Muzički dokumentarni film je žanr koji se tek razbuktava u BiH, a već se kinematografija ove zemlje može pohvaliti jednim od seznacionalnih dokumentaraca koji ima potencijal za veliki svjetski uspjeh.
Nikakve dileme nije bilo za žiri ovogodišnjeg dokuMfesta: Aldin Šehić (profesor muzike), Haris Abdagić (diplomirani komparatista) i Tamara Jakšić (studentica odsjeka kulturologije Filozofskog fakulteta u Zenici) najboljim filmom proglasio je ”Scream for me Sarajevo”.
Okvir njegove priče su sarajevske ratne godine i jedan od vrlo posebnih trenutaka, kada se 1994. u grad pod opsadom, u pravoj samoubilačkoj avanturi, probio pjevač grupe Iron Maiden, Bruce Dickinson, i izveo nevjerovatni rock koncert što je ušao u mit. No, puno više od tog okvira, istkanog nizom tragičnih epizoda i stalnim prkosom pred užasima rata, ”Scream for me Sarajevo” prvenstveno slavi nadu, optimizam, vjeru u čovjeka, slobodu.
Reditelj filma Tarik Hodžić suptilno, kroz 90 minuta svog filma, vodi publiku kroz storiju koja je, upravo u tim suprotstavljenim mikrokosmosima pojedinačnih užasnih sudbina i kolektivnog nadanja što je unutar pakla vjerovalo u život, lako mogla skliznuti u patetiku. Nije i, dapače, ponudio nam je jedan od najboljih poticaja da vjeru nikada ne treba gubiti.
Ukratko, ”Scream for me Sarajevo” je muzički dokumentarac koji bi trebao biti ‘obavezno štivo’ i za publiku izvan rock miljea, kao film koji se u najboljoj tradiciji BH kinematografije na najimpresivniji način priključuje starijem bratu, već proslavljenom bosanskohercegovačkom igranom filmu. Iščitati se to može i iz reakcije publike u zeničkom klubu Zona, koja je 10-minutnim pljeskom nagradila reditelja Hodžića iNenada Nešu Kovačevića, dizajnera zvuka, čiji je fantastična kreacija veliki doprinos ukupnom dojmu o velikom filmu.
Zenički festival muzičkog dokumentarnog filma dokuMfest ove je godine, od 20. do 23. 9., ponudio zanimljiv izbor recentne regionalne produkciji.
Simbolično je otvoren filmom ”Maske” Brankice Drašković, pobjednikom prvog prošlogodišnjeg izdanbja festivala, a potom su publici predstavljeni ”Kontakt” Mihajla Obrenova (Srbija), ”Najvažniji dečko na svetu” Tee Lukač (Srbija), ”Charlatan Magnifique” Maje Pavlin (Slovenija), ”Folk rock story” grupe Ogenj (Hrvatska), ”Arhiv emocija, priča o grupi Lutajuća srca” Vladimira Ristića (Srbija), ”Buldožer: Pljuni istini u oči” Varje Močnik (Slovenija), ”Manutua mi” grupe Manitu (Crna Gora), ”Rock je kamp: Songs That Matter” Mostar Rock Schoola (BiH), ”OK Fest 2017”, official aftermovie, izvan konkurencije (BiH), te ”Scream for me Sarajevo” Tarika Hodžića (BiH), kojim je festival zaključen.
Po reakcijama publike posebno dojmljivi su bili ”Kontakt”, trosatni i vrlo dinamični film o novosadskoj alternativnoj rock sceni, te priče o popularnim izvođačima iz davnih vremena, kao što je ”Arhiv emocija” o akustičarskoj senzaciji Lutajuća srca iz 1970-ih, kao i ljubljanskoj rock grupi Buldožer i njihovom prvom albumu iz 1975. godine, u filmu jednako provokativnom i artistički otkačenom kao što je bio sam sastav, a u toj grupi dobro prihvaćenih je ”Charlatan Magnifique”, vesela storija o jednom od trenutno najpopularnijih sastava iz Slovenije.
U okviru festivala izveden je i jedan prateći muzički program, koncert koprivničke folk-punk grupe Ogenj, nakon projekcije njihovog dokumentarca. Za publiku (nažalost, malobrojnu) bilo je to veliko otkrovenje – upoznali su na sceni i na djelu sastav koji upravo postaje jedna od senzacija na hrvatskoj rock sceni, ocijenjen kao vrlo osvježavajuća pojava u svakom pogledu.
Na neki način bio je to simbolični trenutak za glavno opredjeljenje dokuMfesta – da traga za novim kreativcima regionalne muzičko-filmske scene.
Glas.ba
