Živimo u izopačenom društvu gdje najviše imaju oni koji sami ne rade i koji žive od tuđeg rada (i još kritiziraju one koji rade!), a oni koji najviše rade imaju sve manje i jedva mogu pokriti osnovne životne potrebe. Ovi prvi su kratkoročno profitirali i misle kako će se usrećiti živeći od tuđeg rada, ali dugoročno unesrećuju i sebe i čitavo društvo
Širom svijeta danas se obilježava Prvi maj, Međunarodni praznik rada. Priča o ovom prazniku počinje sa štrajkom desetaka tisuća bezdušno iskorištavanih radnika u Chicagu 1886. koji su zahtijevali svoja prava tražeći tzv. „tri osmice“: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Štrajk je rezultirao smrću više od 200 radnika, a osmero ih je kasnije pogubljeno. U spomen na ovo krvoproliće, na prvom kongresu Druge internacionale 1889. odlučeno je da će se Prvog maja svake godine održavati radničke demonstracije. Već sljedeće godine taj datum postaje Međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. Zanimljivo da se Prvi maj najprije počeo obilježavati u Meksiku, te da ga Amerikanci nisu nikad prihvatili zbog kasnijeg povezivanja praznika s komunizmom; u SAD-u se do dan danas praznik rada slavi prvog ponedjeljka u rujnu.
U komunističkoj Jugoslaviji Prvi maj je bio važan državni praznik, zbog ideološke važnosti radničke klase, no danas su vremena u kojima su rad i radnička klasa bili bitni stvar neke daleke prošlosti. Pamti li još itko velika bh. poduzeća u kojima je prije samo nekoliko desetljeća bila zaposlena većina radničke klase? Pamti li još itko tko je bio Alija Sirotanović, uzor i heroj radničke klase, koji je sa svojom smjenom za 8 sati iskopao rekordne 152 tone uglja a onda odbio stan ponuđen kao nagradu i tražio samo veću lopatu? Pamti li itko vrijeme kad su mediji kao heroje veličali rudare i graditelje mostova i pruga, a ne zvijezde granda, mafijaše i „nove kapitaliste“?
Kad pogledamo današnju situaciju rada i radnika na našim prostorima, nema nikakvih razloga za slavljeničko raspoloženje povodom prvomajskog praznika rada. Nikad rad i radnici nisu na ovim prostorima bili toliko potpuno prezreni i ugroženi kao danas. Mjesto rada zauzela je „snalažljivost“ (eufemizam za bogaćenje neradom i krađom, ratno profiterstvo, pljačkašku privatizaciju, šverc ili članstvo u vladajućoj stranci), a ideal radničke klase zamijenjen je idealom „tranzicijskih pobjednika“, tipa čovjeka kojeg u „Knjizi o Tari“ lijepo opisuje Zdenko Lešić: „Seoska propalica, neradnik i besposličar, bez škole i zanata, mutivoda i prelivoda, špekulant i švercer, spreman na najraznovrsnije ujdurme i mućke, čovjek kome je motika teška a knjiga mrska, dočekao je svojih pet minuta, digao se visoko – on je sve, i štap i vlast, i pop i popadija, niko kao on i niko iznad njega.“
I još taj i takav „tranzicijski pobjednik“, koji uzima više nego što radom zasluži, koji se kroz stranku umirovio u ra(d)nim četrdesetima ili uhljebio sebe i sve svoje i sada radi samo na tome da institucionalizira i zabetonira stvorene društvene nepravde, taj i takav ima obraza pričati o tome kako je naš narod lijen, kako ne radi dovoljno i da sve to potječe od „neradničkog komunističkog mentaliteta“[i], te kritizirati mlade koji su kao previše izbirljivi po pitanju rada i koji masovno napuštaju zemlju jer su se eto pomamili za materijalizmom bezbožnog zapada.
Žrtva uspona ovog tipa čovjeka na vlast je skoro izumrla srednja klasa stanovništva, koja je od pristojnog i relativno visokog životnog standarda prije rata dospjela do životarenja i siromaštva. Tvornice su obezvrijeđene i pokupovane od strane ratnih profitera za desetine puta niže od njihove vrijednosti. Sva obećanja o investiranju i zadržavanju radnika u privatiziranim poduzećima i oživljavanju proizvodnje su izigrana. Umjesto toga radnici su završili na ulici a imovina rasprodana. Daljnjom privatizacijom srednjih i velikih poduzeća pojavljuju se novi viškovi radne snage. Siva ekonomija (koja podrazumijeva potpunu zdravstvenu nezaštićenost radnika, niže nadnice, duže radno vrijeme, ukratko, širenje mogućnosti eksploatacija radnika od strane „novih kapitalista“) je postala način života mnogih ljudi. I oni pak koji legalno rade su na razne načine poniženi i prikraćeni. Mnogi poslodavci koriste recesiju kao izliku za neprestano produživanje radnog vremena, nadoknađivanje fiktivnih gubitaka od ionako malih plaća radnika, ucjenjuju radnike na razne načine, ne prijavljuju ih, skraćuju im godišnje odmore, ne upisuju prekovremene sate (i za sve to još na kraju dobivaju općinske i kantonalne poticaje i nagrade za razvoj privrede!). Tko god se pobuni i digne glavu, dobiva „zahvalu za proteklu suradnju“, i uvijek ga ima tko zamijeniti – s obzirom na ogroman broj nezaposlenih – i to za sve manju plaću i lošije uvjete rada. Rezultat svega ovoga je raslojavanje društva na 5% bogatih, 25% donekle situiranih i 70% siromašnih građana. Dok veliki broj stanovnika živi u bijedi i jedva preživljava – pribjegava se i kontejnerima kao izvoru održavanja života -, na drugoj strani privilegirana manjina „tranzicijskih pobjednika“ gradi vile s bazenima, vozi najskuplje automobile, ljetuje u svjetskim mondenskim destinacijama i drži novce u svjetskim bankama.
I još taj i takav „tranzicijski pobjednik“, koji uzima više nego što radom zasluži, koji se kroz stranku umirovio u ra(d)nim četrdesetima ili uhljebio sebe i sve svoje i sada radi samo na tome da institucionalizira i zabetonira stvorene društvene nepravde, taj i takav ima obraza pričati o tome kako je naš narod lijen, kako ne radi dovoljno i da sve to potječe od „neradničkog komunističkog mentaliteta“[i], te kritizirati mlade koji su kao previše izbirljivi po pitanju rada i koji masovno napuštaju zemlju jer su se eto pomamili za materijalizmom bezbožnog zapada. Živimo u izopačenom društvu gdje najviše imaju oni koji sami ne rade i koji žive od tuđeg rada (i još kritiziraju one koji rade!), a oni koji najviše rade imaju sve manje i jedva mogu pokriti osnovne životne potrebe. Ovi prvi su kratkoročno profitirali i misle kako će se usrećiti živeći od tuđeg rada, ali dugoročno unesrećuju i sebe i čitavo društvo, gube svoju ljudskost i dostojanstvo kao i oni koje potkradaju i gaze. „Tranzicijski pobjednici“ su onda u kaosu raspada bivše države u BiH stvorili i državu po svojoj mjeri: kompliciranu, podijeljenu, disfunkcionalnu tvorevinu skrpanu od entiteta, kantona, distrikta, nebrojenih funkcija, ministarstava i razina vlasti, etničkog predstavljanja i pariteta, skrpanu tako da liči na državu, a da pritom nije ni d od normalne države.
Posljednjih godina su radnička prava i perspektive sve više na udaru i u socijalno bolje uređenim zapadnim društvima. S jedne strane, tu su izazovi digitalizacije i četvrte industrijske revolucije koji će dugoročno mnoge radnike pretvoriti u tehnološki višak, a s druge strane jačaju politike koje u sprezi s krupnim kapitalom koriste krizu i recesiju kako bi razgradile temelje socijalne države i progurale mjere poput većeg radnog vremena za iste ili manje novce ili povećanja starosne dobi za odlazak u penziju.
Način na koji funkcionira današnja BiH podsjeća me na jednu anegdotu koju je Andrej Nikolaidis više puta prepričavao u svojim tekstovima, o grupi iseljenika iz bivše Jugoslavije koji su u Nizozemskoj odlučili za Prvi maj okrenuti janje. Za tu svrhu pronašli su lijepu livadicu gdje će poigrati nogomet dok se janje ispeče. Na livadici je tekao potočić, idealan za hlađenje piva. U obližnjem šumarku pronašli su i odlično drvo za ražanj. Sve je bilo spremno, osim – janjeta. U Nizozemskoj nisu nigdje mogli kupiti janje. Pa su se snašli tako što su u nekoliko mesnica kupovali dijelove janjeta. Na kraju su žicom spojili dijelove janjeta i nabili tako skrpanu kreaturu na ražanj, sve da se prvomajska tradicija ipak nekako očuva. Današnja BiH se po svom teritorijalnom ustrojstvu i načinu funkcioniranja može usporediti s tim frankensteinovskim janjetom na ražnju.
Mnogi će radnici Prvi maj proslaviti sa slabim nadanjima da će im možda biti isplaćene zaostale plaće iz prošle godine. Drugi su izgubili svaku nadu u bolja vremena, i taj osjećaj praznine i nesigurnosti zatrpavaju sve raskošnijim, glomaznijim, apsurdnijim i neukusnijim proslavama blagdana, vjenčanja, zaruka, krizmi, rođendana, slava, krštenja, matura… Slično se i Prvi maj i njegova izvorna simbolika zatrpavaju slavljima i dernecima i zagušuju dimom roštilja. No na Prvi maj se s obzirom na njegov izvorni smisao u biti i ne bi trebalo ništa slaviti, to je smotra otpora i borbe, otpora protiv društvenih nepravdi i borbe za očuvanje[ii] (u uređenim društvima) ili povećanje i uopće postojanje (u društvima kakvo je naše) radničkih prava. Kod nas je taj izvorni smisao Prvog maja potpuno izgubljen i zaboravljen. Od kulture protesta[iii] kao neizostavnog dijela praznika rada, preostalo je samo protestno gunđanje na društvenim mrežama zbog inflacije koja je podigla cijene janjadi do 350 KM i mrmljanje protiv Nedima Sladića ako najavi kišu za Prvi maj, od radničke solidarnosti na koju Prvi maj poziva preostala je samo solidarnost u konzumiranju mesa i alkohola.
Sve to lijepo opisuju stihovi prvomajske pjesme Dubioze Kolektiv: „Proleteri kao jedan žure do cilja/ nozdrve golica miris roštilja/ U potoku hladi se par gajbi piva/ iz flaša se nateže rakija šljiva/ Digla se čitava bivša Juga/ nećemo nikome biti sluga/ Neustrašivo derneči drug uz druga/ hrabro se mezi i složno se cuga/ Nikog ne zanima ni klasna borba/ krcka u kazanu begova čorba/ Kakva revolucija i Pariška komuna/ evo deset ćevapa u pola somuna.“ Kazna za otuđenje od izvornog smisla Prvog maja je surova: Dok bh. radnici za Prvi maj okreću janje na ražnju umjesto da prosvjeduju i bore se za svoja prava, dotle njihovi robovlasnici u preostalim danima u godini njih okreću kao janjad na ražnju i sve više gaze njihova prava i dostojanstvo. Da bi stvar bila gora, kad dođu idući izbori, i oni će se isto proslaviti prvomajski, peći će se kobasice i ćevapi a onda opet podijeliti glasovi onima koji će nas već idućeg dana nataknuti na ražanj.
________________
[i] Floskulama o „neradničkom komunističkom mentalitetu“ najviše su skloni oni koji sami najmanje rade i najviše žive od tuđeg rada, oni koji su preuzeli najgore uzorke ponašanja iz prethodnog komunističkog režima, a istodobno uništili ono najbolje što je ostvareno u prethodnom sistemu. S jedne strane, radništvo i radnička prava pravu su afirmaciju na ovim prostorima ostvarili tek u drugoj Jugoslaviji. Do tada je najveći dio prostora bivše države bio polufeudalna, agrarna, ekonomski i na svaki drugi način zaostala zemlja. U komunizmu se radnik cijenio i od rada se moglo dostojanstveno živjeti, makar mnogo toga nije bilo idealno. S druge strane, komunizam ne treba idealizirati kao neko mitsko zlatno doba koje bi najbolje bilo ponovno uspostaviti. Naličje tobožnjeg zlatnog doba radničke klase bilo je neučinkovito, birokratsko i pred kraj druge Jugoslavije sve više korumpirano samoupravljanje u jednopartijskom sistemu bez učinkovite demokratske kontrole odozdo. Na koncu je taj totalitarni sustav, nesposoban za potrebne reforme i promjene, doživio ekonomski kolaps i imploziju, no one njegove najgore osobine su preživjele do dan-danas u novonastalom nacionalističkom jednoumlju, gdje svaka nacija ima svoj mali totalitarni režim.
[ii] Posljednjih godina su radnička prava i perspektive sve više na udaru i u socijalno bolje uređenim zapadnim društvima. S jedne strane, tu su izazovi digitalizacije i četvrte industrijske revolucije koji će dugoročno mnoge radnike pretvoriti u tehnološki višak, a s druge strane jačaju politike koje u sprezi s krupnim kapitalom koriste krizu i recesiju kako bi razgradile temelje socijalne države i progurale mjere poput većeg radnog vremena za iste ili manje novce ili povećanja starosne dobi za odlazak u penziju.
[iii] Kad se traži krivac za nepostojanje kulture protesta u postjugoslavenskim društvima, često se upire prst u ovdašnju privrženost religiji i velik autoritet vjerskih zajednica od kojih se očekuje veći angažman u borbi za malog čovjeka, a protiv društvenih nepravdi. Vjerske zajednice su s jedne strane svojim socijalnim i karitativnim radom učinile mnogo u borbi protiv posljedica društvenih nepravdi, no s druge strane učinile su premalo u borbi protiv uzroka istih; štoviše, nakon raspada komunizma vodstva vjerskih zajednica su redovito bila u prebliskoj vezi s vladajućim političkim i gospodarskim strukturama i zanemarila obvezu proročko-kritičkog odnosa prema društvenim nepravdama koja proizlazi iz svetih spisa i socijalnog nauka svih na našim prostorima prisutnih religija. No po pitanju zdrave kulture protesta ni prethodni sistem u kojima je uloga vjerskih zajednica marginalizirana nije bio ništa bolji; u jednopartijskom totalitarnom sistemu kakav je bio jugoslavenski socijalizam i u kojem nije bilo pune slobode informiranja, ni izražavanja mišljenja i demokratskih izbora, zdrava kultura kritičkog mišljenja, protesta i dijaloga nije bila ni poželjna ni moguća.
Marijan Oršolić, polis.ba
