Terorizam je, definitivno, jedna od najozbiljnijih prijetnji suvremenom svijetu. Nije sporno, potom, da je opasnost od onog islamskog danas relativno najveća – ali i da od njega nije pošteđen ni jedan dio svijeta, pa ni BiH.
O tome sam, uostalom, zadnjih nekoliko godina i sam u više navrata zborio. Ali, istina je da borbi protiv islamskog terorizma Bosni i Hercegovini priznanje odaju mnogi. To se, uostalom, moglo iščitati i iz, prije koji mjesec publiciranog izvještaja State Departmenta o terorizmu u 2016. godini u kojem se, među inim, precizira da je i tijekom te godine „BiH ostala kooperativan partner i nastavila ostvarivati napredak i povećavati kapacitete u borbi protiv terorizma“.
U razgovoru za jednu hrvatsku tiskovinu slične ocjene iznosi i ugledni sarajevski profesor, jedan od vodećih eksperata za pitanja sigurnosti na prostoru bivše zajedničke države. Ako mu je vjerovati, BiH u ovom momentu i nije specijalno ugrožena od terorizma. Jer, pojašnjava on, od „2015. godine ovdje se ništa nije dogodilo, a od tada su prestali i odlasci na ratišta u Siriju i Irak“.
Ako je, međutim, prema predsjednici Republike Hrvatske, stanje stvari je radikalno drugačije. Ona skoro godinu dana upire prstom u BiH kao faktor nestabilnosti, i to ne samo Hrvatske nego i šireg evropskog prostora. Zašto? Pita li se nje, jer BiH još uvijek „nije potpuno emancipirana“, da se u zemlju iz „tzv. Islamske države vraća na tisuće boraca“, a ne može se zanemariti „utjecaj ni nekih drugih država“, jer i u samoj „BiH raste broj ekstremističkih zajednica“, jer ona postaje središte vehabizma, jer se, na koncu, mijenja i islam koji smo poznavali u BiH, budući ovi današnji postaje „radikalniji, posebno u seoskim područjima, mijenja se način života, čak i izgled ljudi u smislu odijevanja i ponašanja i mnogo rigidnije interpretacije vrijednosti islama“ – i sve u tom duhu.
Evo da joj se ta vrsta sudova ote u nekom kontekstu. Ali, gospođa ih, jezikom koji je nesvakidašnje nediplomatski, ponavlja svako malo, i kući i izvan zemlje. I k tome, na kritičke reakcije odgovara gotovo pa nadmeno – kako se, eto, čitavu stvar ne smije trpati pod tepih nego se istini mora pogledati u „oči i suočiti s trendovima koji dolaze“. Jer, eto, po podacima kojima operira islamskih ekstremista se u BiH „nakotilo“ toliko da ih je danas, s njihovim jatacima, gotovo desetak tisuća.
Zašto to uvažena gospođa čini? Sve češće se u ozbiljnim krugovima može čuti – nerijetko sam, priznajem, tome i sam sklon – kako je odgovornom državničkom poslu gospođa predsjednica nedorasla. I da je specijalno ozbiljno niti ne treba doživljavati. Sve to jeste, ali njezine poruke su poruke čelne osobe jedne zemlje. I stoga se, koliko god je htjeli ignorirati, nameće pitanje što se iza njih krije? Ili još točnije, što je motiv koji je na takve poruke pokreće?
Teško je sa sigurnošću ustvrditi bilo što. Izvjesno je tek da po srijedi nije samo jedan razlog – ili, pak, jedna skupina razloga. Izvjesno je, potom – u druge razloge se ne bih upuštao – da je dio razloga vezan i za procese i ambicije u BiH. Uostalom, u kontekstu njezinih upozorenja na opasnost terorizma, koji prijeti iz BiH, vrlo često su u zadnjih godinu dana i ona druga, upozorenja koja se tiču nejednakopravnosti Hrvata, ali i zahtjevi za izmjenama Ustava i Izbornog zakona koji bi ravnopravnost nanovo resetirali – a koji su na tragu prijedloga HDZ BiH, dakle ponovnog uskrsavanja ideje o trećem entitetu.
Stoga, institucije bosanskohercegovačke države tu činjenicu ne bi smjele ignorirati. Sa svojim zapadnim susjedima, drugim riječima, mora razvijati dobre susjedske odnose – pa i kad je izgradnja Pelješkoga mosta posrijedi – a gospođu predsjednicu tretirati izvan toga. I, dakako, na način koji je primjeren njezinu vlastitom vokabularu.
Dr. Slavo Kukić je politički analitičar i univerzitetski profesor.
N1
