Šta traži sekularna država pod hidžabom i krstom?

Iako je BiH po Ustavu sekularna država, u praksi je situacija znatno drugačija. Pod uticajem sve tri vjerske zajednice, islamske, pravoslavne i katoličke, javni prostor u BiH odavno je prožet religioznim simbolima i religioznim sadržajima, u svim sferama života i na svim nivoima vlasti. Vjeronauka je odavno ušla u škole, institucije u RS imaju svoje krsne slave, a u državnim institucijama vjernici imaju prostor za molitvu. Odavno već gledamo i kako političari, te razni državni dužnosnici, traže blagoslov za obavljanje svojih  političkih dužnosti ili stoje u prvom redu u crkvama i džamijama. Takođe, vjerski poglavari odavno su se upleli u politiku, pa se danas više bave njom, nego pitanjima vjere.

Zato i ne čudi što je nedavna odluka Visokog sudskog i tužiteljsko vijeća BiH kojom se zaposlenim u pravosudnim institucijama zabranjuje nošenje vjerskih simbola izazvala burne rasprave i brojne polemike.

Ovu odluka je naročito pogodila žene muslimanke, obzirom da je njihovo vjersko obilježje – hidžab najvidljivije.

I dok protivnici ove odluke smatraju da su im narušena vjerska prava i slobode, ima i onih koji smatraju da vjerska obilježja nisu mjera vjere u Boga, te da se u jednoj sekularnoj državi sudski organi i sudske prostorije ne bi smjeli koristiti kao podijum za iznošenje svojih ličnih vjerskih uvjerenja.

Sa druge strane, postavlja se pitanje, ukoliko sudije koje su do sada obavljale svoju dužnost sa vjerskim simbolima sakriju ili skinu krst, brojanicu ili maramu, šta će se promijeniti u njihovom razmišljanju? Zadovoljiće se forma, ali njihov svjetonazor će ostati isti.

Protesti za hidžab

Pored brojnih protestnih šetnji koje su, posljednjih dana, održane u više bh. gradova, pokrenuta je i online peticija  “Glas naroda protiv odluke VSTV-a“, koju je do sada potpisalo preko 3.600 građana.

Autorka peticije, Mostarka Ernesa Bihorac, profesorica bosanskog jezika, kaže da je sretna zbog činjenice da je odluka VSTV-a izazvala burne reakcije građana Bosne i Hercegovine.

“Pokazali smo da smo ujedinjeni i javno smo iznijeli naše neslaganje. Postoji strah da bi ova odluka mogla dovesti do narušavanja osnovnih prava i diskriminacije određenih kategorija stanovništva, zbog čega je i došlo do reakcije javnosti. Ovo je sasvim suprotno onome što nam se garantuje Ustavom. Takođe, postoji bojazan da bi se takva diskriminatorna praksa mogla prenijeti i na druge društvene i poslovne sfere”, rekla je Bihorac za BUKU.

Naglasila je i da naša država ima toliko problema, da je apsurdno i govoriti o ovom “problemu”. Nije problem, kaže ona, da se zabrane vjerski simboli u pravosudnim institucijama, već je problem što se marama smatra simbolom, a to nije simbol.

“Očito pojedinci ne znaju definiciju simbola. Nekome vjerski simbol može biti mjesec, pa ga mogu zamijeniti zvijezdom, a ovo što mi nosimo ne možete zamijeniti. Kako bi bilo nekome da im Sud kaže da ne mogu ući u neku instituciju jer imaju višak kilograma? Ili da vam kažu ‘skinite majicu, pa ćete moći ući’. Mi se isto tako osjećamo bez hidžaba, kao neka žena bez odjeće. To je vjerska dužnost, izraz mojih misli, načina života koji ja živim, identitet, moj izbor. Poznajem dosta djevojaka koje nisu muslimanke i družimo se. Također, u mom društvu nisu sve žene sa hidžabom i mi nemamo problem da odlično funkcionišemo”, kaže Bihorac, koja maramu nosi već pet godina.

Hanadi Salkica, advokatica iz Zenice, smatra da odluka VSTV-a ima političku  pozadinu, te da cilj odluke nije uređenje digniteta Suda i pravosudnog sistema.

Nadalje, kaže da ovakva odluka stvara pravnu nesigurnost, iz razloga što nije definisano šta je vjerski simbol, a šta je identitet određene nacije.
“Ako se uzme u obzir da je u praksi isključivo vidljiva marama na glavi Bošnjakinja, smatram da je ovakva odluka tendenciozna samo u odnosu na Bošnjake, a razlog tome je vjerovatno “novi trend” da su se zaposlenice suda, četiri zaposlenice u sudu u Zenici i jedna u Travniku, odlučile na nošenje marame, uz napomenu da niko od vršilaca dužnosti sudije i tužitelja, koliko je meni poznato, nema takvo obilježje, jer je VSTV pri izboru kandidata za određene funkcije prećutno primjenjivao ovu odluku i prije donošenja iste”, kaže za BUKU Salkica. Ističe da sumnja i u iskrenost VSTV-a, odnosno pojedinaca u pravosudnom sistemu, jer smatra da se ovo moglo urediti uvođenjem uniformi, koje bi jednim dijelom bile prilagođene i za osobe koje nose maramu na glavi.

“S druge strane se kao vjernik islamske vjeroispovijesti osjećam poniženom i diskriminisanom u državi u kojoj  pripadnika mog naroda ima preko 50 posto, a za svoja osnovna ljudska prava moraju se boriti kao da su nacionalna manjina, a ni nacionalne manjine se ne bi trebale boriti za svoja prava, jer bi ova država i njene institucije, ako se smatramo demokratskim društvom, trebale pružiti jednaka prava prema slobodnoj volji građana ove države”, zaključila je Salkica, koja maramu nosi od 1989 godine. Dodaje i da je preko 50 posto njenih klijenata druge narodnosti i vjeroispovijesti, te da im očigledno nije bila smetnja da angažuju advokata koji se svojom pojavom deklariše kao vjernik drugačije vjeroispovijesti.

Nošenje “mahrame” nije islamskog porijekla

Sa druge strane, Jasna Šamić, književnica i doktor nauka sa Univerziteta Sorbona, kaže da se u Kuranu izraz “hidjab” pojavljuje samo jednom i da znači “veo iza koga se krije Bog”. Prema njenim riječima, javno nošenje marame, a napose “nikaba” (crnih saudijsko-muslimanskih mantija koje skrivaju cijelo žensko tijelo i lice) prvi su znaci, ne pokornosti Bogu, nego pokornosti muškarcu. To su, smatra Šimić, sasvim jasni znaci upozorenja ponovnog uvođenja ropstva, posebno za ženu, koje joj je nametnuo muškarac još od postanka monoteističkih religija. Nošenje “mahrame” i skrivanje kose i još manje skrivanje lica, prema njenim riječima, ne samo da nije islamska obaveza, nego taj fenomen nije čak ni islamskog porijekla. “U katoličanstvu su žene takođe skrivale i kosu i lice, a u judaizmu su brijale glavu i nosile perike. Budući da nigdje u Svetoj knjizi muslimana ne stoji da žena mora sakrivati kosu, pa ni lice, treba reći i to da je to pokrivanje kose, – a danas sve više i cijelog tijela – s jedne strane postala muslimanska tradicija prenesena i na balkanske  prostore sa muslimanskog Orijenta, a s druge strane da ima donekle veze sa hadisima odnosno Muhamedovom tradicijom i ponašanjem koji su nerijetko apokrifni”, ističe  Šimić. Naglašava i da ne treba zaboraviti da islam zahtijeva od vjernika, pa i od žene, krajnju  skromnost i skrušenost, delikatnost, a ne “mahanje” vlastitom religijom i religioznošću. Drugim riječima, po islamu, smatra Šimić, nije uopšte manji vjernik ni onaj koji ne ide u džamiju, a kamoli žena koja ne nosi maramu.

Da li je BiH sekularna država?

Sociologinja Zlatiborka Popov-Momčinović kaže da je odluka VSTV-a izazvala burne reakcije, jer iako se BiH deklarira kao sekularna država, granica sekularnosti nije jasno definisana.

Ističe i da same javne institucije indirektno nameću vjerske simbole, kao nešto što je poželjno i potrebno upražnjavati. Na taj način se stvara i pritisak na ljude koji nisu vjernici i ne upražnjavaju religiju na isti način.

“Kod nas je postalo pomodarstvo da svoju vjersku pripadnost izražavamo na bilo kom mjestu. Recimo, institucije RS-a imaju svoje krsne slave, u institucijama BiH imate prostor za molitvu, gdje se obavljaju religijski rituali, iako znamo da su prava mjesta za to, vjerski objekti. Religija je ušla i u škole, imamo vjeronauku. Kod nas nema razlike između religije i kulture. Kultura je prožeta religijskim simbolima, tako da su vjerski simboli ovdje i dio kulturnog identiteta. Takođe, nema jasne granice ni između javnog i privatnog upražnjavanja religije. U ovakvim slučajevima država treba jasno da se postavi, da preispita odnos države i vjerskih zajednica, a ne da neke stvari pokušava riješiti arbitražnim odlukama”, kaže za BUKU Popov-Momčinović.

Napominje da, barem za sada,  Odluka VSTV-a za posljedicu ima samo talasanje javnosti i pojačavanje podjele između radikalnih sekularista  i ovih koji su više za to da religija bude prisutnija u javnom životu.

Jakob Finci, predsjednik Međureligijskog vijeća BiH, za BUKU kaže da je odluka VSTV-a u skladu sa zakonom, ali da se postavlja pitanje da li je u skladu sa Ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.”Međureligijsko vijeće će održati sastanak 22. februara, nakon čega će se znati i naš stav, odnosno da li je ova odluka u skladu sa Ustavom i sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima”, kaže Finci.

S druge strane, Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH je na jučerašnjoj sjednici ostalo pri ranijem zaključku koji se odnosi na zabranu nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama, ali će radi boljeg razumijevanja sadržaja i suštine ovog zaključka objaviti javni memorandum na internet stranici VSTV-a, u kojem će biti detaljnije razjašnjeni razlozi za njegovo donošenje. VSTV BiH će, kako je zaključeno, istovremeno pristupiti i razgovorima s predstavnicima svih vjerskih zajednica u BiH, te zainteresiranim predstavnicima zakonodavne i izvršne vlasti u BiH.

Dobra strana cijele ove priče je što je konačno dotaknuto pitanje odnosa religije i države, koje u BiH odavno idu ruku pod ruku.

Ukoliko vjerski simboli zaista budu uklonjeni iz pravosudnih institucija, jedno je sigurno – ovo ne bi trebala biti usamljena odluka. Vjerska obilježja i simbole, mjesta za molitve, trebalo bi ukloniti  iz svih javnih institucija, ali i vjeronauku iz škola, ako smo sekularna država. Jer kontradiktorno je da nam djeca u školi uče vjeronauku, a potom, nakon završenog školovanja ne mogu dobiti posao u Sudu, jer nose vjerska obilježja i odgajani su u vjerskom duhu.

S druge strane možda je jednako legitimna opcija ustanoviti i šta većina građana misli o sekularnoj državi. Možda se ispostavi da ih većina i ne želi sekularnu državu, čime onda tek otvaramo Pandorinu kutiju.