Kolumne

Svetislav Basara: Diktatura mržnje

Otuda je, ako mene pitate, sasvim logično da u državi koja je od svog nastanka ustrojena na “kulturi” hajdučije, zlopamćenja, agresivnosti i siledžijstva, najbolju prođu imaju zlopamtila, bukači i siledžije (svih boja)

 

Serbski (umal mi se omače da napišem “seoski) moralni paničari u jednoj su stvari u pravu: u Srbiji jeste na snazi diktatura, ali ne, kao se uobičajilo misliti, diktatura Ace Srbina…

– on je samo trenutni poslovođa i kolovođa – nego diktarura razobručne mržnje u čijem mračnom kolu (Francuzi ga zovu dance macabre) igraju svi Srbi, izuzimajući retke časne izuzetke, uključujući moju malenkost.

Pre nego zađemo u sitnija crevca, dozvolite da vas nešto priupitam; kakve uopšte veze ima ko je – i ko će biti – na vlasti u jednom raspalom drljavom i propalom društvu ogrezlom u samosažaljenje, očajanje i mržnju , u kome retko da prođe dan, a da srednjoškolci – intuitivno osećajući da je mržnja “in” i nekažnjiva – ne umlate ponekog školskog druga ili drugaricu i to pride snime? Ako ste dozvolili da vas nešto upitam, dozvolićete da vam nešto i kažem. U srpskom društvu i državi – kakvi su bili, kakvi jesu i kakvi će, ako se ne dogodi biblijsko čudo – i ostati, u suštini niko nema (niti je ikada imao) vlast, u smislu držanja monopola nad silom koja se – kao što se to radi u uspešnijim državama – dozirano primenjuje u svrhu zavođenja ustavnog, zakonskog, kulturnog i društvenog poretka.

Otuda je, ako mene pitate, sasvim logično da u državi koja je od svog nastanka ustrojena na “kulturi” hajdučije, zlopamćenja, agresivnosti i siledžijstva, najbolju prođu imaju zlopamtila, bukači i siledžije (svih boja). Pisac je ovim hteo da kaže da je apsolutno besmisleno smenjivati tirjane (i menjati narod), a ni u jednom trenutku ne poraditi na promeni zlokobnog “kulturnog” modela, koji je u osnovu svih goreopisanih zala.

Pomalo je apsurdno da je jedna persona dramatis na srpskoj političkoj sceni koja uopšte pominje (ili je bar pominjala) nužnost promene hajdučkog “kulturnog” modela, upravo Aco Srbin i moja bi ga malenkost – samo da Aco Srbin u praksisu ne deluje striktno po starom, oprobanom modelu – u tome zdušno podržala.

Znam ja da se koliko-toliko bestrasno sagledavanje realnosti – a naročito političke – protivi najdubljim ubeđenjima (a bogme i interesima) svih Srbija, pa i Druge, ali hajde da premotamo film i da krenemo od početka Acine ere. Da li je Druga Srbija podržala (gnusne li reči) ijedan od nekolicine Acinih početnih dimnih signala o spremnosti na saradnju sa kompetentnim političkim neistomišljenicima? Nije. Odmah je Aco saborno dočekan na krv i nož, izlivom mržnje i zlopamćenja, a bilo bi tu bezbeli i degeneka, samo da “ministarstva sile” nisu bila pod Acinom kontrolom. I sad se Druga Srbija, krugovi dvojke, rodbina i simpatizeri čude što ih Aco mrzi i što im “guši” slobodu. Do koje se, inače – utuvite ovo – nikada nisu ni vinuli, jer da jesu, ne bismo sada čekali (ne tako dalek) dan kada će školske drugove početi da umlaćuju, ne srednjoškolci, nego đaci-prvaci.

Preuzeto sa danas.rs

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close