Spomenik sećanja na žrtve logora Staro sajmište (u zadnjem planu slike desno) vajara Miodraga Miše Popovića, pogled iz Beograda na vodi, foto: Predrag Trokicić
Obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta svake se godine u ovim našim nacionalističkim postjugoslavenskim državama pretvori u festival licemjerstva i općih mjesta, bez ikakve autorefleksije i razgovora o našem konkretnom sudjelovanju u tom zločinu, čime sve skupa postaje besmisleno. A stvarno povijesno nasljeđe je takvo da su u tri glavna grada, Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, Židovi koji su činili značajan postotak stanovništva i na mnoge načine trajno obilježili te gradove, svedeni na jedva primjetnu simboličku brojku ljudi, pri čemu su ti ljudi umoreni izravno od strane domaćih fašista ili kolaboracionista, danas otvoreno slavljenih i s relativiziranjem njihovog nasljeđa, ili pak uz njihovu presudnu ulogu, dok ih je najviše preživjelo zahvaljujući sudjelovanju u, od strane nacionalista prokazanoj i odbačenoj, partizanskoj antifašističkoj vojsci.
Možemo krenuti od Hrvatske, zemlje koja od ove godine čak i predsjeda međunarodnom komisijom koja se bavi sjećanjem na Holokaust, a i dalje ne daje nikakve naznake da je spremna bezuvjetno staviti ustaški pozdrav van zakona i osloboditi ga raznih izlika i relativizacija. Sve unatoč tome što se Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb, slomio lobirajući među parlamentarnim strankama, pa tako i s hadezeovcima da se to dogodi. Tu se Domovinski rat koristi kao savršena izlika za zamagljivanje očiju, jer niti same te postrojbe koje su uzimale ustaške simbole i pozdrave nisu krile da to rade upravo zato. O tome pak da se Holokaust promatra kao nešto izvana nametnuto ustaškoj državi i općenito kao neka elementarna nepogoda izvan konteksta NDH, suvišno je i govoriti. Drugim riječima, dok god NDH na bilo koji način egzistira u relativizirajućem kontekstu, nepristojno je službeno obilježavati Dan sjećanja na Holokaust nizom ispraznih govora.
Što se pak Srbije tiče, cinizam službene politike sjećanja teško da može biti veći no što jeste. U Beogradu je u sred logora Staro sajmište, u kojem je zatočena skoro kompletna jevrejska populacija grada, nakon čega je vožena po gradu i umorena u dušegupkama, nazvana Obalom jasenovačkih žrtava po logoru smrti koji se nalazi stotinama kilometara daleko, što se ne može objasniti nikako drugačije doli relativizacijom užasa Starog sajmišta. Uz sve to uporno se u javnosti stvara dojam o tom logoru kao logoru ustaške države. On se jeste nalazio na teritoriju NDH, ali su ga držali Nijemci, a logistiku mu osiguravale Nedićeve vlasti, da bi u drugom razdoblju, nakon ubojstva Jevreja, funkcionirao kao logor za uhapšene partizane iz Bitke na Neretvi i nesretne ljude iz Srbije koji su zatvarani i ubijani zbog sudjelovanja u pokretu otpora. Pridodamo li ovome potpunu rehabilitaciju kolaboracionističkog četničkog pokreta, dobit ćemo stvarnu sliku strukturalnog cinizma odnosa prema Holokaustu.
U Sarajevu je pak situacija tek nešto malo bolja kad se govori o odnosu prema Holokaustu i jevrejskoj zajednici, koja je 1941. činila oko 10 % stanovnika tog grada i po svakoj je logici trebala predstavljati četvrti konstitutivni narod u zavađenoj zemlji. Ali to ne samo što se nije dogodilo, nego se famozna presuda Sejdić-Finci, iz koje je vidljivo da se tzv. Ostali ne mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH, redovito koristi za dnevnopolitičke obračune, a nikad s namjerom da se taj diskriminacijski moment eliminira. Pridodamo li tome potpuni izostanak svijesti o tome da je priča o Jasenovcu također i priča o Bosni i Hercegovini, na čijem teritoriju se i nalazio dobar dio logora, a ne samo o Hrvatskoj, kao i to da su po brojnim ustašama i četnicima i danas imenovane mnoge ulice u Bosni i Hercegovini, ali i da se po izrazitom i otvorenom antisemitu Mustafi Buduladžiću naziva jedna sarajevska škola, očito je i da je besramno u tim okolnostima slušati oficijelne govore.
Drugim riječima i sažeto na najbitnije, svi se ovdje prave da s Holokaustom nemaju ništa i da su domaći kolaboracionisti bili heroji nacionalne stvari, a partizani suspektni Jugoslaveni, kojih se u pozitivnom svjetlu neće sjetiti niti prigodom Dana sjećanja na Holokaust.
Za kraj teksta ostavit ću Oskara Danona i priču o njegovom odlasku taksijem na Romaniju, koji mu je spasio život te svima koji je nisu čitali preporučiti sjajnu knjigu Slavka Goldsteina „1941. Godina koja se vraća“.
Peščanik.net
