomije. U tržišnom socijalizmu također će postojati robna proizvodnja, nejednakost, nezaposlenost i utjecaj tržišnih snaga koje nisu pod kontrolom čovjeka. Kako da radnici ne budu pretvoreni u kolektivne kapitaliste, maksimizirajući svoj profit, umanjujući kvalitetu, zanemarujući društvene potrebe i povlađujući konzumerizmu porivom za neprekidnom akumulacijom? Kako se može izbjeći kronična kratkoročnost tržišta, njegov običaj da ignorira cjelovitu društvenu situaciju i dugoročne antisocijalne učinke vlastitih fragmentiranih odluka? Obrazovanje i nadziranje države mogli bi smanjiti mogućnost za takve opasnosti, ali neki marksisti umjesto toga predlažu ekonomiju koja ne bi bila ni planska privreda ni ovisna o zahtjevima tržišta.[7] Prema tom modelu, resursi bi bili raspodijeljeni pregovorima između proizvođača, potrošača, pobornika zaštite okoliša i ostalih relevantnih stranaka unutar mreža na radnom mjestu, susjedstvu i potrošačkim odborima. Široke parametre ekonomije, uključujući odluke o cjelovitoj raspodjeli resursa, stopi rasta i ulaganjima, energiji, transportu, ekološkoj politici i tome slično, postavljali bi predstavnici odbora na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Takve generalne odluke o npr. raspodjeli bile bi potom upućene nižim tijelima na regionalnim i lokalnim razinama, gdje bi se razradilo mnogo detaljnije planiranje. Na svakoj razini od ključne bi važnosti bila javna rasprava o alternativnim ekonomskim planovima i politikama. Na taj način ono što se proizvodi i kako se proizvodi bilo bi uvjetovano društvenim potrebama, a ne privatnim profitom. U kapitalizmu mi nemamo moć odlučivanja želimo li više bolnica ili više zobenih pahuljica. U socijalizmu bi takva sloboda postojala.
Moć u takvim odborima proizlazila bi iz demokratskih izbora odozdol prema gore, a ne obrnuto. Demokratski izabrana tijela koja predstavljaju svaku granu trgovine ili proizvodnje pregovarala bi s nacionalnim ekonomskim odborom kako bi se postigla zajednička odluka o ulaganjima. Cijene ne bi bile određene iz središnjice, nego bi ih formirale proizvodne jedinice na bazi zahtjeva potrošača, korisnika, interesnih skupina itd. Neki zagovornici takozvane participacijske ekonomije prihvaćaju oblik mješovite socijalističke ekonomije: dobra koja su od vitalnog značaja za zajednicu (hrana, zdravstvo, lijekovi, obrazovanje, prijevoz, energija, osnovne potrepštine, mediji i sl.) moraju biti pod demokratskom javnom kontrolom, s obzirom na to da oni koji ih vode imaju sklonost k antisocijalnom ponašanju ako nanjuše šansu za povećavanje profita. Međutim, dobra koja su manje neophodna za društvo (potrošna roba, luksuzni predmeti) mogli bi se prepustiti tržišnom djelovanju. Neki tržišni socijalisti smatraju da je ova shema previše složena da bi je se moglo provesti u djelo. Kao što je Oscar Wilde jednom primijetio, problem sa socijalizmom je u tome što oduzima previše vremena. No trebalo bi barem uzeti u obzir ulogu moderne informacijske tehnologije u podmazivanju tog sustava. Čak je i bivši potpredsjednik tvrtke Procter&Gamble priznao da ona čini mogućom radničko samoupravljanje.[8]Osim toga, Pat Devine podsjeća nas koliko vremena trenutačno oduzima kapitalistička administracija i organizacija.[9] Ne postoji očigledan razlog zašto bi količina vremena koju zahtijeva socijalistička alternativa trebala biti veća od kapitalističke.
Neki zagovornici participacijskog modela drže da bi svatko trebao biti jednako plaćen za posao koji obavlja, unatoč razlikama u talentu, stručnosti i zanimanju. Kao što kaže Michael Albert, “liječnik koji sjedi u plišanoj fotelji u udobnim i zadovoljavajućim uvjetima zarađuje više od radnika na traci u tvornici koji radi u strašnoj buci, stavljajući na kocku svoj život i organe na monotonom poslu koji ga uništava, neovisno o tome koliko dugo ili koliko naporno svatko od njih radi”.[10] Doista, postoji dobar razlog da ljudi koji rade zamorne, teške, prljave ili opasne poslove zarađuju više od, primjerice, liječnika ili znanstvenika čiji se rad mnogo više vrednuje. Velik dio takvog prljavog i opasnog posla možda bi mogli preuzeti bivši članovi kraljevske obitelji. Morali bismo promijeniti naše prioritete. S obzirom da sam upravo spomenuo kako su mediji zreli za javno vlasništvo, uzmimo to kao ogledni primjer.
Prije pedesetak godina u sjajnoj knjižici naslovljenoj Komunikacije[11] Raymond Williams ocrtao je socijalistički plan za umjetnost i medije koji odbacuje državnu kontrolu njihova sadržaja s jedne te suverenost motiva zarade s druge strane. Umjesto toga, aktivni učesnici u tom polju imali bi nadzor nad vlastitim sredstvima izražavanja i komunikacije. Umjetnička i medijska “oprema” radijske stanice, koncertne dvorane, televizijske mreže, kazališta, novinski uredi i sl. – bili bi u javnom vlasništvu (u njegovim različitim oblicima), a njihova uprava ulagala bi u demokratski izabrana tijela. To bi podjednako uključivalo članove iz javne sfere kao i predstavnike medija ili umjetničkih udruga.
Takva povjerenstva koja bi u strogom smislu bila neovisna o državi bila bi odgovorna za raspodjelu javnih resursa i “najma” sredstava u javnom vlasništvu bilo pojedincima ili neovisnim, demokratskim samoupravnim udrugama glumaca, novinara, glazbenika itd. Oni bi tada mogli proizvoditi svoja djela oslobođeni državne regulative i razornih pritisaka tržišta. Među ostalim, ne bi više bilo situacija u kojima bi skupina pohlepnih siledžija zaluđenih moći putem svojih privatnih medija diktirali sadržaj u koji bi publika trebala vjerovati – odnosno, njihova vlastita mišljenja utemeljena na osobnom interesu i sustavu koji podržavaju. Znat ćemo da je socijalizam uspostavljen kao poredak kada budemo s posvemašnjom nevjericom gledali unatrag na ideju da su šačici tržišnih razbojnika dane slobodne ruke da korumpiraju javnost svojim neandertalskim političkim pogledima prikladnima samo za podebljanje njihova tekućeg računa i nizašto više.
Većina kapitalističkih medija izbjegava složena, kontroverzna ili inovativna ostvarenja jer to ne donosi zaradu. Umjesto toga, oni promoviraju banalnost, senzacionalizam i tvrdokorne predrasude. Nasuprot tome, socijalistički mediji ne bi zabranili sve osim Schönberga, Racinea i. beskrajnih dramatizacija Marxova Kapitala. Postojalo bi populističko kazalište, televizija i obilje novina. “Populistički” ne znači nužno “manje vrijedno”. Nelson Mandela je populist, ali nije zato manje vrijedan. Mnogo običnih ljudi čita usko specijalizirane časopise obilježene žargonom koji nije razumljiv autsajderima. Takvi časopisi pišu o udičarenju, opremi za seosko gospodarstvo ili uzgajanju pasa umjesto o estetici ili endokrinologiji. Popularno postaje otpad i kič kad mediji osjete potrebu da preuzmu velik dio tržišta što je brže i bezbolnije moguće. A takav poriv je u većini slučajeva uvjetovan komercijalnim razlozima.
Socijalisti će se nesumnjivo i dalje prepirati u detalje o postkapitalističkoj ekonomiji. Trenutačno ne postoji model koji bi bio besprijekoran i bez mane. Ovakva nesavršenost može se usporediti s kapitalističkom ekonomijom koja radi besprijekorno i koja nikad nije odgovarala za siromaštvo, otpad ili krizu. Ona je priznala odgovornost za iznimnu nezaposlenost, ali vodeća svjetska kapitalistička nacija domislila se sjajnom rješenju ovog problema. U današnjem SAD-u više od milijun ljudi sada bi tražilo posao, kad se ne bi nalazili u zatvoru.
Eagleton, Terry. Zašto je Marx bio u pravu. Prevod: Tonči Valentić
Prometej.ba
[1] V. Joseph Stiglitz, Globalisation and Its Discontents (London, 2002.), str. 5
[2] Citirano prema: Slavoj Žižek, First as Tragedy, Then as Farce (London, 2009.), str. 91.
[3] Isaac Deutscher, The Prophet Armed: Trotsky 1879-1921 (London, 2003.), str. 373.
[4] V. primjerice, Alec Nove, The Economics ofFeasible Socialism (London, 1983.), DavidSchweickart, Against Capitalism (Cambridge, 1993.), i Bertell Ollman (ur.), Market Socialism: The Debate Among Socialists (New York i London, 1998). U većoj mjeri filozofsku obranu tržišnog socijalizma može se naći u: David Miller, Market, State and Community: The Theoretical Foundations ofMarket Socialism (Oxford, 1989.)
[5] Melvin Hill (ur.), Hannah Arendt: The Recovery of the Public World (New York, 1979.), str. 334-335
[6] Citat prema Robin Blackburn, “Fin de Siecle: Socialism after the Crash,” New Left Review, br. 185 (siječanj/veljača 1991.), str. 29.
[7] V. primjerice, Pat Devine, Democracy and Economic Planning (Cambridge, 1988.), David McNally, Against the Market (London, 1993.), i Michael Albert, Parecon: Life After Capitalism (London, 2003.). Koristan sažetak ovog slučaja može se naći u: Alex Callinicos, An Anti-Capitalist Manifesto(Cambridge, 2003.), poglavlje 3
[8] V. Ernest Mandel, “The Myth of Market Socialism,” New Left Review, br. 169 (svibanj/lipanj 1988.), str. 109
[9] Devine, Democracy and Economic Planning, str. 253, 265-266.
[10] Albert, Parecon, str. 59
[11] Raymond Williams, Communications (Harmondsworth, 1962.)
