Obično se tvrdilo da se filozofija kao volja za sistematskim mišljenjem uzdiže iznad polnih razlika. Istina riječ “žena”, od Platona pa do Ničea, ne teži da se uskladi sa ovim mišljenjem.
I Filozofija i polovi
Obično se tvrdilo da se filozofija kao volja za sistematskim mišljenjem uzdiže iznad polnih razlika. Istina riječ “žena”, od Platona pa do Ničea, ne teži da se uskladi sa ovim mišljenjem. Da nije to možda prava uloga ove riječi? Ali da li je riječ “čovjek”lišena svoje generičke vrijednosti i vraćena polnosti bolje tretirana? Neophodno bi bilo zaključiti da je polna razlika, u suštini, ono spram čega je filozofija indiferentna. Ja ne mislim tako. Previše znakova potvrđuje suprotno, ako smo svjesni da je prepredenost ove razlike (svakako suptilnija od one koju proizvodi Razum), upravo u tome da se dobro prilagodi onome što svakako nije na površini niti riječji “žena”niti riječji “muškarac”. Ovo se dešava samo zato što je filozofski prihvatljivije da se na značenje pola prenese ono što Žan Žene primenjuje na rasu. Postavljajući pitanje šta je crno, on dodaje: “A iznad svega koja je to boja?” Stoga ćemo doći do saznanja da je pitanje pola primarno nejasno i da o toj razlici vrijedi razmišljati po cijenu napornog utvrđivanja identiteta koji je stavlja u pogon. Dozvolite da dodam da se savremena filozofija stavlja na uslugu ženama u svakom trenutku. To bi se moglo shvatiti kao diskurs, ali dijelom i kao strategija zavođenja. Osim toga, od predrasude u kojoj filozofija ljubav obično stavlja iznad polnosti, do Platonovog i Lakanovog iskoraka moramo potražiti ono mesto koje misao pronosi kroz ljubavni transfer.
Ipak, u ovom trenutku se nameće ozbiljan prigovor: ono što je bilo rečeno o istinskoj realnosti ljubavi – izvan njene platonske inauguracije i prije psihoanalitičkog pojmovnog prevrata – bilo je podređeno umjetnosti, a većina toga nalazi se u romanesknoj prozi. Ovaj spoj ljubavi i romana je od suštinske važnosti i može se primijetiti da se žene ne samo ističu u ovoj umjetnosti, već da obezbjeđuju odlučni impuls: Madam La Fajet, Džejn Ostin, Virdžinia Vulf, Ketrin Mensfild, kao i mnoge druge. I prije svega, u jedanaestom vijeku, nezamislivo za zapadnjačke varvare, dvorska dama Murasaki Šikibu piše Priču o Genđiju, veličanstven tekst u kojem je ono što je moguće riječima opisati o ljubavi raspoređeno upravo u muškoj dimenziji fantazije.
Ne bih hteo da tvrdimo da je ovo klasično podavanje žene efektima sublimirane strasti i dimenziji narativa. Naprotiv, prije svega želim da pokažem značajnu vezu između “žene”i “ljubavi”koja se tiče čovječnosti u cjelini i čak daje legitimitet konceptu humaniteta. Imajući ovo u vidu, očigledno je da podržavam pretpostavku da žena može i hoće da nastavi da nadmašuje i reuspstavlja polja u svakom domenu. Jedini problem, što se muškaraca tiče, jeste da saznaju pod kojim uslovima i po kojoj cijeni se ovo događa. Konačno, razmatrao sam roman, umjetnost vrijednu poštovanja i apstraktne složenosti i remek djela ove umjetnosti, kao jedno od najvrednijih svjedočanstava o pribiranju i konstituisanju istine koje je predmetno moguće odrediti.
Sa kog mesta je moguće posmatrati udružene procedure istine, kao što su one koje sam primijetio da egzistiraju između strasti i romana? Koje je mjesto na kom se događa da su umjetnost i ljubav, ili prevaziđeni ili ih je moguće komponovati u vremenu? To mjesto je filozofija.
Riječ “ljubav” ovdje će biti konstruisana kao filozofska kategorija, legitimna je to konstrukcija s obzirom na status Erosa kod Platona. Relacija ove kategorije prema ljubavi koju razmatra psihoanaliza, kao na primjer u problem transfera, ovde će nesumnjivo ostati zanemarena. Predložiću jedno implicitno pravilo, pravilo spoljašnje koherentnosti: “uvjerite se da filozofska kategorija, koja je međutim specifična, ostaje kompatibilna sa analitičkim konceptom”. Neću potvrditi ovu kompatibilnost detaljima. Odnos ove kategorije prema umjetničkim otkrićima romana ostaće indirektan. Recimo da bi osnovna logika ljubavi iskazana u raskolu između (univerzalno) istine i (polno) zasnovanih formi znanja trebalo da bude ispitana u singularnim fikcijama umjetnosti. Međutim, ovog puta ćemo postaviti pravilo stapanja: “uvjerite se da filozofska kategorija poznaje velike ljubavne priče isto kao što je sintaksa napravljena od svojih semantičkih delova”.
Na kraju, odnos ove kategorije prema zdravorazumskoj evidenciji (obzirom da ljubav, u poređenju sa umjetnošću, naukom ili politikom nije nužno najčešća procedura istine, ali je svakako najpogodnija) biće neka vrsta jukstapozicije. U ovom slučaju, postoji zdrav razum od kojeg se ne može odstupiti bez raznih komičnih efekata. Spasonosno pravilo može glasiti: “postarajte se da vaše kategorije, budući da su paradoksalne po svojim posljedicama, ostanu u skladu sa društveno prihvatljivom ljubavnom intuicijom”.
II. Nekoliko definicija ljubavi koje će biti odbačene
Filozofija, ili posebna filozofija, se zasnivaju na stavljanju prigovora, odbacivanju neispravnih misli i na iznošenju tvrdnji. U suštini, odbacivanje se odnosi na misli sofista a tvrdnje se odnose na egzisteneiju istine.
U tom slučaju biće:
1. Odbačena fuzionistička koncepcija ljubavi.
Ljubav nije ono što Dvoje strukturalno daju kreirajući Jedno u ekstazi. Ovo odbijanje u svojoj osnovi je identično onome odbijanju koje odbacuje Biće-za-smrt. Zato što se ekstatično Jedno može shvatiti izvan Dvoje samo kao suzbijanje mnogostrukosti. Otuda metafora noći, tvrdoglavo sakralizovanje susreta, teror koji dolazi od svijeta, Vagnerov Tristan i Izolda. U mojim kategorijama, ovo je figura katastrofe, i kao takva povezana je sa generičkom procedurom ljubavi. Ova katastrofa ne potiče od same ljubavi, već je sjećanje na izvesna filozofska učenja, filozofemu o Jednom.
2. Biće odbačena ablativna koncepcija ljubavi.
Ljubav nije kukavičluk Istog na oltaru Drugog. Zaključiću da ljubav nije čak ni iskustvo Drugog. To je iskustvo svijeta, ili situacije postdogađajnog stanja u kojem Dvoje jesu. Želio bih da izuzmem Eros iz svake dijalektike Eterosa.
3. Biće odbačena “supcrkulturalna”ili iluzionistička koncepcija ljubavi, toliko draga pesimističkoj tradiciji franeuskih moralista.
Ova koncepcija smatra da je ljubav samo dekorativni privid seksualne požude, ili da su želja i seksualna ljubomora osnov na kome se temelji ljubav. Lakan je ponekad blizak ovoj ideju, kao na primjer kada kaže da je ljubav ono što kompenzuje nemogućnost seksualnog odnosa. Ali on takođe tvrdi i suprotno kada se slaže da je ljubav ontološki poziv, da je na “ivici bića”(abord de l’etre). Ali ja vjerujem da ljubav ne zauzima nikakvo mjesto. Ljubav je saplement, ona dopunjuje, što je sasvim nešto drugo. Zabuna je nastala podržavanjem pogrešne pretpostavke da je ljubav odnos, ali ona to nije. Ona je produkcija istine. Istine ili čega već? Istine da Dvoje, a ne samo Jedan, istrajavaju u neponovljivoj situaciji.
III. Razdvajanje
Sada počinjemo sa tvrdnjama i postavljam pitanje aksiomatike ljubavi. Zašto sam izabrao baš ovaj način? Zbog suštinskog prigovora o kojem želim da raspravljamo, jer već postoji jedna Platonova teza: ljubav je bez sumnje data u neposrednoj svijesti ljubavnog subjekta. Ubijeđen sam u relativno siromaštvo onih filozofa koji pretpostavljaju da ljubav treba posmatrati iz ugla psihologije ili teorije strasti. Jer, ako ljubav podrazumijeva ludosti i muke onih koji ljube ona svakako ne stvara svoj identitet kroz ta iskustva. Naprotiv, postajanje subjektom ljubavi upravo zavisi od identiteta ljubavi same. Dozvolite da kažem da je ljubav proces koji organizuje takva trenutna iskustva bez zakona koji se odnosi na njih i pomoću kojeg bi ona mogla biti dešifrovana. Ovo možemo reći na sledeći način: iskustvo o voljenom subjektu, koji je predmet ljubavi, ne predstavlja nikakvo znanje o ljubavi. Ovo je distinktivna karaktetristika ljubavne procedure (u odnosu na nauku, umjetnost ili politiku): misao koja konstituišc ljubav nije misao sama po sebi. Ljubav kao iskustvo mišljenja ne misli sama sebe. Familijarnost sa ljubavlju sigurno zahtijeva da snaga ljubavi bude iskušana, pogotovo snaga njene misli. Ali je takođe nemoguće neposredno doći do te snage. Stoga je neophodno držati nivo strasti, grešaka, ljubomore, seksa i smrti na distanci. Nijedna tema ne zahtijeva više čiste logike od ljubavi.
Moja prva teza je sljedeća:
1. Postoje dvije pozicije iskustva ljubavi. “Iskustvo”predstavljeno u najširem smislu kao prezentacija situacije kao takve. Postoje dvije prezentativne pozicije: pozicije su podijeljene na polove, jedna se zove “žena” a druga “muškarac”. Za sada je pristup strogo nominalistički i nema govora o empirijskoj, biološkoj ili društvenoj razlici. Može se samo retroaktivno postaviti da su postojale dvije pozicije, zapravo je sama ljubava ta koja nam daje ovlašćenje da formalno izgovorimo postojanje dvije pozicije. Zašto? Zbog druge, zaista osnovne teze, koja glasi:
2. Dvije pozicije su apsolutno razdvojene. “Apsolutno”se mora shvatiti doslovno: ništa u iskustvu muškarca i žene nije isto – ništa. To znači da te pozicije ne dijele iskustva među sobom i da ne može postojati prezentacija iskustva koja će istovremeno uticati na “ženu” i “muškarca”, čak ni u zoni slučajnog ukrštanja.
Sve je predstavljeno na taj način da nijedna slučajnost ne može biti potvrđena između onoga što pogađa jednu poziciju i onoga što utiče na drugu.
Ovakvo stanje stvari nazvaćemo razdvajanje. Polne pozicije su razdvojene kada je u pitanju bilo koje iskustvo.
Ovo razdvajanje nije vidljivo, i stoga kao takvo ne može biti predmet iskustva ili neposrednog znanja. Sva ovakva iskustva ili znanja pozicionirana su u okviru razdvajanja i nikada se neće susresti sa nečim što potvrđuje drugu poziciju. Da bismo imali znanje o ovoj podjeli, strukturalno znanje, morala bi postojati treća pozicija.
Ovo je zabranjeno trećom tezom:
3. Ne postoji treća pozicija. Ideja o trećoj poziciji angažuje funkciju imaginarnog a to je zapravo funkcija anđela. Polemika vezana za pol anđela je bila toliko važna zato što je njena uloga bila da se izjasni o ovom razdvajanju. Ali ovo se ne može postići sa stanovišta samog iskustva, ili situacije.
Šta je to onda što mi omogućava da se izjasnim o razdvajanju bez pretpostavke nečeg anđeoskog, ili bez da delujem kao anđeo? Obzirom da je situacija sama po sebi nekompletna zahtijeva dopunu. Ne od strane trećeg strukturalnog položaja, već od određenog događaja. Ovaj događaj inicira ljubavni postupak: nazvaćemo ga susret.
IV. Uslovi postojanja čovječanstva
Prije nego što nastavimo neophodno je da se okrenemo ka drugoj krajnosti problema. Ovo je četvrta teza:
4. Postoji samo jedno čovječanstvo.
Šta “humanost”znači u nehumanističkom smislu? Ovaj termin je nemoguće formirati putem neke objektivne predikativne karakteristike stavljajući ga u idealne ili empirijske okvire ali u svakom slučaju to je irelevantno. Pod ‘”čovječnošću” podrazumijevam ono što obezbjeđuje podršku za generičke procedure, ili procedure istine. Postoje četiri vrste ovakvih procedura: nauka, umjetnost, politika i svakako ljubav. Čovječanstvo stoga može biti potvrđeno ako i samo ako postoji (emancipatorna) politika, (konceptualna) nauka, (kreativna) umjetnost i ljubav (koja se ne svodi na mješavinu sentimentalnosti i seksualnosti). Čovječanstvo je ono što održava beskonačnu jedinstvenost istine koja samu sebe upisuju u ove tipove. Čovječanstvo je istorijsko tijelo istine.
Hajde da se dogovorimo da H(x) bude oznaka za funkciju humaniteta. Ova skraćenica ukazuje da je predstavljeni termin x, šta god on označavao, podržan od strane barem jedne generičke procedure. Jedan aksiom o čovječanstvu ukazuje na sljedeće: ako je termin x aktivan (recimo to u preovlađujućem kantovskom duhu, to jest noumenalno ljudsko = x), ili tačnije aktiviran je kao subjekt u generičkoj proceduri, onda je to potvrda da čovječanstvo postoji utoliko što prihvata ovaj termin x kao argument.
Insistiram na tačci da je postojanje čovječanstva rezultat ove funkcije rađanja x kao lokalno verifikovane procedure istine kroz subjekt. U tom smislu, uslov bilo kojeg x konstituiše domen, ili mogućnost ljudske funkcije. Ukoliko procedura istine prolazi kroz x funkcija čovječanstva ih lokalizuje sa svoje tačke gledišta. Ovo ostaje neodlučivo u zavisnosti od toga da li termin x dozvoljava postojanja funkcije humaniteta pružajući joj potreban argument, ili ta funkcija “humanizuje” termin x. Ova neizvesnost je suspendovana inicijalnim događanjem istine u kojima je termin x verni operator (ovo je isto za onog koji uprkos svemu istrajava kroz ljubavni susret: taj njegov ili njen pad u takvo stanje, ta poznata usamljenost ljubavnika je zapravo metonimija a lokalizacija ove operacije se uzima kao dokaz da Čovječanstvo postoji.
Termin H kao takav (recimo: suštinska “čovječnost”) pojavljuje se kao potencijalna (virtualna) mješavina četiri vrste istine: politike (x onaj koji se bori), nauke (x naučnik), umjetnosti (x pjesnik, slikar, itd.), ljubavi (x “izdignuto” u razdvajanju Dva ljubavnika). Termin H kreira čvor sva četiri. Prezentacija ovog čvora odnosno, vezivanja, je u srcu razlikovanja između pozicija “muškarac” i “žena”u njihovom odnosu prema istini.
Sada naša četvrta teza koja potvrđuje postojanje samo jednog čovječanstva, dolazi da označi sljedeće: sva istina važi za sva njena istorijska tijela. Istina, ma kakva da je, idiferentna je prema svim predikativnim podjelama ove podrške. Ovo jednostavno pojašnjava kako termini x, noumenalne varijabile za funkciju Čovječanstva, predstavlja homogenu klasu koja nije podložna nijednoj drugoj podjeli osim onoj koja izaziva subjektivne aktivacije pokrenute od strane događaj, mislim i u skladu sa procedurom vjernosti.
U suštini isitna je kao takva izuzeta iz svake pozicije. Istina je transpozicionalna. Štaviše to je, jedina stvar koja jeste, i zbog ovoga će se istina zvati generička. Pokušao sam, u Biću i događaju da razvijem ontologiju ovog pridjeva.
V. Ljubav kao lijek za paradoks
Ako se efekti četvrte teze odnose na prethodne tri, možemo precizno formulisati problem kojim ćemo se baviti: ako postoje najmanje dvije pozicije, muškarac i žena, koje su radikalno razdvojene u odnosu na iskustva uopšte, kako je moguće da je istina trans-pozicionalna ili da je istina za sve? Moglo bi se očekivati da bi prve tri teze podrazumijevale sljedeću izjavu: istine su podijeljene po polovima. Postojala bi muška i ženska nauka, isto kao što se mislilo jedno vrijeme da je postojala nauka proleterijata i buržoazije. Postojala bi ženska umjetnost i muška umjetnost, ženska i muška politička vizija, ženska ljubav (strateški homoseksualna kao što su i određene feminističke grupe strogo potvrdile) i muška ljubav. Očito je moguće dodati da, iako je to tako, nemoguće je to znati.
Ali ovo nije slučaj u prostoru misli koji bih želio da uspostavim. Istomišljenici smo po pitanju toga da je razdvajanje radikalno, da ne postoji treća pozicija, kao i da je pojava istine generička, substrakovana iz svakog pozicionog razdvajanja.
Ljubav je baš ono mjesto na kojem je ovaj paradoks tretiran.
Dozvolite da premjerimo ovu izjavu. Prije svega to znači da je ljubav operacija koju artikuliše paradoks. Ljubav ne otpušta ovaj paradoks već ga tretira. Preciznije, to čini istinu samog paradoksa. Poznata kletva “da dva pola umiru – svaki na svoj način”je u stvari neparadoksalan ili očigledan zakon stvari. Da bi se držali situacije dva pola nikad neće prestati da umiru svaki na svoj način. Osim toga, pod zabranom Kapitala, koji ne može manje mariti za polne razlike, društvene uloge su indiskriminisane; što je više uklonjen zakon razdvajanja, bez protokola i posredovanja, to polovi (praktično indiferencirani) ipak više nastavljaju da umiru svako na svoj način. Ovaj “način”je sve više i više ubjedljiv otkad je postao nevidljiv i na taj način se vratio ukupnom karakteru razdvajanja. Postavka polnih uloga, uloga termina x u dva očigledna razreda koje ćemo zvati mx i žx, nije izraz razdvajanja već njegovog prikrivanja, nejasno posredovanje vođeno od strane svih vrsta distributivnih obreda i pristupa protokolima. Ali ništa nije bolje za Kapital nego da postoji samo xs. Na taj način bi naša društva otkrila razdvajanje koje ponovo postaje nevidljivo, i bez ikakvh posredničkih ekrana. Nakon čega bi očigledna nevidljivost polnih pozicija dozvolila da razdvajanje prođe samo kao razdvajanje. Ovo je situacija u kojoj svako iskusi da je moguće ubistvo ljudskosti u samom sebi, da grabe putem ovog x koje se prožima kroz istinitu vjernost.
Stoga je ljubav sama po sebi ogoljena u ovoj funkciji otpora zakona prema biću. Počinjemo da shvatamo da je – daleko od “prirodnog”koje uređuje pretpostavljeni odnos među polovima – ljubav ono što čini isitnu naše raz-dvojenosti (dé-liaiso).
VI. Ljubav kao scena za dvoje čini istinu razdeljenosti i garantuje jedno čovječanstvo
Kako bismo razumjeli ovo određenje ljubavi i na taj način je uspostavili kao stalnu inovaciju misli – kao što pjesnik Alberti Kaerio kaže, “voljeti je misliti” – neophodno je da se vratimo na razdvajanje. Reći da nema neutralne tačke gledišta ili treće pozicije, znači da se dvije pozicije ne mogu računati kao dva. Kako je moguće napraviti ovakvu računicu? Dvoje nijesu predstavljeni kao nešto što bi se moglo izdvojiti iz tri što bi bilo u sastavu tri.
Pažljivo se mora razlikovati ljubav od “para”. Par je ono što je, u ljubavi, vidljivo kao treće. Dvoje se stoga računaju kao indiferentno dvoje koje su dio treće strane; dvoje koji su potpuno izdvojeni u odnosu na Dva u razdvajanju. Fenomenalan izgled para, koji je podređen spoljašnjem zakonu sabiranja, ne govori uopšte o ljubavi. Par ne imenuje ljubav, već stanje (čak i Država) ljubavi, ne prezentacija zaljubljenih već prezentacija ljubavi. Nije da su ovo dvoje sabrani iz tačke tri zarad ljubavi. Za ljubav, ne postoji Troje, Dvoje je ono što ostaje izuzeto iz svakog računanja. U slučaju da ne postoji troje, neophodno je da se izmijeni izjava iz prve teze, zato što je strožije reći:
1(a). Postoji jedna pozicija i još jedna pozicija.
Postoji “jedan” i “jedan”koji nijesu dva, svaki od “jedan”biće neprimjetan ako je sam iako je potpuno razdvojen od drugog. Konkretno nema pozicije koja uključuje iskustvo drugog, koja bi bila interiorizacija od dva. Ovo je tačka koja je uvijek blokirala fenomenološke pristupe ljubavi: “ako je ljubav svijest drugog kao nekog drugog”, ovo znači da je drugi prepoznatljiv u svijesti kao isto. U suprotnom, kako razumjeti kako svjesnost, koja je tačka identifikacije sebe kao istog sa samim sobom može primiti ili iskusiti drugog kao takvog?
Fenomenologija onda ima samo dvije opcije:
Ili slabljenje drugosti. Mojim rječnikom ovo znači da to detotalizuje podjelu i ustvari vraća raskol žena/muškarac u podjeli čovječanstva, u kojoj polnost kao takva nestaje;
Ili poništavanje identiteta. Ovo je sartrovski put: svjesnost je ništavilo, sama po sebi nema poziciju, biti samosvjestan ili nedogmatizovana svjesnost samog sebe. Ali, kako bi testirali ovu čistu transparentnost, dobro je poznato šta po Sartru nastaje od ljubavi: impotentna oscilacija između sadizma (pretvarati drugog u samog sebe) i mazohizma (pretvarati sebe u sebi za drugog). Što znači da su Dvoje samo mahinacija od Jednog.
Kako bismo u isto vrijeme zadržali disjunkciju i “postojanje” njene istine neophodno je odstupiti od ljubavi kao procesa a ne od ljubavne svjesti.
Stoga, možemo reći da je ljubav tačnije ovo: rađanje Dvoje kao takvih, scena za Dvoje.
Pažljivo razmotrimo ovo: scena za Dvoje nije bivanje Dvoje. Scena za Dvoje je posao, proces, koji postoji samo kao put kroz situaciju, pod pretpostavkom da postoji Dvoje. Dvoje je hipotetički operator, operator neizvjesnog upita, od konkretnog posla ili konkretnog puta.
Rađanje hipoteze o Dvoje je događajno u osnovi. Događaj je hazarderski dodatak situaciji koji zovemo susret. Događaj-susret se konstituiše jedino u formi vlastitog nestanka ili pomračenja. Fiksiran je jedino imenovanjem i ovo imenovanje je izjava ljubavi. Ime ove izjave je izvučeno iz praznine lokacije iz koje susret povlači ono malo od bića svoje suplementarnosti.
Šta je praznina probuđena izjavom ljubavi? To je praznina, ono neznano razdvajanja. Izjava ljubavi ubacuje u situaciju vokabular izvučen iz nultog intervala, vokabular koji razdvaja položaje muškarca i žene. “Volim te”, sa sobom donosi dvije zamjenice “ja”i “ti”koje ne mogu biti iznesene zajedno i vraćaju nas razdvajanju. Izjava nominalno fiksira susret kao da je usljed njega nastala disjunktivna praznina. Dvoje koji djeluju ljubavno jesu specifično ime za razdvojenog koji je uhvaćen u svom razdvajanju.
Ljubav je beskrajna vjernost prvom imenovanju. To je materijalni postupak koji pre-ispituje cjelovitost iskustva, prelazeći kroz cijelu situaciju malo po malo u skladu sa svojom povezanošću ili nepovezanošću sa nominalnom pretpostavkom o Dvoje.
Postoji odgovarajuća numerička shema ljubavne procedure. Ova shema navodi da Dvoje slama Jedan i testira beskonačnost situacije. Jedan, Dvoje, Beskonačnost, predstavljaju numeričnost ljubavne procedure. Numerička struktura postaje generička istina. Koja istina? Istina o situaciji u kojoj egzistiraju dva razdvojena položaja. Ljubav nije ništa drugo do pokušaj niza istraga o razdvajanju Dvoje, koja u retroaktivnosti susreta potvrđuje da je uvijek postojao jedan od zakona situacije.
Od momenta kada se a istina situacije pojavljuje kao disjunktivna (razdvojna), takođe postaje jasno zašto se svaka istina obraća svima i zašto garantuje jedinstvenost funkcije čovječanstva H(x) u svojim efektima. Zbog toga čim nešto shvatimo kao istinu ponovo uspostavljamo postojanje samo jedne situacije. Jedna situacija, a ne dvije. Situacija u kojoj disjunkcija nije oblik postojanja već Zakona. Sve istine su istine ove situacije bez izuzetka.
Ljubav je ono mjesto gde se razdvajanje događa ne kao separacija situacije u njenom biću. Ili razdvajanje je zapravo zakon a ne suštinsko razgraničenje. To je naučni aspekt ljubavne procedure.
Ljubav prelama Jedan u skladu sa Dvoje. U osnovi ovoga je da se može misliti da, iako je radila uz pomoć razdvajanja, situacija je upravo takva kao da je postojao Jedan, i da je kroz ovo Jedno umnoženo da je svaka istina zagarantovana. U našem svijetu ljubav je čuvar univerzalnosti istine. Ovo razjašnjava mogućnost univerzalnosti, zato što od razdvajanja stvara istinu.
Ali po kojoj cijeni?
VII. Ljubav i želja
Dvoje kao post-događajna hipoteza moraju biti materijalno označeni. Treba dati primarne referente tih imena. Svi znaju da su ovi referenti tijela koja su označena polnošću. Razlikovna osobina koju tijela nose upisuje Dvoje u njihovo imenovanje. Polno je vezano za ljubavnu proceduru kao rađanje Dvoje, u dvostrukoj pojavi imena nedostatka (izjava ljubavi) i materijane dispozicije (svedene na tijela kao takva). Ljubavni operater je komponovan od imena, izvedenog iz nedostatka disjunkcije, i razlikovnog označavanja tijela.
Ovo pitanje nastajanja tijela u ljubavi mora biti pažljivo omeđena, zato što nužno zahteva prekid između želje i ljubavi.
Želja je zarobljenik svog uzroka. Uzrok međutim nije tijelo kao takvo i manje je “drugi” kao subjekat, ali jeste objekat koji tijelo nosi – objekat prije kojeg subjekt, u fantazmatičnom centriranju, ide napred ka svom nestanku. Ljubav očigledno ulazi u ovaj defile želje, ali ljubav nema objekat želje kao uzrok. Stoga pretpostavka o Dvoje aktivirana ljubavlju koja obilježava tijela kao materiju, ne može ni da izbjegne objekat uzrok želje niti može sama sebe da uredi. Ovo je zbog toga što ljubav tretira tijela od pristrasnog disjunktivnog imenovanja, dok se želja odnosi na tijela po principu bića specifično podijeljenog subjekta.
Tako je ljubav uvijek usud, ako ne u vezi sa seksualnim onda barem u vezi sa objektom koji će kružiti okolo. Ljubav uvijek prolazi kroz želju kao kamila kroz iglene uši, mora proći kroz to, ali samo onoliko koliko živo tijelo restituiše materijal obilježavanja razdvajanja kojim je izjava ljubavi realizovala unutrašnju prazninu.
Recimo da tijelo nije isto kad ga ljubav i želja tretiraju, iako je ono ustvari “isto”.
U noći tijela ljubav pokušava da se proširi do mjere ovog razdvajanja, koje je uvijek partikularna crta objekta želje. Pokušava da pređe granicu tvrdoglave narcisoidnosti, uspostavljanjem (ali ovo se postiže jedino ograničavanjem na objekat) toga da je ovo tijelo-subjekt u liniji sa događajem, da je pre nego što je sreo sjajni objekt želje nailazeći na ovo tijelo (kao na prekobrojni amblem istine koja dolazi) doživeo susret.
Osim toga, samo se dešava u ljubavi da je zadatak tijela da markiraju Dvoje. Tijelo želje je tijelo prekoračenja (corpus delicti), prekoračenja sebe samog. Ono osigurava Jedan u liku objekta. Ljubav sama po sebi obilježava Dvoje u nekoj vrsti oslobađanja objekta koji je operativan samo ako je nagrađen. Prvo je, sa tačke gledišta želje, da ljubav slama Jedno kako bi pretpostavka o Dvoje mogla da se realizuje (advienne).
Mada postoji nešto smiješno u vezi sa ovim – mali šamar ranootačkog hrišćanskog verovanja – neophodno je pretpostaviti da različite polne osobine svjedoče o razdvajanju samo pod uslovom izjave ljubavi. Izvan tih uslova, Dvoje ne postoji i polno obilježavanje se u potpunosti održava samo u okviru razdvajanja ali bez mogućnosti potvrde. Govoreći malo brutalno: svako seksualna otkrivanja tijela koje nije ljubavno je u osnovi masturbacija u pravom smislu te riječi; ono se jedino može dogoditi sa pozicije čiste unutrašnjosti tijela. Ovo nije uopšte osuda već jednostavno razgraničenje zato što je masturbantna ‘seksualna” aktivnost zapravo aktivnost koja je potpuno normalna za svaki nepovezan seksualni položaj.
Stoga smo se (retroaktivno) uvjerili da ova aktivnost nema ništa zajedničko sa tim kad “neko jedno” pređe (ako je uopšte moguće “preći?) sa jednog položaja na drugi.
Samo ljubav prikazuje seksualnost kao figuru Dvojstva. Stoga je to takođe mjesto gdje se prostiru dva odvojena seksualna tijela a ne jedno. Ljubavno otkrivanje tijela je dokaz da se, pod jedinstvenim imenom praznine razdvajanja, obilježavanje tog razdvajana događa. Ono, što je u svom imenu procedura vernosti istini upravlja jednim istraživanjem stalnog radikalnog razdvajanja.
Ali ovo polno razdvajanje kao potvrda disjunkcije pod post-događajnim imenom svoje praznine ne suspenduje razdvajanje. Samo je pitanje to da se osnaži njegova istina. Stoga je vrlo tačno da ne postoji polni odnos, zato što ljubav zasniva Dvoje, a ne odnos Jednog u okviru Dvoje. Dva tijela ne predstavljaju Dvoje oni ga samo obilježavaju.
VIII. Jedinstvo ljubavne istine; polni sukob znanja
Ovo značenje je veoma delikatno. Nije samo potrebno razumjeti da ljubav pravi istinu od razdvajanja pod znakom Dvoje, već da od nje pravi neuništivi element razdvajanja.
Kao nepredstavljivo Dvoje u situaciji djeluje kao kompleks imena i tijela kao materijalnog označitelja. Ono teži procjeni situacije baveći se teškim pitanjima, koja su protumačena istovremeno i kao pitanja njegovog saučestvovanja i njegovih pogrešaka: želja sama. Seksualnost ali i suživot, društveno predstavljanje, govor, rad, putovanja, konflikti, djeca: sve ovo predstavlja meterijalni dio procedure, njen trag istine u konkretnoj situaciji. Ali ove radnje još uvek partnere ne čine jedinstvenim. Dvoje djeluju kao odvojeni djelovi. Postojaće jedina istina o ljubavi u ovoj situaciji, ali proces ove jedinstvenosti budi se u razdvajanju čime nastaje istina.
Efekti ove napetosti mogu se posmatrati na dva nivoa:
1. U ljubavnoj proceduri funkcije su grupisane tako da rade na redefinisanju položaja.
2. Ono što budućnost jedne istine potvrđuje anticipacijom u znanju je polna razlika. Ili ponovo, odustajanjem od istine pozicije se vraćaju u znanje.
Prva tačka vodi me do eseja pod naslovom “Generičko Pisanje”gde nalazim potvrdu u radu Semjuela Beketa. Jer po Beketu (tu dolazimo do toga da roman ima funkciju razmišljanja o mišljenju ljubavi), nastajanje ljubavne procedure zahtijeva da postoji:
– Funkcija lutanja, proizvoljnosti i slučajnog putovanja kroz situaciju, koja podržava artikulaciju Dvoje i beskonačnosti. Ova funkcija izlaže pretpostavku o Dvoje do beskonačnog predstavljanja svijeta;
– nepokretna funkcija, koja štiti, koja zadržava osnovno imenovanje, koja osigurava da ovo imenovanje događaja-susreta nije zahvaćeno samim događajem.
– Imperativna funkcija: koja se uvijek nastavlja, čak i u odvajanju, i koja smatra da je odsustvo samo po sebi način nastavljanja.
– Narativna funkcija, koja nekom vrstom arhiviranja, kako rad napreduje, upisuje nastajuću-istinu lutanja.
Možemo ustanoviti da se razdvajanje upisuje u tabeli funkcija. “Muškarac” treba da bude aksiomatski definisan kao ljubavna pozicija koja prati imperativ i nepokretnost, dok je “žena” ta koja prati lutanje i pričanje priče. Ovi aksiomi ne oklijevaju kako bi se uklopili i na gruba i na profinjena zajednička mjesta: “muškarac”(on ili ona) je taj koji ništa ne radi. Mislim na ništa očigledno za i u ime ljubavi, zato što smatra da ono što je on procijenio jednom može biti nastavljeno da se procjenjuje bez da se to opet potvrdi. “Žena”je (ona ili on) ta koja čini da ljubav putuje i želi da se njen govor konstantno ponavlja i obnavlja sam po sebi. Ili u leksikonu sukoba: “muškarac” je i nasilan, dok “žena”tračari i žali se. Potrebna su empirijski materijali u vezi pitanja ljubavi kako bi se došlo do istine.
Moja druga tačka je složenija.
Ono što ću prvo odbaciti je to da, u ljubavi svaki pol uči o onom drugom. Ne mislim tako. Ljubav je propitivanje svijeta sa gledišta Dvoje, a ne ispitivanje svakog termina iz Dvoje o drugom. Postoji stvarna disjunkcija, koja tačno znači da nijedan subjekat nije sposoban da zauzme u isto vrijeme i pod istim okolnostima dvije pozicije. Ova nemogućnost leži na strani same ljubavi. Sadrži pitanje o ljubavi kao mjestu znanja: šta je to, na osnovu ljubavi što je poznato?
Moramo pažljivo napraviti razliku između znanja i istine. Ljubav stvara istinu situacije kao što je disjunkcija zakon iste te situacije. Istina konstituisana ljubavlju teži ka beskonačnosti. Razdvajanje nikad nije predstavljeno kompletno. Svo znanje vezano za ovu istinu dato je u anticipaciji: ako ova istina ne može biti kompletirana da li su sudovi vezani za nju onda neistiniti, ili možda samo tačni? Kao što je osnovna forma znanja kao generičke procedure ili procedure istina. Zbog tehničkih razloga, nazvaću ovo forsiranje. Možemo forsirati znanje kroz opštu hipotezu koja se odnosi na to zauzimanje-mjesta istine koja je u nastajanju. U slučaju ljubavi proces istine utiče i na disjunkciju. Svaka osoba može forsirati znanje polnog razdvajanja u ljubavi na osnovu hipoteze o zauzimanju-mjesta.
Ali forsiranje se javlja u situaciji gdje je ljubav u procesu. Ako je istina prava, onda će forsiranje i naravno znanje biti subjekt razdvajanja pozicija. Ono što “muškarac” zna i ono što “žena” zna o ljubavi na osnovu ljubavi ostaje razdvojeno. Ili dalje: verodostojno prosuđivanje koje je dato o Dvoje na osnovu nekog otvaranja koje započinje u događaju ne može se podudarati. Naročito, znanja o polovima su sama po sebi nepopravljivo odvojena po polovima. Dva pola ne poznaju jedno drugo, već poznaju jedno drugo vjerodostojno na disjunktivan način.
Ljubav je seena na kojoj istina o polnim položajima nastaje, kroz konflikt nezamenjljivih znanja.
Ovo je zbog toga jer je istina srž ne-znanog. Znanja su verodostojna i anticipativna ali razdvojena. Formalno, ovo razdvajanje je reprezentativno na nivou Dvoje. Pozicija “muškarac” podržava podjelu na Dvoje, jedno između gdje je praznina razdvajanja fiksirana. Pozicija “žena”čini da su Dvoje izgubljeni u lutanju. Imao sam priliku da unaprijedim sljedeću formulu: “muško” znanje organizuje svoje sudove oko ništavila Dvoje. “Žensko” znanje organizuje svoje sudove oko ništa ali ipak Dvoje. Može se takođe reći da polna podjela znanja koja se tiče ljubavi razdvaja:
1. Sljedeću istinitu mušku tvrdnju: “ono što bi bilo istinito je to da smo bili dvoje a nikad jedno”.
2. Ženska izjava, ništa manje istinita, glasila bi: “ono što bi bilo istinito je da smo bili dvoje, a inače ne bismo ni bili.”
Ženska izjava ima za cilj da bude takva kakva je. Takav je njen položaj u ljubavi, on je ontološki. Muška izjava ima za cilj promjenu broja, bolno prodiranje Jednog kroz pretpostavku od Dvoje. Ovo je u suštini logično.
Sukob znanja u ljubavi pokazuje da Jedno istine uvijek sebe izlaže istovremeno i logički i ontološki. Što nas vraća na treću knjigu Aristotelove Metafizike i na sjajan Virnov komentar objavljen pod nazivom Određivanje smisla. Enigma ovog Aristotelovog teksta proizilazi iz kretanja između ontološke pozicije nauke o biću kao biću i ključne pozicije principa identiteta kao čistog logičkog principa. Ovaj prolaz, generalno, nije frekventniji od onoga koji polazi od ženske pozicije ka muškoj. Autori komentara pokazuju da Aristotel prolazi “silom”, sa žarom posredujućeg stila koji se odnosi na pobijanje sofista. Dakle, za svaku poziciju se veže ljubav, druga pozicija jedino sama sebi može dopustiti postignuće da su sofisti ti koje treba pobijati. Ko od nas nije upoznat sa napornim iscrpljivanjem ovakvih pobijanja koja mogu biti sažeta u nemiloj sintagmi, “ti me zapravo ne razumiješ”? Što je, moglo bi se reći, oslabljen oblik izjave ljubavi. Ko dobro voli, loše razumije.
Ne znam da li je to slučajnost da su komentari vezani za Aristotela koje sam ovdje upotrebio na svoj način, napisalli jedna žena, Barbara Kasin, i jedan muškarca, Mikel Narsi.
Ženski položaj i čovječanstvo
Ovo će biti posljednje što bih izložio. Ali ću dodati post script, koji će nas vratiti na početak.
Postojanje ljubavi čini da se retroaktivno izgleda da je u razdvajanju, ženska pozicija singularni nosilac odnosa između ljubavi i čovječanstva. Tako je, kao što sam i zamišljao, čovječanstvo, kao funkcija H(x) implikativni čvor sa istinitim procedurama: naukom, umjetnošću, politikom i ljubavlju.
Neko će reći da je ovo trivijalni kliše. “Žena” je ta koja misli jedino o ljubavi i “žena” je biće – za-ljubav.
Hajde da hrabro prevaziđemo trivijalni kliše.
Aksiomatski ćemo pretpostaviti da je ženski položaj takav da ga substrakcija ljubavi modifikuje sa neljudskošću kao takvom. Odnosno da je funkcija H(x) jedino moguće da ima vrijednost utoliko ako postoji ljubavna generička procedura.
Ovaj aksiom znači da je, za ovu poziciju, recept za čovječnost ima vrijednost onoliko koliko je postojanje ljubavi potvrđeno.
Dozvolite da zabilježimo da ovo potvrđivanje ne mora nužno da uzima oblik iskustva ljubavi. Neko može biti “obuzet” postojanjem procedure istine iz sasvim nekih drugih osnova, a ne iz iskustva. Još jednom, moramo izbeći sav psihologizam: ono što je bitno nije svijest o ljubavi već činjenica da je ona upravljač, za termin x, kao dokaz postojanja. Termin x, noumenalna mogućnost čovječanstva, nebitno kojeg emipirijskog pola, aktivira jedino funkciju čovječnosti pod uslovom ovakvog dokaza, i predlažemo da je taj dokaz žena. Stoga “Žena”je ona (ili on) za koga substrakcija ljubavi obezvređuje H(x) u njegovim drugim tipovima u nauci, politici i umjetnosti. Na drugoj strani postojanje ljubavi raspoređuje H(x) virtuelno u svim njegovim tipovima, i iznad svega u većini su povezani ili pređeni. Ovo nesumnjivo objašnjava nadmoć žene u romanu – ako je potvrđeno da je “feminizovano” x to koje je u pitanju kod pisanja romana – koja će biti još istraživana u budućnosti. Kad je muška pozicija u pitanju nije sve isto: svaki tip procedure same po sebi daje vrijednost funkciji H(x), bez osvrta na postojanje drugih.
Stoga sam došao do definicije za riječi “muškarac” i “žena” sa tačke gdje ljubav presijeca vezivanje četiri tipa istine i procedura istine. Još jednom, u vezi sa funkcijom čovječanstva, polna razlika je jedino zamisliva kada bi se ljubav koristila kao razlikovni kriterijum.
Ali kako bi bilo moguće drugačije, ako ljubav sama, od razdvajanja napravi istinu? Želja ne može praviti zamisao od Dvoje, obzirom da je zarobljenik dokaza da je Jedno objekt koji joj se nameće.
Reći ćemo takođe, iako je podijeljena na polove, želja je homoseksualna, dok je ljubav čak i ako može biti gej u principu heteroseksualna. Moglo bi se takođe reći da je prelazak ljubavi u želju, čiju sam tešku dijalektiku pokazao, čini da heteroseksualna ljubav pređe u homoseksualnu želju.
Na posljetku, i bez obzira na polove onih koje ljubavni susret određuje ka istini, jedino na polju ljubavi postoje “muškarac”i “žena”.
Ali hajde da se vratimo na Čovječanstvo. Ako pretpostavimo da je H virtuelni(virtuelle) kompozicija od četiri tipa istine, možemo unaprijediti da, za žensku poziciju tip “ljubav” povezuje četvoro, i da je jedino u njegovom stanju da H, čovječnost, postoji kao generalna konfiguracija, i da za mušku poziciju svaka vrsta metaforiše druge, ova metafora koja želi imanentnu afirmaciju u svakoj vrsti čovječanstva H.
Ove sheme pojašnjavaju zašto je ženska predstava čovječanstva – u isto vrijeme uslovna i povezujuća – ta koja autorizuje više ukupne percepcije kao i u tom slučaju više naglog prava na nečovečnost. Međutim, muška predstava – u isto vrijeme simbolička i separatna – može da povlači ne samo ravnodušnost već i veću sposobnost zaključivanja. Da li je to pitanje ograničenog shvatanja ženstvenosti? Da li ova uobičajena pojava, čak i ako razrađena, otkriva shemu dominacije koja po kratkom postupku glasi: pristup simboličkom i univerzalnom je dostupniji muškarcu ili manje zavisi od susreta.
Mogli bismo prigovoriti da je susret svugdje: sve generičke procedure su post događajne.
Ali ovo nije od velike važnosti. Ono što je važno jeste da je ljubav ta koja je garant univerzalnosti, obzirom da sama razjašnjava disjunkciju kao prosti zakon situacije. Ta vrijednost funkcije čovječanstva H(x) je zavisna, za žensku poziciju vezana je za postojanje ljubavi. Takođe može biti rečeno: ženska pozicija zahtijeva za H(x) garanta univerzalnosti, tako da bi moglo biti jasno da za sve x(postoji) H(x), koji god da su efekti disjunkcije ili disjunkcija (jer verovatno polno razdvajanje nije jedino).
Ovdje sam napravio okret na drugu stranu u odnosu na Lakanove formule polnosti. Vrlo shematski: Lakan dijeli faličku funkciju Q(x). On dodjeljuje univerzalni kvatifikator muškoj poziciji (za svakog čovjeka) i definiše žensku poziciju kombinacijom egzistencije i negacije, što ga navodi da zaključi da je žena ne-celina.
Ova pozicija je donekle veoma klasična. Hegel je govoreći da je žena ironija zajednice ukazivao na efekat egzistencijalne granice kojom žena krši sve što muškarci teže da konsoliduju.
Ali ovo je strog efekat vježbanja funkcije Φ(x) najjasniji rezultat onoga o čemu sam govorio to jeste da se funkcija čovječanstva H(x) ne poklapa sa funkcijom Φ(x).
Što se tiče funkcije H(x) to je zapravo žena koja održava univerzalnu cjelinu i to je muška pozicija koja metaforično rasprskava mogćnosti stvaranja H-aove jednokompozitnosti. Ljubav je ono što razdvajanje H(x) od Φ(x) vraća na “ženu”preko cijelog obima procedura istine. Ljubav je univerzalni kvantifikator.
prevela Dina Kajević
Buka
