Terry Eagleton: Zašto je Marx bio u pravu – treće poglavlje
Ne postoji dokaz da je Marx općenito bio determinist, u smislu poricanja slobode ljudskog djelovanja
Napomena iz predgovora: Na početku svakog poglavlja nalazi se prigovor (nakošeni citat) koji se u javnosti upućuje marksizmu i Marxovu djelu. U nastavku se nalazi odgovor na takve tvrdnje i optužbe, često neutemeljene i nastale kao rezultat nepoznavanja marksizma.
TREĆE POGLAVLJE
Marksizam je oblik determinizma. On uzima ljude kao oruđa povijesti i stoga ih lišava njihove slobode i individualnosti. Marx je vjerovao u izvjesne željezne zakone povijesti koji se izvršavaju neumoljivom silom i kojima se nikakvo ljudsko djelovanje ne može oduprijeti. Feudalizam je bio osuđen da ustupi mjesto kapitalizmu, a kapitalizam će nedvojbeno utrti put socijalizmu. U tom je smislu Marxova teorija povijesti tek sekularizirana verzija providnosti ili sudbine. Ona je uvredljiva za ljudsku slobodu i dostojanstvo baš kao što su to i marksističke države.
Započnimo s pitanjem što je to karakteristično za marksizam. Što to ima marksizam, a nema nijedna druga politička teorija? To svakako nije ideja o revoluciji koja prethodi Marxovu djelu niti je to pojam komunizma koji vuče korijene još od davnina. Marx nije izumio socijalizam ili komunizam. Pokret za radnička prava u Europi već je razvio socijalističke ideje dok je Marx još bio liberal. U stvari, teško je zamisliti ijednu političku odliku koja bi bila tipično marksistička. To nipošto nije ideja o revolucionarnoj partiji jer je ona proizvod Francuske revolucije. Marx u svakom slučaju o njoj ima malo toga za reći.
A što je s konceptom društvene klase? Ni to ne drži vodu, s obzirom na to da je sam Marx ispravno opovrgnuo kako je on tvorac te ideje. Istina je da je on na važan način redefinirao cjelokupni koncept, ali on nije njegova tvorevina niti je došao do zamisli o proletarijatu koja je bila bliska određenom broju mislilaca u devetnaestom stoljeću. Njegova ideja o otuđenju uglavnom je preuzeta od Hegela. Također ju je anticipirao veliki irski socijalist i feminist William Thompson. Osim toga, kasnije ćemo vidjeti da Marx nije usamljen u pridavanju tolike važnosti ekonomiji u društvenom životu. On je vjerovao u društvo suradnje oslobođeno eksploatacije koje vode sami proizvođači i smatrao da do toga može doći samo revolucionarnim sredstvima. Ali isto to je mislio i veliki socijalist iz dvadesetog stoljeća Raymond Williams koji se nije smatrao marksistom. Mnoštvo anarhista, libertinskih socijalista i ostalih skupina podržali bi ovu viziju, ali bi snažno odbacili marksizam.
U središtu Marxove misli nalaze se dvije važne doktrine. Jedna od njih je primarna uloga koju igra ekonomija u društvenom životu; druga je ideja o nasljeđivanju modusa proizvodnje kroz povijest. No, kao što ćemo kasnije vidjeti, nijedna od ovih zamisli nije izvorno Marxova. Je li onda za Marxa, umjesto koncepta klase, svojstven koncept klasne borbe. To je nedvojbeno blisko samom središtu Marxove misli, ali nije originalno ništa više od koncepta klase kao takve. Pogledajmo ovaj distih o imućnom veleposjedniku iz pjesme “Napušteno selo” Olivera Goldsmitha:
Plašt koji obloži njegove udove u svilenu lijenost
Uze susjednim poljima polovicu njihova bogatstva.
Simetrija i ekonomičnost samih stihova zajedno s njihovom skladno uravnoteženom antitezom suprotstavljena je velikoj nejednakosti ekonomije koju opisuje. Ovaj distih jasno govori o klasnoj borbi. Ono što prekriva veleposjednika, pljačka njegove sluge. Ili, uzmimo na primjer ove stihove iz maskerate ComusJohna Miltona:
Kad bi svaki pravednik koji s nostalgijom žudi
Imao tek umjeren i doličan uvid
Onog što opsceno obilovalo je raskoši
A sad se gomila u rukama nekih kao višak,
Blagoslov prirode bio bi dobro raspodijeljen
Na jednake dijelove, ne više nego što je potrebno…
Sličan stav nalazimo i u Kralju Learu. Zapravo, Milton je ovu ideju prešutno ukrao od Shakespearea. Voltaire je smatrao da se bogati bogate pijući krv siromašnima te da se vlasništvo nalazi u samom središtu društvenih sukoba. Kao što ćemo vidjeti, Jean-Jacques Rousseau imao je otprilike isti stav. Ideja klasne borbe ni na koji način nije Marxova svojina, čega je i sam bio svjestan.
Čak i u tom slučaju, ona je od iznimne važnosti u njegovu djelu. Zapravo, toliko je važna da je smatra snagom koja pokreće ljudsku povijest. Ona je istinski pokretač dinamike ljudskog napretka, a ta ideja nije pala na pamet Johnu Miltonu. Dočim su mnogi teoretičari društva ljudsku zajednicu shvaćali kao organsko jedinstvo, prema Marxu ona je konstitutivna podjela i sastoji se od obostrano neuskladivih interesa. Njezina logika je logika sukoba, a ne kohezije. Primjerice, u interesu je kapitalističke klase držati plaće na najnižoj razini, a u interesu radnika podići ih na višu razinu.
Marx u Komunističkom manifestu na slavnom mjestu obznanjuje kako je “povijest svakog dosadašnjeg društva povijest klasnih borbi”. Dakako, on to nije mislio doslovno. Ako se moje pranje zubi prošle srijede računa kao dio povijesti, onda se to teško može nazvati pitanjem klasne borbe. Igranje kriketa ili patološka opsjednutost pingvinima nije od goruće važnosti za klasnu borbu. Možda se “povijest” odnosi na javna zbivanja, a ne na privatna poput pranja zubi. Ali buka u kafiću protekle noći u dovoljnoj je mjeri javna. Možda je, dakle, povijest ograničena na velike društvene događaje. Ali tko ih definira? Na koji je način veliki požar u Londonu 1666. godine mogao biti proizvod klasne borbe? Da je Che Guevaru pregazio kamion, to bi mogao biti primjer klasne borbe samo pod uvjetom da je vozač bio agent CIA-e. U svakom drugom slučaju, bila bi to tek prometna nezgoda. Pripovijest o represiji spram žena isprepleće se s poviješću klasne borbe, ali ona nije samo njezin aspekt. Isto se odnosi i na poeziju Wordswortha ili Seamusa Heaneyja. Klasna borba ne može pokriti baš sve.
Možda Marx nije shvatio svoju tvrdnju doslovno. Naposljetku, Komunistički manifest je napisan kao politička propaganda i kao takav prepun je retoričkih razmahivanja. Čak i u tom slučaju, postavlja se važno pitanje što sve marksistička misao obuhvaća. Neki je marksisti očito tretiraju kao Teoriju svega, ali to sigurno nije tako. Činjenica da marksizam nema nešto osobito zanimljivo reći o viskiju ili o prirodi nesvjesnog, ugodnom mirisu ruže ili o tome zašto postoji nešto, a ne radije ništa, ne ide na njegovu štetu. On nije zamišljen da bude cjelovita filozofija. On nam ne govori o značenju ljepote ili erotskog, ili načinu na koji je pjesnik Yeats postigao čudesnu ljepotu svojih stihova. Marksizam je uglavnom šutio u pitanjima ljubavi, smrti i smisla života. On ima za izreći, budimo u to uvjereni, veliku pripovijest koja se proteže još od zore čovječanstva pa sve do sadašnjosti i budućnosti. Ali osim marksizma postoje i druge velike pripovijesti, poput povijesti znanosti ili religije ili seksualnosti koje se preklapaju s pričom o klasnoj borbi, ali se ne svode samo na nju. (Postmodernisti pretpostavljaju da ili postoji jedna velika pripovijest ili pak mnoštvo malih narativa. Ali to nije istina.) Dakle, što god Marx mislio, tvrdnju “cjelokupna povijest bila je povijest klasnih borbi” ne bi trebalo shvatiti kao da je sve što se ikada dogodilo problem klasne borbe. Umjesto toga, to znači da je klasna borba od najtemeljnijeg značenja za povijest čovječanstva.
Doduše, u kojem smislu temeljna? Kako je, na primjer, u većoj mjeri fundamentalna nego povijest religije, znanosti ili seksualne represije? Klasa nije nužno fundamentalna u smislu pružanja najjačeg motiva za političko djelovanje. Sjetite se u tom kontekstu uloge etničkog identiteta, kojem marksizam pridaje malo pažnje. Anthony Giddens tvrdi da su međudržavni sukobi, zajedno s rasnim i spolnim nejednakostima, “jednako tako značajni za klasno izrabljivanje”[1]. Ali za što? Jednako značajni u moralnom i političkom smislu ili jednako značajni za ostvarivanje socijalizma? Ponekad nešto nazivamo fundamentalnim ukoliko je ono nužni temelj za nešto drugo, no teško je vidjeti kako je klasna borba nužan temelj za religijsku vjeru, znanstvena otkrića ili represiju spram žena, više zaokupljena tim problemima negoli oni sami. Ne čini se uvjerljivim da će se, ukoliko izbacimo ovaj temelj, budizam, astrofizika ili natjecanje za Miss svijeta urušiti. Oni imaju relativno neovisnu, vlastitu povijest.
Dakle, čemu je klasna borba od fundamentalnog značenja? Čini se da je Marxov odgovor dvojak. Ona oblikuje mnoge događaje, institucije i oblike mišljenja koje se na prvi pogled čine neovisnima od nje; ona također igra odlučujuću ulogu u turbulentnom prijelazu iz jedne povijesne epohe u drugu. Pod poviješću Marx ne shvaća “sve što se ikad dogodilo”, nego specifičnu putanju koja je usmjerava. On termin “povijest” koristi u smislu značajnog slijeda događaja, a ne kao sinonim za cjelinu ljudskoga postojanja do današnjih dana.
Je li, dakle, ideja klasne borbe ono što Marxa razlikuje od ostalih teoretičara društva? Baš i ne. Vidjeli smo da taj pojam nije izvorno njegov, isto kao što to nije ni koncept proizvodnih oblika. Ono što jest jedinstveno u njegovu mišljenju spajanje je tih dviju ideja zajedno (klasna borba i oblici proizvodnje) kako bi se stvorio povijesni scenarij koji je uistinu novitet. O tome na koji se način ova dva koncepta podudaraju raspravlja se već dugo među marksistima, a sam Marx nije bio posve jasan po tom pitanju. Kad bismo tražili ono što je karakteristično za njegovo djelo, zaustaviti se na ovom mjestu i ne bi bilo tako strašno. U biti, marksizam je teorija i praksa dugoročne historijske promjene. Kao što ćemo vidjeti, problem je u tome što je upravo ono najoriginalnije kod Marxa ujedno i najproblematičnije.
U cjelini uzevši, oblik proizvodnje za Marxa znači spajanje određenih proizvodnih snaga s određenim proizvodnim odnosima. Proizvodne snage su svi oni instrumenti s kojima u cijelom svijetu odlazimo na posao da bismo reproducirali naš materijalni život. Ta ideja pokriva sve što zastupa ljudsko ovladavanje ili kontrolu nad Prirodom u svrhu proizvodnje. Računala su proizvodne snage ako imaju udjela u materijalnoj proizvodnji u cjelini, a ne kad ih koristimo za prepisku sa serijskim ubojicama prikrivenim pod maskom prijateljskih stranaca. U Irskoj u devetnaestom stoljeću proizvodne snage bili su magarci. Ljudski rad je proizvodna snaga. Ali te snage nikad ne postoje u suštini. One su uvijek povezane s nekim društvenim odnosima, pod čime Marx podrazumijeva odnose između društvenih klasa. Primjerice, jedna društvena klasa može posjedovati i nadzirati sredstva za proizvodnju, dok se druga može naći u ulozi eksploatiranog.
Marx smatra da proizvodne snage imaju tendenciju razvitka tijekom povijesti. To ne znači da one sve vrijeme napreduju, s obzirom na to da je vjerovao kako one mogu zapasti u duža razdoblja stagnacije. Akter takvog razvoja je bilo koja društvena klasa koja posjeduje sredstva za materijalnu proizvodnju. Prema ovakvom shvaćanju povijesti, čini se kao da proizvodne snage “odabiru” onu klasu koja je najsposobnija pružiti im uvjete za ekspanziju. No, ovdje dolazi do trenutka u kojem prevladavajući društveni odnosi, umjesto da zagovaraju rast proizvodnih snaga, počinju djelovati kao njihova zapreka. Oboje srljaju u proturječje, i pozornica je tada spremna za političku revoluciju. Klasna se borba zaoštrava, a društvena klasa sposobna za preuzimanje sredstava za proizvodnju preuzima moć od prethodnih gospodara. Kapitalizam, na primjer, posrće iz krize u krizu, iz pada cijena u ponovni pad, prema društvenim odnosima koje uključuje, a u određenoj točki u tom padu, radnička je klasa pripremna na preuzimanje vlasništva i kontrole nad proizvodnjom. Na jednom mjestu kod Marxa nailazimo čak na tvrdnju kako nijedna nova društvena klasa ne preuzima vlast sve dok proizvodne snage nisu maksimalno razvijene od prethodne klase.
Ovo je na najkoncizniji način sažeto u poznatom ulomku:
U određenoj fazi svog razvitka, materijalne proizvodne snage u društvu dolaze u proturječje s postojećim proizvodnim odnosima ili – kazano pravnim rječnikom o istoj stvari – s vlasničkim odnosima unutar kojih su djelovali otada. Od oblika razvoja proizvodnih snaga, ovi odnosi pretvaraju se u vlastite spone. Tada započinje epoha društvene revolucije.[2]
Postoje brojni problemi s ovom teorijom, kao što su to ubrzo uočili sami marksisti. Jedan je razlog u ovome: zašto Marx pretpostavlja da se proizvodne snage općenito stalno razvijaju? Istina je da tehnološki razvoj smjera kumulativnosti, u smislu da ljudi nevoljko odbacuju napredak koji ostvaruju na polju prosperiteta i učinkovitosti. To je zbog toga što smo kao vrsta donekle racionalni, ali isto tako i pomalo indolentni i stoga skloni smanjivanju rada. (Upravo ovi čimbenici uvjetuju činjenicu da su redovi na blagajni u supermarketu uvijek približno iste dužine.) Nakon što smo izumili e-mail, malo je vjerojatno da ćemo se vratiti klesanju u kamenu. Također imamo i sposobnost da takav napredak prenesemo na iduće generacije.
Tehnološko znanje se rijetko može izgubiti, čak i ako se uništi sama tehnologija. Ali to je toliko prihvaćena istina da ne može umnogome poslužiti rasvjetljavanju. Primjerice, ona ne objašnjava zašto se proizvodne snage u određenim razdobljima razvijaju jako brzo, ali zato ponekad mogu stagnirati stoljećima. Postojanje velikog tehnološkog napretka ovisi o prevladavajućim društvenim odnosima, a ne o nekom urođenom nagonu. Neki marksisti prinudu za poboljšanjem proizvodnih snaga ne smatraju općenitom povijesnom zakonitošću, nego imperativom specifičnim za kapitalizam. Oni pretpostavljaju da svaki oblik proizvodnje mora slijediti neki još produktivniji. Pritom je sporno uključuju li takvi marksisti i samog Marxa.
Još nešto: nije jasno kojim su mehanizmom određene društvene klase “odabrane” za zadatak propagiranja proizvodnih snaga. Naposljetku, takve snage nisu neke utvare sposobne nadgledati društvenu scenu i dozvati određenog kandidata da pruže pomoć. Vladajuće klase dakako ne promiču produktivne snage iz pukog altruizma, ništa više nego što ne dolaze na vlast kako bi nahranile gladne i obukle gole. Umjesto toga, one nastoje slijediti svoje vlastite materijalne interese, ubirući višak iz rada drugih. No ideja je u tome da čineći to nesvjesno pokreću naprijed proizvodne snage u cjelini, a s njima i (barem na duge staze) duhovno i materijalno blagostanje čovječanstva. One osnažuju resurse iz kojih je većina društvenih klasa isključena, ali čineći to stvaraju baštinu koju će ljudi u cjelini jednog dana naslijediti u komunističkoj budućnosti.
Marx jasno kaže da materijalno bogatstvo može naštetiti našem moralnom zdravlju. Čak i u tom slučaju, on ne vidi procjep između moralnog i materijalnog, kao što ga vide neki idealistički mislioci. Prema Marxu, otvaranje proizvodnih snaga uključuje širenje kreativnih ljudskih snaga i sposobnosti. U jednu ruku, povijest uopće nije pripovijest o napretku. Dapače, mi posrćemo iz jednog oblika klasnog društva u drugi, iz jednog oblika represije i izrabljivanja u drugi. Međutim, ovakav svirep narativ može se shvatiti kao kretanje naprijed i prema gore, s obzirom na to da ljudi imaju sve složenije potrebe i želje, surađuju na sve zamršenije i zahtjevnije načine, te stvaraju nove oblike povezanosti i nove vrste ostvarenja osobnih težnji.
Čovječanstvo u cjelini doći će do takve baštine u komunističkoj budućnosti, ali proces njegove izgradnje neodvojiv je od nasilja i eksploatacije. Naposljetku će društveni odnosi biti tako uspostavljeni da akumulirano bogatstvo služi na dobrobit svih. No i sam proces akumulacije isključuje većinu ljudi od toga da uživaju u njegovim plodovima. Dakle, kaže Marx, povijest “napreduje sa svoje loše strane”. Čini se kao da je današnja nepravda neizbježna kako bi se kasnije uspostavila pravednost. Cilj je u nerazmjeru sa sredstvima: kad ne bi bilo eksploatacije, ne bi bilo ni značajne ekspanzije proizvodnih snaga, a kad ne bi bilo takve ekspanzije, ne bi bilo ni materijalnog temelja za socijalizam.
Marx je u pravu kad kaže da su materijalno i duhovno istodobno u sukobu i u dosluhu. On jednostavno ne osuđuje klasno društvo za njegova zlodjela, iako čini i to, nego priznaje da duhovno ispunjenje iziskuje materijalne temelje. Ne možete imati pristojan odnos ako gladujete. Svako širenje ljudskih komunikacija sa sobom donosi nove oblike zajedništva i nove oblike podjela. Nove tehnologije mogu omesti ljudske potencijale, ali ih također i poboljšati. Modernizam ne treba bezumno slaviti, ali ne treba ga ni prezrivo odbaciti. Njegove pozitivne i negativne odlike su u većini slučajeva aspekti istog procesa. Zbog toga jedino dijalektički pristup, onaj koji shvaća kako s proturječjem stvar zapravo stoji, može pridonijeti pravednosti.
Unatoč tome, postoje stvarni problemi s Marxovom teorijom povijesti. Na primjer, zbog čega isti mehanizam (sukob između proizvodnih snaga i odnosa) djeluje prelazeći iz jednog razdoblja klasnog društva prema drugom? Koji je uzrok za takvu neobičnu dosljednost i postojanost tijekom velikog povijesnog razdoblja? U svakom slučaju, nije li moguće svrgnuti dominantnu klasu dok je još na vrhuncu, ako je politička opozicija dovoljno jaka? Moramo li doista čekati sve dok proizvodne snage ne posrnu? I ne bi li rast proizvodnih snaga zapravo potkopao klasu koja pretendira na vlast – recimo, stvaranjem novih oblika represivne tehnologije? Istina je da s rastom proizvodnih snaga radnici postaju sve više uvježbani, bolje organizirani, obrazovaniji i (vjerojatno) politički samopouzdani i sofisticirani, ali zbog istog razloga moglo bi biti više tenkova, nadzornih kamera, desničarskih novina i oblika prebacivanja rada nekim drugim tvrtkama. Nove tehnologije mogle bi stvoriti velik broj nezaposlenih i političku inerciju. U svakom slučaju, je li društvena klasa dovoljno zrela za revoluciju složenije je od pitanja ima li dovoljnu moć da unaprijedi proizvodne snage. Sposobnost klase oblikuje mnoštvo čimbenika. Kako možemo znati da će specifični niz društvenih odnosa biti koristan za ovu svrhu?
Promjena društvenih odnosa ne može se jednostavno objasniti ekspanzijom proizvodnih snaga. Isto tako, ni inovativne promjene u proizvodnim snagama nužno ne rezultiraju novim društvenim odnosima, kao što nam to zorno pokazuje industrijska revolucija. Iste proizvodne snage mogu supostojati s različitim nizom društvenih odnosa. Primjerice, staljinizam i industrijski kapitalizam. Kad je riječ o seljačkoj privredi od drevnog doba do modernih vremena, širok dijapazon društvenih odnosa i oblika vlasništva pokazali su se mogućima. Isti sklop društvenih odnosa može također potaknuti različite oblike proizvodnih snaga. Sjetimo se samo kapitalističke industrije i kapitalističke poljoprivrede. Proizvodne snage i proizvodni odnosi ne idu harmonično ruku pod ruku tijekom povijesti. Istina je da svaki stadij razvoja proizvodnih snaga otvara cio niz mogućih društvenih odnosa i ne postoji jamstvo da će se bilo koji niz zapravo realizirati. Također nema jamstva ni da će se potencijalni revolucionarni akter prikladno naći pri ruci kad dođe do historijskog sloma. Ponekad jednostavno nema nijedne klase na vidiku koja bi mogla unaprijediti proizvodne snage, kao što je to bio slučaj u drevnoj Kini.
Čak i tada, veza između snaga i odnosa pokazuje o čemu je riječ. Između ostalog, ona nam omogućava priznati da određeni društveni odnosi mogu postojati samo ako su se proizvodne snage razvile do određenog stupnja. Ako neki ljudi žive komotnije od drugih, potrebno je proizvesti znatan ekonomski višak, a to je moguće samo u određenom stupnju razvoja proizvodnje. Nemoguće je održavati ogroman dvorski sustav cjelovitim – skupa s trubadurima, paževima, dvorskim ludama i komornicima – ako svatko od njih stalno mora čuvati koze ili raditi na polju da bi preživio.
Klasna borba je u biti borba oko viška te će se kao takva vjerojatno nastaviti sve dok potrebe svih ne budu zadovoljene. Klasa nastaje uvijek onda kad je materijalna proizvodnja toliko organizirana da prinudi neke pojedince da prebace njihov višak rada drugima kako bi mogli preživjeti. Kad ima malo viškova ili ih uopće nema, kao u takozvanom primitivnom komunizmu, svatko mora raditi, nitko ne može živjeti na račun teškog rada drugih, tako da klase ne mogu postojati. Poslije toga, postoji dovoljna količina viškova da bi nastale klase poput feudalnih gospodara koji žive na teret rada podčinjenih. Jedino se u kapitalizmu može generirati dovoljan višak za ukidanje oskudice i stvaranje društvene klase. No jedino socijalizam može ovo provesti u djelo.
Međutim, nije jasno zašto bi proizvodne snage uvijek trebale odnijeti pobjedu nad društvenim odnosima, odnosno zašto se potonje uvijek tako poslušno i snishodljivo ponašaju spram ovih prvih. Osim toga, čini se da se ova teorija ne slaže s načinom na koji Marx zapravo ocrtava prijelaz od feudalizma prema kapitalizmu ili pak od robovlasničkog društva prema feudalizmu. Također je istina da su iste društvene klase često imale moć stoljećima unatoč njihovoj nemoći da ostvare rast proizvodnje.
Jedna od očitih pogrešaka takvog modela jest njegov determinizam. Čini se da se ništa ne može oduprijeti daljnjem marširanju proizvodnih snaga. Povijest se stvara neizbježnom unutarnjom logikom. Postoji jedan “subjekt” povijesti (proizvodne snage koje neprestano rastu) koji se provlači cijelom njezinom dužinom, odbacujući tijekom vremena različite političke režime. Ovo je do kraja dovedena metafizička vizija. No, to ipak nije naivan scenarij Napretka. Na kraju, ljudske snage i sposobnosti koje se razvijaju usporedo s proizvodnim snagama tvore rafiniraniji oblik čovječanstva. Međutim, cijena koju za to plaćamo upravo je užasna. Svaki napredak proizvodnih snaga istodobno znači pobjedu civilizacije i barbarstva. Ako donosi nove mogućnosti emancipacije, također stiže i obliven krvlju. Marx nije bio naivan zagovaratelj napretka. On je bio i te kako svjestan strašne cijene ostvarivanja komunizma.
Istina je da također postoji klasna borba koja sugerira da su ljudi slobodni. Teško je vjerovati da su štrajkovi, isključenja s rada i radna mjesta uvjetovani nekom providnošću. Ali što ako je ta sloboda bila tako reći pretprogramirana, već unaprijed upisana u nezaustavljivi tijek povijesti? Ovdje postoji analogija s kršćanskom međuigrom između božanske providnosti i ljudske slobodne volje. Za kršćane, ja djelujem slobodnom voljom ako zadavim lokalnog policijskog narednika, ali Bog je već predvidio taj čin iz pozicije vječnosti i već ga uključio u svoj plan za čovječanstvo. On mi nije naredio da se prošloga petka preobučem u kućnu pomoćnicu i da se nazovem Milly, ali s obzirom da je sveznajući, znao je da ću to učiniti i stoga je mogao oblikovati svoj kozmički plan uzimajući u obzir moje maskiranje. Kad mu se molim da dobijem ljepšeg medvjedića od onog klempavih ušiju i s mrljama od piva koji trenutačno leži na mojem krevetu, ne radi se o tome da Bog nikad nije imao namjeru učiniti mi takvu uslugu, ali je promijenio mišljenje čuvši moju molitvu. Bog ne može promijeniti svoje odluke. Prije je riječ o tome da mi je, iz perspektive vječnosti, odlučio dati novog medvjedića zbog mojih molitvi, koje je također predvidio iz pozicije vječnosti. U određenom smislu, nadolazak kraljevstva Božjeg u budućnosti nije predestiniran: ono će doći samo ako ljudi u sadašnjici rade na njegovu dolasku. No činjenica da rade na tome svojom slobodnom voljom sama je po sebi neizbježni rezultat Božje milosti.
I kod Marxa postoji slično međusobno djelovanje između slobode i neizbježnosti. Čini se da on ponekad smatra da je klasna borba, iako u izvjesnom smislu slobodna, osuđena na povećanje intenziteta pod određenim povijesnim okolnostima te se ponekad njezin ishod može predvidjeti s izvjesnošću. Uzmimo za primjer pitanje socijalizma. Čini se da Marx misli kako je dolazak socijalizma neizbježan, ukazujući na to više puta. U Komunističkom manifestu slom kapitalističke klase i pobjeda radničke klase opisani su kao “podjednako neizbježni”. Ali to nije zato jer je Marx vjerovao da postoji neki tajni zakon upisan u samu povijest koji bi predvodio socijalizam ma što ljudi činili ili ne činili. Kad bi to bilo tako, zašto bi zahtijevao potrebu za političkom borbom? Ako je socijalizam doista neizbježan, mogli bismo pomisliti kako je dovoljno samo čekati pa da se on pojavi, jedući curry ili se tetovirajući dok on ne dođe. Historijski determinizam recept je za politički kvijetizam. U dvadesetom stoljeću on je odigrao ključnu ulogu u neuspjehu komunističkih pokreta da se bore protiv fašizma, jer je tada bio siguran da je fašizam smrtni vapaj kapitalističkog sustava koji je na rubu propasti. Moglo bi se reći da je u devetnaestom stoljeću neizbježnost bila kategorija koju se gorljivo očekivalo, ali to danas više nije tako. Rečenice poput “sada je neizbježno da…” danas općenito imaju zlokoban predznak.
Marx nije smatrao kako neizbježnost socijalizma znači da slobodno možemo ostati u krevetu. Dapače, vjerovao je da, kad kapitalizam bude definitivno propao, radni narod više neće imati razloga da ne preuzme vlast. Oni bi tada shvatili kako je u njihovu interesu promijeniti sustav te da, kao većina, također imaju moć da to doista i učine. Tako bi djelovali poput razumnih životinja i proveli alternativu u djelo. Zašto bi uopće netko živio u bijedi pod režimom koji je moguće svrgnuti i promijeniti u svoju korist? Zašto biste dopustili da vas noga neopisivo svrbi ako je možete počešati? Isto kao što je za kršćanina ljudsko djelovanje slobodno, ali istodobno i predestinirano, tako za marksista dezintegracija kapitalizma neizbježno dovodi do toga da ga ljudi izbrišu s lica zemlje vlastitom voljom.
Marx govori o tome što bi slobodni ljudi trebali učiniti pod određenim okolnostima. No to je ujedno proturječje, budući da sloboda znači odsustvo prisile i obaveza. Niste obavezni pojesti sočan svinjski kare ako znate da će vam to uzrokovati veliku bol u želucu. Ako ste fanatični musliman, radije ćete odabrati smrt. Ako postoji samo jedan oblik djelovanja koji mogu potencijalno poduzeti te ako nije moguće da ga ne poduzmem, onda u takvoj situaciji nisam slobodno ljudsko biće. Kapitalizam možda balansira na rubu ponora, ali ne mora biti da će ga zamijeniti socijalizam. To može biti fašizam ili pak barbarizam. Možda je radnička klasa suviše oslabljena i demoralizirana posrtanjem sustava da bi mogla konstruktivno djelovati. U jednom netipično mračnom ulomku iz Marxova djela, on kaže da klasna borba može završiti “obostranim uništenjem” sukobljenih klasa.
Ili bi se sustav pak mogao obraniti od političke pobune reformama, što je mogućnost koju on nije u cijelosti anticipirao. Socijaldemokracija predstavlja bedem između nje same i katastrofe. Gledano iz te perspektive, višak koji je izvučen iz razvijenih proizvodnih snaga može se iskoristiti za podmićivanje revolucije, što se baš i ne uklapa u Marxovu političku shemu. On je vjerovao da kapitalistički prosperitet može biti tek privremen te da će sustav s vremenom propasti, a onda će se radnička klasa neizbježno uzdignuti i preuzeti vlast. Ali to se nije dogodilo u mnogo slučajeva (mnogo sofisticiranijih danas nego u Marxovo vrijeme) u kojima čak i kapitalizam u krizi može i dalje računati na odobravanje građana. Marx nije imao posla s Fox Newsom ili Daily Mailom.
Dakako, može se zamisliti i drugačija budućnost, odnosno nikakva budućnost. Marx nije mogao predvidjeti mogućnost nuklearnog holokausta ili ekološke katastrofe. Ili to da vladajuća klasa bude uništena padom asteroida, što je sudbina koju bi neki njezini pripadnici više voljeli od socijalističke revolucije. Čak i najviše deterministička teorija povijesti može biti slomljena jednim takvim kontingentnim događajem. Istodobno, možemo se i dalje pitati u kojoj je mjeri Marx bio historijski determinist. Kad u njegovu opusu ne bi bilo više od ideje da proizvodne snage rađaju određene društvene odnose, odgovor bi bio jasan. To bi značilo posvemašnji determinizam, a takvu ideju je vrlo malo današnjih marksista spremno podržati.[3] Prema tom shvaćanju, ljudi ne stvaraju svoju vlastitu povijest, nego to čine proizvodne snage koje vode vlastiti, neobičan i fetišistički život.
No, u Marxovim spisima postoji i druga struja mišljenja u kojoj društveni proizvodni odnosi imaju prednost nad proizvodnim snagama, a ne obratno. Ako je feudalizam utro put kapitalizmu, to nije bilo stoga što je potonji na mnogo učinkovitiji način mogao razviti proizvodne snage; bilo je to zato jer su feudalne društvene odnose na selu postupno potisnuli kapitalistički odnosi. Feudalizam je stvorio uvjete u kojima se mogla razviti nova buržoaska klasa, ali ona se nije pojavila kao rezultat rasta proizvodnih snaga. Osim toga, ako su se proizvodne snage proširile u feudalizmu, to nije zato jer su u sebi imale neku ugrađenu tendenciju razvitka, već iz razloga klasnih interesa. Što se tiče modernog doba, rapidan razvoj proizvodnih snaga u posljednjih nekoliko stoljeća rezultat je činjenice da kapitalizam ne može preživjeti bez neprekidne ekspanzije.
Prema ovoj alternativnoj teoriji, čovječanstvo je (u obliku društvenih odnosa i klasne borbe) uistinu kreator vlastite povijesti. Marx je jednom napomenuo da su on i Engels četrdesetak godina naglašavali da je “klasna borba neposredna pokretačka snaga povijesti”.[4] Smisao klasne borbe jest u tome da se njezin ishod ne može predvidjeti, a determinizam stoga ne može naći svoje uporište. Uvijek možete reći kako je klasni sukobdeterminiran: u samoj naravi društvenih klasa je da slijede obostrano sukobljene interese te da je to determinirano proizvodnim oblicima. No, jedino povremeno ovaj “objektivni” sukob interesa preuzima oblik potpune političke borbe te je teško vidjeti kako bi se takva borba mogla nekako unaprijed oblikovati, Marx je možda smatrao da je socijalizam neizbježan, ali svakako nije mislio da su smanjenje radnih sati ili Pariška komuna neizbježni. Da je doista u potpunosti bio determinist, onda bi nam mogao reći kada će se i na koji način socijalizam pojaviti. Međutim, on je bio prorok u smislu prokazivanja nepravde, a ne u smislu zavirivanja u kristalnu kuglu.
Marx kaže da “povijest ne čini ništa, ne posjeduje neko neizmjerno bogatstvo, ne vodi bitke. Upravo je čovjek, stvarni i živi čovjek, onaj koji sve to čini, koji posjeduje i bori se; ‘povijest’ nije neki zasebni entitet koji koristi čovjeka kao sredstvo za postizanje njezinih vlastitih ciljeva, povijest nije ništa drugo doli djelatnost čovjeka koji slijedi svoje ciljeve.”[5] Kada Marx komentira klasne odnose u antičkom, srednjovjekovnom ili modernom svijetu, on često navodi da upravo oni imaju prioritet. Također inzistira na tome da svaki modus proizvodnje, od robovlasništva i feudalizma do kapitalizma, ima svoje navlastite zakone razvitka. Ako je tome tako, onda više ne treba razmišljati u terminima strogo “linearnog” povijesnog procesa u kojem svaki oblik proizvodnje prati u stopu neki drugi prema određenoj unutarnjoj logici stvari. Ne postoji ništa endemsko u feudalizmu što bi ga neizbježno pretvorilo u kapitalizam. Više ne postoji linija koja bi tkala tapiseriju povijesti, nego je to niz razlika i diskontinuiteta. Upravo je buržoaska politička ekonomija, a ne marksizam, ona koja razmišlja u terminima univerzalnog evolucijskog zakona. Doista, sam Marx prosvjedovao je protiv optužbi kako je nastojao povijest u cjelini podvesti pod jedan univerzalni zakon. Bio je izrazito nesklon takvim blijedim apstrakcijama, kao što i pristaje dobrom romantičaru. “Materijalistička metoda pretvara se u svoju suprotnost ako je se ne uzme kao nečije vodeće načelo istraživanja, nego kao gotov obrazac prema kojem netko oblikuje povijesne činjenice onako kako mu to odgovara.”[6] Upozorava da njegov stav spram podrijetla kapitalizma ne bi trebalo transformirati “u historijsko-filozofsku teoriju nekog generalnog puta koji je ucrtala sudbina svim narodima neovisno o povijesnim okolnostima u kojima se oni nalaze”.[7] Ako u povijesti djeluju određena usmjerenja, postoje također i protusmjerovi, što onda znači da ishod nije unaprijed određen.
Neki marksisti umanjili su značaj “primata proizvodnih snaga” i uvećali značaj alternativne teorije koju smo upravo analizirali. No to je vjerojatno suviše obrambeni položaj. Prvi model pojavljuje se na mnogim važnim mjestima u Marxovu djelu tako da možemo biti sigurni da ga je uzimao za ozbiljno. On ne zvuči poput nekog trenutnog zastranjenja. To je također i način na koji su ga marksisti poput Lenjina ili Trockog generalno interpretirali. Neki tumači smatraju da je u vrijeme pisanja Kapitala Marx manje-više odbacio svoju prethodnu vjeru u proizvodne snage kao povijesne junake. Ostali nisu uvjereni u to. Međutim, proučavatelji Marxa slobodni su odabrati bilo koje ideje u njegovu opusu koje drže najuvjerljivijima. Jedino marksistički fundamentalisti njegovo djelo drže svetim pismom, a takvih danas ima manje negoli kršćanskih sekti.
Ne postoji dokaz da je Marx općenito bio determinist, u smislu poricanja slobode ljudskog djelovanja. Posve suprotno, on je jasno vjerovao u slobodu i sve vrijeme govorio, ne samo u novinskim tekstovima, o tome kako su pojedinci mogli (a ponekad i trebali) djelovati na drugi način, bez obzira na povijesne prepreke koje su ograničavale njihov izbor. Engels, koga neki smatraju potpunim materijalistom, cijeloga je života iskazivao interes za vojnom strategijom, što nipošto nije pitanje vjere.[8] Marx je držao da su velika hrabrost i ustrajnost od ključne važnosti za političku pobjedu i čini se da je mislio kako su kontingentni događaji odlučujući u historijskim procesima. Jedan od takvih primjera je i činjenica da je borbenu radničku klasu u Francuskoj 1849. poharala kolera.
U svakom slučaju, postoje brojni oblici neizbježnosti. Neke stvari možemo smatrati neizbježnima a da pritom nismo deterministi. Čak i libertinci misle da je smrt neizbježna. Ako se dovoljna količina građana Teksasa ugura u telefonsku govornicu, neki od njih će sigurno biti ozbiljno ozlijeđeni. To je ponajprije stvar fizike, a ne vjere. To ne mijenja činjenicu da su se unutra natrpali svojom vlastitom voljom. Djelovanje koje slobodno izvodimo često nas dovodi u sukob sa stranim moćima. Marxove teorije otuđenja i fetišizma robe zasnovane su upravo na toj istini.
Postoje i drugi oblici neizbježnosti. Tvrditi kako je pobjeda pravde u Zimbabveu neizbježna ne mora značiti da se morala događati. Ona može biti nešto poput moralnog ili političkog imperativa, što znači da je alternativa suviše svirepa da bi se o njoj razmišljalo. “Socijalizam ili barbarizam” ne mora sugerirati da ćemo nedvojbeno završiti u jednom ili drugom obliku vladavine. Ona može biti naglašavanje nezamislivih posljedica ako se ostvari ovo potonje. Marx u Njemačkoj ideologiji kaže da “u sadašnjem trenutku pojedinci moraju ukinuti privatno vlasništvo”, ali ovo “moraju” više je političko uvjeravanje nego zamjedba da ne postoji mogućnost izbora. Marx ne mora uopće biti determinist, ali postoje mnoge formulacije u njegovim djelima koje izražavaju osjećaj historijskog determinizma. On ponekad uspoređuje zakone povijesti s prirodnim zakonima, govoreći u Kapitalu o “prirodnim zakonima kapitalizma koji djeluju željeznom nužnošću prema neizbježnim rezultatima”.[9] Marx se složio s komentarom kako se u njegovim djelima društvena evolucija doživljava kao proces prirodne povijesti. On također s odobravanjem citira jednog recenzenta njegove knjige za koju smatra da demonstrira “nužnost postojećeg stanja stvari, kao i nužnost nekog drugog poretka u koji prvi neizbježno mora prijeći”.[10] Nije posve jasno kako se ovaj jednostavni determinizam uklapa sa središnjom pozicijom klasne borbe.
Engels je ponekad oštro razlikovao historijske zakone od prirodnih, a ponekad je zagovarao srodnosti među njima. Marx je koketirao s idejom pronalaženja povijesnih temelja u Prirodi, ali je također naglasio činjenicu da stvaramo povijest, ali ne i prirodu. Nekada je kritizirao primjenu biologije na ljudsku povijest i odbacivao shvaćanje o univerzalnoj valjanosti povijesnih zakona. Poput mnogih mislilaca devetnaestog stoljeća, Marx je prisvojio autoritet prirodnih znanosti i potom vrhovni model znanja da bi priskrbio legitimitet svojem djelu. No možda je također vjerovao i da se takozvane povijesne zakone može spoznati s izvjesnošću poput onih znanstvenih.
Unatoč tome, ne možemo tvrditi kako je mislio da je takozvana tendencija pada razine kapitalističkog profita doslovce poput zakona gravitacije. Marx nije smatrao da se povijest razvija kao što se razvija grmljavinsko nevrijeme. Istina je da je historijski tijek događaja za njega poprimao određeni oblik, ali on pritom nipošto nije usamljen. Malo ljudi povijest čovječanstva doživljava kao posve kontingentnu. Kad ne bi bilo izvjesnosti ili uvelike predvidljivih tendencija u društvenom životu, ne bismo bili u stanju poduzeti nikakvo svrhovito djelovanje. Nije to izbor između željeznih zakona s jedne strane i posvemašnjeg kaosa s druge strane. Svako društvo, kao i svako ljudsko djelovanje, otvara izvjesne moguće budućnosti dok druge zatvara. No ova međuigra slobode i ograničenja nipošto nije neki oblik željezne nužnosti. Pokušate li izgraditi socijalizam u bijednim ekonomskim okolnostima, onda ćete, kao što smo vidjeli, vrlo vjerojatno završiti u nekoj vrsti staljinizma. To je provjeren povijesni obrazac koji su potvrdili razni neuspjeli društveni eksperimenti. Liberali i konzervativci koji inače ne pokazuju sklonost raspravljanju o povijesnim zakonitostima mogli bi promijeniti stav kad ta zamisao dođe do njih. Ali tvrditi da ste osuđeni završiti u nekom obliku staljinizma znači previdjeti povijesnu slučajnost. Možda će se obični ljudi pobuniti i preuzeti vlast u svoje ruke, možda će vam nekoliko bogatih nacija iznenada priskočiti u pomoć ili ćete možda otkriti da sjedite na najvećem naftnom polju na planetu i to iskoristiti za izgradnju ekonomije na demokratskim načelima.
Slično je i s tijekom povijesti. Marx nije vjerovao da različiti načini proizvodnje od antičkog ropstva do modernog kapitalizma jednostavno slijede jedan drugog prema nekom nepromjenjivom obrascu. Engels je primijetio da se “povijest često kreće skokovito, posrče i ide u isprekidanim linijama”.[11] Jedan od razloga je da proizvodni načini ne slijede jedan drugog; oni mogu zajedno postojati unutar jednog društva. Drugi je razlog u tome što je Marx tvrdio da se njegovo shvaćanje prijelaza iz feudalizma u kapitalizam može primijeniti samo na Zapad i da nije univerzalno. Kako proizvodni načini napreduju, svaka nacija ne mora nužno slijediti isti put. Boljševici su napravili skok iz napola feudalne Rusije u socijalističku državu bez dugotrajnog razdoblja vladavine kapitalizma.
Marx je u jednom trenutku vjerovao da njegova rodna zemlja Njemačka mora proći kroz stadij buržoaske vladavine prije nego što radnička klasa dođe na vlast. Čini se da je kasnije ipak napustio ovo uvjerenje, predlažući umjesto toga “trajnu revoluciju” koja bi zajedno sukobila ta dva stadija. Tipični prosvjetiteljski pogled na povijest jest onaj u kojem je shvaćena kao organski proces napredovanja u kojem svaka faza spontano nastaje iz prethodne da bi uspostavila cjelinu koju nazivamo Napredak. Nasuprot tome, marksistički narativ je obilježen nasiljem, rascjepom, sukobom i diskontinuitetom. Naravno da postoji napredak, ali kao što je Marx naveo u svojem spisu o Indiji, on je poput opakog boga koji pije nektar iz lubanje ubijenih zarobljenika.
U kojoj je mjeri Marx vjerovao u historijsku nuždu, nije samo političko i ekonomsko, već i moralno pitanje. Čini se da on nije pretpostavljao kako su se feudalizam ili kapitalizam morali razviti. S obzirom na posebne proizvodne načine, postoje različite moguće putanje. Dakako, postoje i granice dokle se može ići. Ne možete se premjestiti iz kapitalističkog društva u društvo sakupljača, osim ako u međuvremenu ne dođe do nuklearnog rata. Razvijene proizvodne snage takav bi atavizam učinile podjednako nepotrebnim kao i dubinski nepoželjnim. No postoji nešto što Marx napose drži neizbježnim. To je potreba da kapitalizam postoji kako bi se mogao stvoriti socijalizam. Pogonjen vlastitim interesima, bezdušnim natjecanjem i potrebom za neprestanim širenjem, jedino je kapitalizam sposoban razviti proizvodne snage do određene točke u kojoj, pod različitim političkim raspodjelama, višak koji proizvodi može biti iskorišten da se zadovolje potrebe sviju. Da bismo imali socijalizam, moramo prvo imati kapitalizam. Drukčije kazano, vi ne morate imati kapitalizam, ali netko mora. Marx je smatrao da bi Rusija mogla biti u stanju postići oblik socijalizma zasnovan na seljačkim zadrugama umjesto na povijesti industrijskog kapitalizma, ali nije zamišljao da se to može ostvariti bez pomoći stranih kapitalističkih resursa. Neka određena nacija ne mora proći kroz stadij kapitalizma, ali on mora negdje postojati da bi postala socijalističkom.
Ovo pred nas postavlja teška moralna pitanja. Isto kao što neki kršćani prihvaćaju zlo kao nešto što je nužno i što je Bog namijenio čovječanstvu, tako se i Marxa može čitati kao da kapitalizam, koliko god bio grabežljiv i lakom, moramo izdržati za dobrobit socijalističke budućnosti koja će neizbježno uslijediti nakon njega. Ne samo izdržati i podnijeti, nego dapače aktivno podržavati. Postoje mjesta u Marxovu opusu gdje pozdravlja rast kapitalizma, s obzirom na to da će se jedino tako otvoriti prostor za socijalizam. Primjerice, u predavanju iz 1847. godine on brani slobodnu trgovinu jer ona ubrzava proces ostvarivanja socijalizma. On je također bio pobornik ujedinjenja Njemačke smatrajući da bi time njemački kapitalizam ojačao. Postoje mjesta u njegovim djelima u kojima ovaj revolucionarni socijalist pokazuje suviše sklonosti za napredovanje kapitalističke klase prema “barbarizmu”.
Moralnost takva stava uistinu je dvojbena. Kako se ona razlikuje od staljinističkih ili maoističkih pogroma izvršenih u ime socijalističke budućnosti? Do koje granice ciljevi opravdavaju sredstva? Uzevši u obzir da malobrojni danas vjeruju u neizbježnost socijalizma, nije li to dodatni razlog za uklanjanje takve brutalne žrtve položene danas na oltar u ime budućnosti koja možda nikad neće doći? Ako je kapitalizam nužan preduvjet socijalizma, a nepravedan je, znači li to onda da je nepravda moralno prihvatljiva? Ako će u budućnosti postojati pravednost, mora li zato biti nepravde u prošlosti? U spisu Teorije o višku vrijednosti Marx piše da se “razvoj sposobnosti ljudske vrste zbiva pod cijenu većine pojedinaca, pa čak i klasa”.[12] Pod time smatra da će dobrobit vrste naposljetku pobijediti u vidu komunizma, ali da to uključuje veliki udio neizbježne patnje i nepravde koja će se ispriječiti na putu. Materijalni prosperitet koji će na koncu utemeljiti slobodu plod je neslobode.
Postoji razlika između toga da se čini zlo u nadi da će se iz toga izroditi dobro i pokušaja da se nečije zlo ponašanje preokrene u dobro. Socijalisti nisu stvorili kapitalizam i nisu odgovorni za njegove zločine, ali hvaleći ga zato što postoji, čini se razumnim da ga iskoriste. To je moguće jer kapitalizam, dakako, nije zao. Kad bismo tako mislili, bili bismo radikalno jednostrani, što je pogreška koja se Marxu rijetko potkrala.
Kao što smo vidjeli, sustav stvara slobodu isto kao i barbarizam, emancipaciju istodobno s ropstvom. Kapitalističko društvo proizvodi enormno bogatstvo, ali na neki način ne može odoljeti a da ga ne odmakne što dalje od većine građana. Čak i tako, to bogatstvo se uvijek može naći na dohvat ruke. Ono može biti razdvojeno od posjedničkih, individualističkih oblika koji ga stvaraju, investirano u zajednicu kao cjelinu i iskorišteno za ograničavanje i svođenje teškog i neugodnog rada na minimum. Ono dakle može ljude osloboditi okova ekonomske nužde i uvesti ih u život u kojem će biti sposobni realizirati svoje kreativne potencijale. To je Marxova vizija komunizma.
Ništa od navedenog ne sugerira da je uspon kapitalizma bila dobra stvar. Bilo bi bolje da je emancipacija čovječanstva mogla biti ostvarena s mnogo manje prolivene krvi, znoja i suza. U tom smislu, Marxova teorija povijesti nije “teleološka”. Teleološka teorija smatra da svaka povijesna faza neizbježno proizlazi iz prethodne. Svaki stupanj razvoja sam je po sebi nužan, a zajedno s drugim stupnjevima neophodan je za postizanje određenog cilja. Taj cilj je opet sam po sebi neizbježan i djeluje kao skriveni pokretač cijelog procesa. Ništa se u ovom narativu ne može izostaviti i sve (koliko god bilo štetno ili negativno) pridonosi dobrobiti u cjelini.
To nije ono što marksizam podučava. Kazati kako se kapitalizam oslanja na bolju budućnost ne znači implicirati da postoji upravo zbog tog razloga. To također ne znači da socijalizam nužno proizlazi iz njega. Time se ne sugerira da su zločini kapitalizma opravdani dolaskom socijalizma niti je kapitalizam nužno morao nastati. Načini proizvodnje ne javljaju se kao nužni i nisu povezani s prethodnim stadijima nekom unutarnjom logikom. Nijedna etapa procesa ne postoji zbog neke druge. Moguće je preskočiti neke etape, kao što je to bio slučaj s boljševizmom, a ostvarenje cilja nipošto nije zajamčeno. Za Marxa povijest se ne kreće u nekom točno određenom smjeru. Kapitalizam se može iskoristiti za izgradnju socijalizma, ali ne radi se o tome da cjelokupni povijesni proces potajno radi na ostvarenju tog cilja.
Dakle, moderno kapitalističko doba nedvojbeno donosi koristi. One se očituju u brojnim primjerima, od anestetika i kaznenog prava do učinkovitog zdravstva i slobode izražavanja, koje su vrijednost sama po sebi, ne samo zato jer bi se u socijalističkoj budućnosti mogli naći načini kako da ih se iskoristi. No to ne znači nužno da je sustav napokon slobodan. Možemo kazati da je, čak i ako klasno društvo naposljetku dovede do socijalizma, cijena koju je čovječanstvo moralo platiti za takav sretan ishod jednostavno prevelika. Koliko bi dugo socijalistički svijet mogao preživjeti i koliko bi energije trebalo procvjetati da bi retroaktivno opravdao patnje koje su se zbivale u klasnom društvu? Bi li to ikad mogao učiniti, kao što bi se teško mogao opravdati Auschwitz? Marksistički filozof Max Horkheimer rekao je da “povijesni tijek uključuje jad i bijedu pojedinaca. Postoji niz veza koje pružaju objašnjenje tih dviju činjenica, ali nijedan smisao koji bi ih opravdao.”[13]
Marksizam se općenito ne shvaća kao tragična vizija svijeta. Njegov konačni čin komunizam izgleda suviše optimističnim za to. Ali nemati razumijevanja za njegovu tragičnu crtu znači ne shvatiti njegovu kompleksnost i dubinu. Marksistička pripovijest nije tragična u smislu lošeg završetka. Ali pripovijest ne mora završiti loše da bi bila tragična. Čak i ako ljudi na kraju nađu neko ispunjenje, tragično je da su njihovi preci morali živjeti u paklenim uvjetima da bi im to omogućili. Bit će tu i mnogo onih koji će ostati postrance, neispunjeni i zaboravljeni. Osim nekog doslovnog uskrsnuća, nikad nećemo moći pružiti dovoljnu odštetu ili nagradu svim tim nestalim milijunima ljudi. Marxova teorija povijesti tragična je upravo u tom aspektu.
To je odlika koju je dobro opisao Aijaz Ahmad. On govori o Marxu u kontekstu uništenja seljaštva, ali poenta ima dalekosežnije posljedice za čitav opus. Postoji, kaže Ahmad, “osjećaj kolosalnog prijeloma i nepovratnog gubitka, moralne dvojbe u kojoj se ni stari ni mladi ne mogu u cijelosti potvrditi, priznanja da je patnik bio istodobno pristojan i nesavršen, kao i priznanja da je povijest pobjeda i poraza zapravo povijest materijalne proizvodnje, a tračak nade na kraju pokazuje da će iz ove okrutne povijesti možda još proizaći nešto dobro”.[14] Tragedija nužno ne isključuje nadu. Ona se potvrđuje u strahu i strepnji, s užasnutim izrazom lica.
Na kraju, postoji još jedna poenta koju treba spomenuti. Vidjeli smo kako je Marx pretpostavljao da je kapitalizam neophodan i prijeko potreban za socijalizam. No, je li to točno? Što ako bi netko nastojao razviti proizvodne snage na vrlo niskoj razini, ali u što većoj mjeri u skladu s demokratskim socijalističkim vrednotama? Bio bi to jako težak zadatak. No ovo je, ugrubo govoreći, bio stav nekih članova Lijeve opozicije u boljševičkoj Rusiji. Iako je taj projekt propao, postoje dobri argumenti da je to bila prava strategija koju je trebalo prihvatiti u tim okolnostima. Što bi bilo da se kapitalizam nikad nije pojavio? Ne bi li onda čovječanstvo pronašlo neki manje okrutan način razvoja onog što Marx vidi kao njegovo najveće blago materijalni prosperitet, bogatstvo kreativnih ljudskih snaga, samoodređenje, globalne komunikacije, sloboda pojedinca, veličanstvena kultura itd.? Bi li alternativna povijest mogla odbaciti genije poput Rafaela ili Shakespearea? Pomislimo na procvat umjetnosti i znanosti u antičkoj Grčkoj, Peraji, Egiptu, Kini, Indiji, Mezopotamiji i drugdje. Je li kapitalistička modema doista bila potrebna? Kako se može prosuditi vrijednost moderne znanosti i ljudske slobode nasuprot duhovnim dobrima plemenskih društava? Što se događa kada demokraciju stavimo na vagu s holokaustom?
Ovo pitanje nije samo akademsko. Pretpostavimo da šačica nas preživi nuklearnu ili neku prirodnu katastrofu i počne zastrašujuće težak zadatak ponovne izgradnje civilizacije ispočetka. Znajući što je uzrokovalo katastrofu, ne bi li bio dobar potez ovaj put početi sa socijalizmom?
Eagleton, Terry. Zašto je Marx bio u pravu. Prevod: Tonči Valentić
Izvor fotografije: http://socialistnetwork.org
Prometej.ba
[1] Citat iz: Alex Callinicos (ur.), Marxist Theory (Oxford, 1989.), str. 143
[2] Marx, Predgovor A Contribution to the Critique of Political Economy, u: Marx i Engels: Selected Works (London, 1968.), str. 182. (usp. izdanje: Karl Marx, Prilog kritici političke ekonomije, Kultura, Beograd, 1969.).
[3] Najefikasnija obrana ove teorije nalazi se u: G. A. Cohen, Marx's Theory of History: A Defence (Oxford, 1978.). Rijetko kad je pogrešna ideja bila zastupana na ovako sjajan način. O izvrsnom prikazu Marxove teorije povijesti v. S. H. Rigby, Marxism and History (Manchester i New York, 1987.), djelo na koje se ovdje oslanjam.
[4] Citat iz: Alex Callinicos i Chris Harmon, The Changing Working Class(London, 1983.), str. 13.
[5] . Marx, The Holy Family (New York, 1973.), str. 101. (usp. izdanje: Karl Marx, Sveta porodica, Kultura, Beograd, 1969.).
[6] . Marx i Engels, Selected Correspondence (Moscow, 1975.), str. 390-391. (usp. izdanje: Marx i Engels, Prepiska, I-IV, Kultura, Beograd, 1959.).
[7] Ibid., str. 293-294.
[8] . Ideju je iznio John Maguire, Marx's Theory of Politics (Cambridge, 1978.), str.123.
[9] . Marx, Capital, sv. l (New York, 1967.), str. 9. (usp. izdanje: Karl Marx,Kapital, sv. l, Kultura, Zagreb, 1947.).
[10] Citirano u: T. Bottomore (ur.), A Dictionary ofMarxist Thought (Ox 1983.), str. 140.
[11] Citirano u: Umberto Melotti, Marxism and the Third World (London, 1972.), str. 6.
[12] Marx, Theories of Surplus Value (London, 1972.), str. 134. (usp. izdanje: Karl Marx, Teorije o višku vrednosti, I-III, Kultura, Beograd, 1953.-1954.).
[13] Citirano u: Alfred Schmidt, The Concept of Nature in Marx (London, 1971.), str. 36.
[14] Aijaz Ahmad, In Theory: Classes, Nations, Literatures (London, 1992.), str. 228
