Kultura

Šta se u islamu smatra ogovaranjem

Islamski učenjaci smatraju da je ogovaranje kada se spomene neka osoba po onome što ona ne voli, bilo da se radi o njenoj tjelesnoj osobini, o njenom prakticiranju vjere, nekoj ovodunjalučkoj osobini, duševnom svojstvu, moralu, imetku, djeci, roditeljima, supruzi, odjeći, obući, načinu hoda i koračanja, specifičnim pokretima, karakterističnom osmijehu, namrgođenom licu ili nekim drugim osobinama, svejedno da li to spominješ riječima, pisanjem, oponašanjem, namigivanjem, pokazivanjem rukom, glavom i sl.

Ogovaranje je, dakle, spominjanje čovjeka po njegovom imenu ili spominjanje neke određene skupine ljudi u cilju devalviranja njihovih vrijednosti. U to ne spada upozoravanje na greške ili grijehe, bez navođenja konkretnih imena ili skupina. Tako, npr., u ogovaranje ne spada kada neko kaže: Neki ljudi kažu to i to, i to je pogrešno! Uradili su to iz neznanja, ili greškom, ili iz nemara!

Ako upotrijebiš konstrukcije preko kojih se razumije o kojoj osobi govoriš, onda i to spada u gibet. Na primjer, ako kažeš: Jedna osoba koja je danas prošla pored nas!, pa to ljude odmah asocira na konkretnu osobu i oni shvate o kojoj osobi je riječ.

Otuda je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kada bi primijetio nešto negativno u neke osobe, on bi to aktualizirao u trećem licu, kako se ne bi primijetilo o kojoj osobi se radi. On bi, npr., pitao:Sta mislite o osobama koje rade to i to?!

Ipak, najperfidniji oblik ogovaranja je kada se čovjek pretvara da se susteže od ogovaranja i da svojim govorom želi postići nešto lijepo i plemenito, ali u pozadini postoji želja za ponižavanjem neke ličnosti. To se može uraditi pohvalom onoga koga želimo ogovoriti. Tako, npr., čovjek kaže: Kako je samo dobar i plemenit taj i taj! Kako je marljiv i vrijedan uibadetima, ali ga je zadesilo iskušenje kao i sve nas, puno je, brate, nestrpljiv! On spominje i sebe, ali, ustvari, cilj mu je ogovoriti drugoga!

Isto tako, kada se spomene mahana nekog čovjeka, ali nje ne primijete drugi, onda ima osoba koje na to žele ukazati i viknu: Subhanallah, kako je to čudno!, želeći time ukazati na spomenutu mahanu. On spominje Allaha, dž.š., i zikr Ga čini, ne radi Allaha, nego radi isticanja mahane svoga brata. On Allahovo, dž.š., ime koristi za svoje prljave ciljeve!

Takođe, kada kaže: Izuzetno mi je žao što se dešava sa našim prijateljem i toliko mi je mučno što prolazi kroz ovakva iskušenja. Molim Allaha Uzvišenog da ga oslobodi toga!

To, obično, biva lažna zabrinutost, i u tome se, ustvari, skriva isticanje mahana svoga brata i pokušaj umanjivanja njegove vrijednosti u očima drugih. Da je stvarno zabrinut za njega i da želi iskreno Allaha Uzvišenog da moli za oslobađanje od konkretnih iskušenja, on bi Allaha, dž.š., molio u samoći.

Odlomak iz djela: Šefik Kurdić, Jezik – mač sa dvije oštrice, str. 37-38.

Dialogos.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close