Kolumne

Seid Zimić: Pismo prijatelju na određeno vrijeme

PISMO PRIJATELJU NA ODREĐENO VRIJEME

Egoisto mramorne bjeline što zvučiš laički, još uvijek je 11.11.2000., možda i nije, ali nema veze, ja se nadam skorom svjedoku za jedan krug. Priznaj da je „hepy“ viđen i doživljen, i memorisan ondje gdje je i trebalo, a „pad“ nikad nije, nažalost. Za to je zadužena historija, a ni ti, a  ni ja nismo historičari, samo se postavlja nebitno pitanje, najbitnije među nebitnim, … za kaj dječki.

Nebitne stvari, otkucaji, iz drugog ugla i drugog vremena poprimaju drugačiji izgled. Često kažu da kroz vrijeme sve blijedi, to se kod mene ne može desiti (čini mi se ni kod tebe), jer smo na istom simbolu, zvuči nevjerovatno, ali i u istom vremenu, ako vrijeme postoji kao jedinica mjere…

Moraš čitati ponovo, bez obzira što mene znaš čitati, tri puta mjereni – jednom presječeni i opet nakrivo u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Šuti, ne, ipak pričaj ako imaš kome i zašto. Ako ti je lakše, i povrijedi – imaš pravo na to, i tebe su vrijeđali kad si bio najnemoćniji, najiskreniji, najdalekovidniji. Umiri ono svoje onim tuđim, ne pregrubo, probaj onako odoka i spoznaj rezultat. Rezultata nema. Amire, sam si rezultat i nema pete računske operacije koja bi sabrala nesabrano i ponovo podijelila ono što je već, s halalom, podijeljeno.

Vrijeme sam svjesno pogazio, ne zbog izdavača kalendara, već zbog tebe, zbog sebe, zbog Krleže i Andrića, zbog Ujevića i Selimovića. Znaš da Selimovića ne volim, ali za krojenje rečenica – skidam mu kapu. Nikad nisam volio nositi kapu, kvarila mi je frizuru kojoj nikad dva puta naći isti kalup … neću više o vremenu, ne zaslužuju izdajice da se govori o njima. Hoću da pričam o sebi, ne zbog sebe, to je već ispričano, već zbog tebe koji, životom tvrdim, i u snu priča. Ne volim tvoja pisma, više volim tebe. Ona su moment (kao i ovo moje), a ti si stalan, neponovljiv i imaš svoju frekvenciju, svoj putokaza koji vodi nikud, znaš da nema bježanja, ostavio si tragove negdje tamo gdje i drugi ostavljaju sada. Ne viči, ne odjekuje budućnost (samo prošlost odjekuje), čut će te niko, a da bi tvoj krik čuli, morat će još da potraju, a ja sumnjam u to, nisu trajali i kad su se zklinjali svojim trajanjem.

Suosjećam, ne pro forme, već zbog izazova, mada sam u maloj prednosti, dan mi dolazi u posjetu prije nego tebi. Iskoristim ga onoliko koliko moram, a ostalo je vresija … sreća pa nemam uspomene (čudiš se) – to je život. Sličan si, ne po frizuri, već po spoznaji onog što vrijedi više od Sjeverne Amerike, a manje od popušenog duhana umotanog u novinarski članak. Ne smiji se, sabesjedniče, tvoj smijeh ne tumačim samo ja, već i šestmilijarditi stanovnik „planete“, a komšija mi. Probaj ispočetka. Ne možeš; ne znaš gdje je početak. Ja bih ti pokazao, ali ne znam ni ja i nisam zadužen za to. Mi smo moment (to sam već rekao), a moment ima i početak i tok i kraj … razmisli, to je čista logika. Ne volim logiku; ona je šablonizirana i izlizana. Hoćeš da pišem. To je i skupo i jeftino, i lahko i teško, razgaljuje i vrijeđa dušu, dira frekvenciju i sakati svetinju, znaš je imenom i prezimenom…

Baš je glupo vegetirati, biologiju bih zabranio. Posebnost je posebnost, ona vrijedi julske kiše i vanredne humanitarne pomoći, vrijedi više od vrednoće svoje sopstvene. Dobro sam, ako ti to šta znači i ako si siguran da ne lažem. Gledam filmove, ne zbog filma, već da mogu scenaristi naći zamjerku i nasmijati se neuspjelim trikovima. Bosna: država, rijeka, fudbalski klub. Bosna ima svoj narod koji vegetira. Brko je na istoku, već mjesecima, gubi identitet – postaje Robinzon. Švabe zadužene za kuće, Japanci za hranu, a Italijani za bezbjednost, a Žepljaci samo za vegetiranje i glasanje. Znam, ne mogu te isprovocirati, nije mi ni cilj, i ovih nekoliko zadnjih rečenica sam napisao nepotrebno, jer to znaš kao i oni što vegetiraju, a i dalje vegetiraju – da mi je znati u čemu je fora. Možda je fora u tome da nema fore.

Prošle noći sam sanjao Avdu Palića, pojavio se – živ. Poljubio sam ga jednom i ispričao mu svašta, čak mu moji đaci priredili prigodan program, a on njima, zauzvrat, nacrtao na papiriću od vreće za brašno drvo koje je pri panju presječeno. Onda smo se nadmudrivali oko nekih datuma. Ostalo mi je nejasno, razmisli malo o ovome. Svevišnji me počastio divnim i dobro zapamćenim snom, a volio bih da nije. Košmar!

Velike su suše ovamo, cijene stabilne, hoću kazati stabilno visoke za one koji su niski, a nikako da porastu bez obzira što vegetiraju. Radim (otimam od nečijih usta) zbog svojih i ona moja dva suvenira. Nije pošteno, ali se branim – sudbina. Dobro je što ne duhaniš, meni je dobro što duhanim i to intenzivno. Čitam pročitano i igram remija, jeste glupa igra – nikad se ne završi remijem. „Raja“ nije na domet moje paljbe, raspršila se po tuđim svakodnevnicama.

E, sad ponovo. Molim te, nemoj samo sebe da ignorišeš, to ti ne bih oprostio. Nemoj vegetirati – ni to ti ne bih oprostio. Nemoj opraštati – ni to ti ne bih oprostio. Viči, pričaj, ubadaj i ujedaj. Misli naglas. Znam da znaš misliti. Skuj ono što voliš, probaj ono što nisi, arhiviraj ono što zaslužuje prepričavanje. Provociraj mene i ja ću tebe – bit ćemo jači, emotivniji, izdržljiviji, iskreniji, zagonetniji. Odlutaj, vidi, zapamti i vrati se tamo gdje si naučio lutati, viđati, pamtiti. Napravi svoj mozaik dok nisi postao mumija sopstvene mumije. Osloni se i na mene, moja je besa jača i od albanske. Čuvaj se, trebat ćeš mi kad mi više niko drugi ne bude trebao…

Seid Zimić

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close