Piše: Shabbir Akhtar
Muslimani su podučavali kršćane da je privatna pobožnost uzaludna ako se ne mogu razgraditi strukture zla. Marksisti ne mogu tvrditi da su učinili takvu didaktičku uslugu muslimanima. Islam, koji je daleko od toga da umrtvljuje političku svijest ljudi, potiče mase, zahtijeva pobunu i poziva na samožrtvovanje i džihad protiv naoružanih tlačitelja. Ima izvanredan kredibilitet kao pokret za slobodu protiv kolonijalnih okupatora. To da obećanje nebeske zadovoljštine za zemaljsku bijedu nameće religioznim društvima pasivnost kada se suočavaju s ogromnim nepravdama ostaje istrošena socijalistička kritika koja se netočno upisuje svim teistima. Ovakve rezerve oko ideološke upotrebe i zloupotrebe objavljenih religija oslanjaju se na iskustvo iz kršćanske Evrope. Pasivnost je strana instinktima vjere čiji je Poslanik bio čovjek od akcije.
Postoje religijske religije i političke religije. Kršćanstvo i budizam nude privatno spasenje pozivajući na poniznu službu unutar priznate hegemonije javnog sekularizma. Službeno kršćanstvo odbacuje islamsku i marksističku ideju o “snazi moći” da se postignu vrijedni moralni ciljevi. Novi zavjet ne sadrži ništa analogno drevnoj jevrejskoj ili kur’anskoj politici, samo privremenu politiku i etiku prilagođenu vizionarima koji čekaju kraj svijeta. Što se tiče demokratskih institucija modernih zapadnih nacija, one su uspostavljene uglavnom kao protest protiv kršćanskih političkih normi, posebno Božanskog vladarskog prava, koje je ocijenjeno nezrelim i neumjerenim i stoga iskorijenjeno putem revolucije ili reforme.
Poslanik je u muslimane usadio osjećaj kolosalne društvene odgovornosti kako se ne bi mogli pozivati na neutralnost u političkim pitanjima. Dužnost je svakog muslimana da identificira nepravdu i da je nazove njenim imenom. Gdje god se vjerske obaveze i zahtjevi profesionalne objektivnosti sukobljavaju, muslimanski učenjak obavezan je religijom da indicira koja je lojalnost prva. Autentična religija – ovakvo njeno određenje je nužno – uključuje političku aktivnost premda ne nužno impulsivni revolucionarni aktivizam. Kur’an zasigurno ne legitimira ubijanje nevinih, bez obzira kako shvatljivo bilo iskušenje upuštanja u čine terorizma da bi se bezosjećajni svijet prisilio da se brine.
Muslimanski propovjednici upozoravaju vjernike na njihove kolektivne obaveze, uključujući dužnost da se očuva onaj islam koji bi se opirao pokoravanju od strane tlačitelja. Unatoč naporima vladara da ga pripitome, islam nije postao nacionalizirana industrija.
Osim Envera Hoxhe (1908–1985), albanskog komunističkog vođe, niti jedan vladar nije zabranio zajedničku molitvu petkom, koju zapovijeda Kur’an (Kur’an, 62:9). Ovo revolucionarno okupljanje, sedmična analogija hadžu u Meki, prijetnja je potkupljivim vladarima. Hrabri propovjednici ponesu svoje stvari sa sobom petkom jer znaju da će njihova propovijed navesti režim, koji predstavljaju agenti u civilu smješteni među džematlijama, da ih uhapsi nakon molitve. Kur’an opisuje muslimansku zajednicu kao pravednu, uravnoteženu i umjerenu (Kur’an, 2:143). Vjernici zabranjuju ono što je loše i uživaju ono što je dobro (Kur’an, 3:104, 110) te hode po srednjem putu, pravom putu bogobojaznosti, strpljenja i poštenja (Kur’an, 1:7; 20:135). Zahvaljujući trajnoj moći samopercepcije islam ostaje, unatoč materijalnoj i vojnoj slabosti muslimanskih nacija, moralna supersila.
Muslimani su podučavali kršćane da je privatna pobožnost uzaludna ako se ne mogu razgraditi strukture zla. Marksisti ne mogu tvrditi da su učinili takvu didaktičku uslugu muslimanima. Islam, koji je daleko od toga da umrtvljuje političku svijest ljudi, potiče mase, zahtijeva pobunu i poziva na samožrtvovanje i džihad protiv naoružanih tlačitelja. Ima izvanredan kredibilitet kao pokret za slobodu protiv kolonijalnih okupatora. To da obećanje nebeske zadovoljštine za zemaljsku bijedu nameće religioznim društvima pasivnost kada se suočavaju s ogromnim nepravdama ostaje istrošena socijalistička kritika koja se netočno upisuje svim teistima. Ovakve rezerve oko ideološke upotrebe i zloupotrebe objavljenih religija oslanjaju se na iskustvo iz kršćanske Evrope. Pasivnost je strana instinktima vjere čiji je Poslanik bio čovjek od akcije.
Muslimani i marksisti slažu se da trebamo moć jer se ljudska patnja djelimično može izbjeći. Suprotno od onog što Buda tvrdi, to je politički fenomen. Islam je mnogo prije marksizma podržavao odlučnu potragu za ekonomskim prosperitetnim i pravno pravednim poretkom na svijetu. Ova teoretska podudarnost dovela je do suradnje između komunista i muslimana. Sekularne nacionalističke i komunističke frakcije, posebno u Alžiru, Iranu i Egiptu u raznim periodima, ujedinjavale su se s islamskim radikalima protiv zajedničkog tlačitelja sve dok zajednički neprijatelj ne bi bio uklonjen. Egipatskog diktatora kralja Faruka svrgnuo je Nasserov vojni režim zajedno s Muslimanskim bratstvom u vrijeme Sejida Kutba. Godine 1978. Komunistička partija Tudeh pomogla je sljedbenike ajatollaha Homeinija pri rušenju šaha Reze Pehlavija.
Za kršćane, grešna ljudska priroda onemogućava društvenu pravdu na Zemlji. Naše stanje pada prikriva nesposobnost koja se ne može ukloniti i iskorijeniti od strane niti jednog političkog poretka. Kršćanstvo gleda na ljudsku patnju kao na apolitičnu: ona transcendira političku odlučnost te joj je potrebna samo transcendentalna Milost. Islam i marksizam slažu se da moć, kada se ispravno primijeni, može eliminirati neke vrste patnje koja se može izbjeći. Unatoč strahu od prijetećeg Dana suda, Muhammed je konstruirao poredak koji je preživio do 1924. Dok je kršćanska apokaliptička eshatologija osuđivala svijet tako snažno da je ostalo malo prostora za funkcionalan politički poredak koji bi popravio našu bijedu na ovoj strani groba, islamska etička eshatologija tražila je upravo od apolitičnog poretka da odmah popravi zlo u svijetu. Tvrdnji “Stvari su tako loše da se ništa ne može učiniti u vezi s tim” možemo suprotstaviti “Stvari su tako loše da se nešto mora učniti u vezi s tim”. Ako otkupljenje ima neko značenje u islamu, ono može značiti otkupljenje politički grešnog svijeta. Kur’an traži od muslimana da se upuste u politiku pravednosti koristeći ograničeno nasilje, ali samo radi vrline. Jedina druga opcija, s obzirom da samo prolazimo kroz ovaj svijet, jeste odbaciti naše ovozemaljske odgovornosti.
Tekst predstavlja potpoglavlje knjige Shabbira Akhtara “Islam kao politička religija; budućnost jedne imperijalne vjere” koju je publikovao Centar za napredne studije 2017. godine. Tekst je objavljen uz saglasnost izdavača.
