U susret referendumu: Sirija i Irak ne smiju doživjeti sudbinu Bosne
No, da li će se referendum zaista održati prije svega zavisi od interesa regionalnih i svjetskih sila
Višegodišnji brutalni ratovi koji se vode na području Sirije i Iraka probudili su stare duhove aktivirajući niz gorućih političkih pitanja na tom geografskom podneblju. Osim vječitog šiitsko-sunnitskog rivalizma unutar arapskog korpusa koji je doveden do usijanja, ponovo je pokrenuto i famozno kurdsko pitanje koje već decenijama tinja na području čitavog Bliskog Istoka. Bez obzira na sve međusobne ideološke razdore i neslaganja u odnosu na viziju budućeg izgleda države, Kurdi nikada nisu dočekali pogodan istorijski (geopolitički) trenutak kako bi preduzeli konkretne korake u pravcu stvaranja vlastite nezavisne države. Međutim, sudeći po razvoju situacije na bojnom polju, sve su prilike da bi im se istorija ovaj put mogla osmjehnuti. Ili ipak ne?
Naime, nekoliko je ključnih faktora koji su pogodovali da se kurdski narod okuraži u svojim zahtijevima za nezavisnošću. Pojavom ISIL-a početkom 2014. godine, koji je svojevremeno zauzeo ogromne teritorije sjeverozapada Iraka, znatno su oslabljeni moć i autoritet centralne Vlade u Bagdadu koju predvode Šiiti. Vojnopolitičko rukovodstvo Kurdske autonomne regije na sjeveroistoku Iraka vješto je iskoristilo takav trenutak slabosti centralne Vlade i novonastali vakum. Taj nedostatak državne vlasti (prije svega zbog tadašnjeg totalnog rasula iračkih snaga sigurnosti) nadomjestile su Jedinice narodne zaštite (YPG) i druge jedinice kurdskih milicija koje su uz logističku i vojnu pomoć SAD-a počistile teritoriju od ISIL-ovaca i time stvorile osnovni preduvjet za stvaranje nezavisnog Kurdistana. Zato je za sutra zakazan dugo najavljivani referendum na kome bi se irački Kurdi trebali izjasniti da li žele ostati pod okriljem zvaničnog Bagdada ili krenuti putem nezavisnosti.
Procjenjuje se da na području današnje Turske, Iraka, Irana, Sirije i Jermenije živi tridesetak miliona Kurda (Izvor: bbc.com)
Prekasno za sve?
No, da li će se referendum zaista održati prije svega zavisi od interesa regionalnih i svjetskih sila. Kako se moglo i očekivati, susjedni Iran i Turska oštro su se usprotivili održavanju referenduma najavivši da će u tom slučaju poduzeti “koordinirane mjere” iako nisu precizirali šta će tačno uraditi. Jasno je da ove zemlje neće mirno posmatrati kako Kurdi jednostrano proglašavaju nezavisnost jer bi se time pokrenulo pitanje statusa ovog naroda u Iranu, Turskoj i Jermeniji. Turci pod plaštom vojne vježbe već sada gomilaju pješadiju, tenkove i artiljeriju na tursko-iračkoj granici i čekaju ishod najavljene drame. Štaviše, Turska je najavila da će braniti Turkmene u slučaju referenduma.
Zanimljivo je da se State Department također usprotivio referendumu i pozvao predsjednika Kurdske autonomne regije Masouda Barzanija da odgodi referendum i počne pregovore s iračkom Vladom koja bi trebala ponuditi ‘alternativu’ u cilju rješenja statusa Kurda. SAD su itekako svjesne činjenice da bi moglo doći do direktnog sukoba između iračkih snaga sigurnosti i kurdskih jedinica što bi bilo ravno katastrofi budući da ni ISIL još uvijek nije u potpunosti poražen. Međutim, Barzani je prije nekoliko dana u Duhoku pred 30 hiljada okupljenih Kurda naglasio da ne samo da nikakva alternativa iz Bagdada do sada nije stigla, već da je prekasno za bilo kakve alternative.
“I prije smo to napominjali, ali sada je kasno za to. Da je umjesto referenduma postojala bolja i garantovana alternativa…mi bi je podržali. Ali niko to nije učio. Niko nije iznio bolju alternativu”, kazao je Barzani pred okupljenima pozvavši ih da izađu na referendum. Čak i ako se referendum održi i većina Kurda na njemu izjasni za nezavisnost uprkos pritisku svjetskih sila, pitanje je da li će Ujedinjene Nacije (UN) i druge relevantne međunarodne organizacije priznati novu kurdsku državu s obzirom kakve globalne posljedice mogu proizaći iz takvog poteza. Da li će iračka Vlada u međuvremenu uspjeti predložiti prihvatljiv alternativni model rješenja statusa iračkog Kurdistana kojim bi se otkazao referendum, ostaje da se vidi. Jedini kome odgovara kurdska nezavisnost u Siriji i Iraku jeste Izrael jer bi se time suzio radijus šiitske vlasti vlasti u Bagdadu odnosno Bashara al-Assada u Damasku.
Predsjednik Masoud Barzani: “Ne treba nama ničiji legitimitet, mi naš legitimitet crpimo iz kurdskog naroda i krvi naših mučenika (Izvor: reuters.com)
Utrka za naftu
Slična situacija se razvija i u Siriji gdje kurdske Sirijske demokratske snage (SDF) potpomognute Amerikom nastoje okupirati kompletnnu teritoriju istočno od Eufrata koja uključuje i većinu pokrajine Deir ez Zorr koja je izrazito bogata naftnim poljima, baš kao i irački Kurdistan. A kad smo kod strateških resursa, Amerikanci ne podržavaju Kurde jer su im tobože dragi, već što im oni služe kao savršen alat za ostvarivanje strateških ciljeva na terenu. Sve dok Saddam Husein nije nacionalizovao naftna polja, Amerikanci se nisu ni ‘počešali’ za Kurdima nad kojima je ovaj izvršio napad hemijskim oružjem krajem ‘80-tih godina. Štaviše, irački inžinjeri za nuklearnu energiju su za vrijeme administracije predsjednika Georga Busha starijeg dolazili u SAD na obuku proizvodnje oružja za masovno uništenje. Sada se u Deir ez-Zoru doslovno odvija prava utrka sa Sirijskom Arapskom Armijom i njenim saveznicima u cilju osvajanja što većeg broja naftnih polja koja bi nakon sukoba trebala pripasti američkim naftnim kompanijama. Za očekivati je da će Kurdi, pod patronatom SAD, u cilju ostvarivanja nezavisnosti pokušati izvesti sličan scenarij i u Siriji. Kurdske jedinice trenutno brzo napreduju na područjima provincije Deir ez-Zor u kojima Kurdi nikada nisu bili većina, pa je u svakom trenutku moguć direktan sukob između sirijske vojske i kurdskih snaga. Rusko ministarstvo odbrane je objavilo informaciju da ISIL uz asistenciju američkih jedinica bez problema dopušta stvaranje koridora kroz svoju teritoriju kako bi kurdske snage mogle nastaviti sa vojnim operacijama. To, zapravo, znači da ISIL bez ikakvih borbi uz posredovanje Amerikanaca prepušta svoju teritoriju Kurdima.
S druge strane, dovoljno je podsjetiti da se Irak nakon pada Saddama Huseina okrenuo jačoj saradnji sa Iranom i njihovom modelu regulacije eksploatacije nafte i plina koji predviđa veću ulogu države u načinu dodjele koncesija, određivanju cijena, količina isporuke itd. To se, naravno, Amerikancima nije svidjelo pa su nakon pojave ISIL-a jedva dočekali da pod pritiskom najezde terorističkih hordi ubijede iračke vlasti da sva njihova naftna polja u cilju ‘boljeg poslovanja’ prepuste američkim naftnim kompanijama. Nakon što su Iračani pokleknuli, američki ExxonMobile krenuo je sa velikim investicijama za eksploataciju nafte u iračkom Kurdistanu. Indikativno je da se na poziciji izvršnog direktora ExxonMobile-a sve do dolaska Donalda Trumpa na vlast nalazio teksaški naftaš Rex Tillerson, nakon čega je imenovan za državnog sekretara SAD-a. Detaljnije o ulozi američkih naftnih kompanija u Iraku možete pročitati u tekstu kolege Brada Blakenshipa.
Održavanje kurdskog referenduma u ovom trenutku, s obzirom na odnos snaga u regionu, nije najmudrije riješenje i doveo bi do eksplozije bliskoistočnog bureta baruta. Ali, kako se era vladavine ISIL-a polako približava svom kraju, nesumnjivo je da će se morati pristupiti rješavanju statusa Kurda u Siriji i i Iraku. U tom smislu sve pregovaračke strane moraju biti spremne na kompromis i brojne ustupke ukoliko žele doći do dugotrajnog i kvalitetnog rješenja mirnim putem. A to nije moguće bez posredovanja diplomatije velikih sila. No, najbitnije je da se nipošto ne dozvoli donošenje sveobuhvatnog mirovnog sporazuma koji će Siriju i Irak rasparčati na brojne nivoe (teritorije) vlasti i podijeliti je na interesne zone velikih sila čime bi ove države postale krajnje neodržive i nefunkcionalne. Ove zemlje ne smiju doživiti crnu sudbinu Bosne tako što će se na njih primijeniti još jedan nakaradni Dejtonski sporazum koji bi zauvijek zacementirao brojne plemenske, etničke i religijske podjele.
Edin Redžić, Prometej.ba
