Mensur Ćatić rođen je 7. juna/lipnja 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u Odžaku, gimnaziju završio u Modriči, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Danas živi i stvara u Visokom.
Izvor: antologija.weebly.com
Foto:Profil društvene mreže FB Mensura Ćatića
Objavljivao je pjesme i priče u časopisima “Odjek” Sarajevo, ,,Bosanska vila” Sarajevo,”Osvit” Mostar, “Avangrad” Sombor, “Riječ” Brčko , “Vpogled” Žalec – Slovenija, “Kul tim” književnog kluba “Branko MIljković” Knjaževac, “Tvorac grada” Beograd, “Svijet kulture” Zagreb, ” Polja” Novi Sad, “Diogenes” pjesnici i prozaisti sa područja ex YU, “Život” Sarajevo, “Žikišon” satirični časopis za područje ex YU, “Poeta” Beograd, ,,Priča“ Beograd, ,,Književni pregled” Beograd itd… Neke od pjesama su mu prevedene na francuski, slovenski, makedonski, bugarski, engleski, danski i njemački jezik.
Za pjesničku zbirku “Rutinski zahvat” 2007. god. dobio je drugu nagradu Mak Dizdar na pjesničkoj manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu. U novembru 2010. pjesma ,,Rane i stomaci” proglašena je za pjesmu godine na međunarodnom natječaju Prve satirične pozornice,,Satira je alternativa bezumlju” elektronskog časopisa za političku satiru, humor, karikaturu i strip MaxMinus, za pjesmu ,,Eskimska ruža” jednu od nagrada za najoriginalniju ljubavnu pjesmu u Mrkonjić Gradu na natječaju povodom Valentinova, njegova pjesma ,,Je li Beatriče tu” prevedena na slovenski objavljena je u Sloveniji, u knjizi trideset izabranih pjesama povodom natječaja Rožnati dlan, pjesma Nemaš razloga, Ri proglašena je na slovenačkom pjesničkom portalu pesem.si za Pjesmu jeseni 2011. u konkurenciji pjesama koje su pisane na drugim jezicima ( u odnosu na slovenački), u februaru 2012. u Mrkonjić Gradu na natječaju povodom Valentinova s ciklusom ljubavnih pjesama osvojio drugu nagradu u konkurenciji afirmiranih pjesnika..2013.-te s ciklusom ,,Pismo Mariji” na istom natječaju osvojio prvo mjesto…
Objavio je dvije knjige, ,,Pjesme za drugo mjesto” IK ,,Zalihica” Sarajevo, 2008. i ,,Eskimska ruža” IK ,,Bagrem” Gradište,Hrvatska, 2010. Zastupljen u Antologiji bošnjačke poezije Ervina Jahića, Antologiji balkanskog sublimizma Tomislava Dretara…
izlazim iz hladne sjene, iza šarene
kuće pored kanala koju dovode
u neku vezu sa andersenom
i beskrajnom rijekom stranaca
polahko kao u topioničku peć
duboko i sporo dišući izgubljen
kao samoglasnik u dugoj i nerazumljivoj
riječi starih vikingasada posve nesiguran
da sam dugonogu mladu ženu
za dvjesto kruna držao kao mehlem
pet minuta na svojoj rani***
POLJUBAC IZA UHA
ne smijem izaći napolje
ovako bez tebe
upucaće me proljeće
kao glinenog goluba
i lišće blijeskom na jorgovanu
podsjeća me na tvoje uši
***
DVIJE RAJSKE NOTE
najopipljiviji dokaz o postojanju raja
jeste činjena da se riječi
ne mogu ničim dodirnuti
osim srcem
i da glazba uvijek započinje
na mjestima gdje nam zastaje dah
***
PROKLETA POEZIJA
skonto sam kako funkcioniraju svemir
i zulejhini zglobovi
treba mi samo neka prevoditeljica s vrapčijeg
da stvar napokon objavimo
i ukinemo prokletu poeziju
druga varijanta je puno teža
jer sanjati da si ptica treba
i sletjeti takav na svoj prozor
probuditi samoga sebe
a ne nestati
progovoriti opet ljudskim glasom
a ne zaboraviti ništa
( viđeno u snu)
***
VIOLINSKI KLJUČ
slušam hor bečkih dječaka
i povremeno čitam Cigansku poeziju
(sakupio i preveo Rade Uhlik
prepjevao i dopjevao Branko V.Radičević
,, Marija Terezija se smilovala i prva dala
azil Ciganima
pod jednim uvjetom: da obrađuju zemlju
i služe vojsku, zaborave maternji jezik
ne bave se sviranjem…”)
ali bilo je feudalaca još, uvijek bude
koji su vješali Cigane u gradu, na putu
u planini, kako je pisalo u ranijoj
naredbi njihovih vladara…
i bješe Cigana
uvijek bude koji sviraše, koji se ljuljaše
neki naopako obješeni za noge, kratko
ispod grane, iz daljine kao veliki
uskličnici uz drveće
na vrhovima
planina
mnogo puta sam čuo to:
zaržu nemirni konji
na dnu ciganske duše
i potom se smire
…
slušam hor bečkih dječaka
i povremeno čitam Cigansku poeziju
i opet gledam veličanstvenu sliku:
Cigani bosim nogama u grču
pokušavaju otključati nebo
(zaglušujuće plavo
kao nemirna konjska leđa)
***
BICIKL
poezija je i pravo
čovjeka da se uzdigne
iznad svih strahota
vremena u kojemu živi
pravo čovjeka da sačuva
samosvojnost sopstvenog pogleda
duha, promišljanja i doživljaja
i nema nikakve sumnje
da ovakva istina odgovara
cijelom jednom krugu vozača
koji će se uvijek zaustaviti
pored povrijeđenog bicikliste
kao i drugome krugu
koji će se uzdignuti tako
što se nikada neće zaustaviti
no, obzirom da ta dva kruga
iz daljine jako liče
na slupani bicikl
jako je važno
da i biciklista sam
ima pravo da pjeva
***
BALADA O OLOVCI
( kratka povijest pisanja i ubijanja)
još dok smo pisali klinastim pismom
te iste klinove od kamena jedni
drugima smo zabijali
u srca, kasnije pera
namakali u otrov
i stavljali u vrhove strijela
olovne pisaljke topili u kuršume
s iste tipkovnice
ispaljivali pjesme i rakete
***
NEKOG JE ČOVJEKA PROPUHAO VJETAR
nekog je čovjeka propuhao vjetar
i neki je drugi čovjek rekao
pogledaj kako su mu se izokrenula usta
kao da sam sebi nešto šapuće na uho
i neki je vrabac pokisao i sitan
cvrkutao cijelo jutro
na mome prozoru
***
TANGO GRLAN
sanjao sam opet da letim
i probudila me je kasno
galama iz dnevne sobe
kao iznenadni gosti
sa mnogo djece i vriske
i na brzinu se oblačeći
za svojim pisaćim stolom
zatekoh nepoznatu djevojčicu
kako prstima dira moje olovke i pera
dok joj se pod drugom rukom
još uvijek vrti moja knjiga
kao bijela i preplašena grlica
ljubavne pjesme pišeš
perom, rekla je
a one druge olovkom, zar ne
i priđoh prozoru da je pitam
koje druge pjesme
ali ona je nastavila
kao da svira prstima dirati
predmete na mome stolu
i onda nijemo izašla iz sobe
idući za tihom glazbom
i sjenom sunca što mi je treperila
kroz kuću vratih se nazad
i zatekoh staricu sa smiješkom
koja mi je nasula šalicu čaja
i nestala u trenutku
kad sam joj htio dodirnuti ruku
nad pisaćim stolom
uzeo sam potom pero s papira
na kojemu je pisalo
ni ja tebe ne mogu zaboraviti, fatma
***
SVE ŠTO GORJETI MOŽE
zateknuta od načetih bubrega
i predugom zimom
sirotinja baca u vatru
sve što gorjeti može
i tako padajući
u hladnu nebesku postelju
buncaju šarenim dimovima
sve stvari ovoga svijeta
***
POSVE BLIZU USANA
jedne noći sam očistio snijeg
od njezine zgrade do škole u kojoj je radila
dvije ulice, jedna malko duža ali nije to ništa
nisam cijelom širinom, samo stazicu da može proći
eto, snijeg padao a meni se nije spavalo
onaj njezin spava ko top a ona ima osjetljive jajnike
pričala mi jednom, pa onako usput kao iz nečije avlije
kad se savije grana sa trešnjama, samo pomenula
a i mršava je, malo, malo pa smrša
i da sam je sreo onako studenih ruku
i stavio joj dlanove na lice
odmah bi dobila upalu ušiju
zato sam sjedio u čajdžinici i gledao
božeee, ode moja ljubav na posao
moja ljubav, moja ljubav ima male i bijele uši
i jednom sam kupio naušnice, onako male
sa posve malim biserima i dao njezinoj tetki
da kaže da joj je ona kupila
eto, kao da je važno ko je kupio
ja imao nekih para pa prodao i motor
i šta će meni motor
zamislim se, malo, malo pa negdje sletim
taj njezin rekao, eto vala ako ja umrem
a ti se lijepo udaj za fejku
nije on loš čovjek
voli ona njega, voli
i meni se tako jednom stislo, bio mi rođendan
pa se počeo sjećati, sve rođendan po rođendan
dok se nisam zgrčio kao fetus
i zamalo zaplakao
kao prvi put
kad je došla i izvela me na kolače
i ja istrčao bos, bježi kućo prazna od mene
vidi drvoredu lipanjski kako miriše
moja ljubav
zaboravio i cipele obuti, zaboravio disati
a ona primijetila tek kad smo bili na semaforu
i čekali crveno da se ugasi
o, bože kako je to bilo lijepo
i pozdravili se na kraju, evo ova ruka mi miriše na nju
i poljubila me u obraz, to sam htio da kažem
bilo je posve blizu usana