„Mi nemamo načina da ljudima kažemo da ostanu na svojem. Nažalost niko ne razmišlja o tome. Znam da ni Sarajevu ni Federaciji ne bi trebao biti cilj da jedan narod potpuno nestane ili da bude apsolutna manjina koja ne može ništa odlučivati. Tragedija za BIH je da je Srba u Federaciji sve manje također, da je Bošnjaka i Hrvata u RS-u sve manje.“
Piše: Predrag Blagovčanin
„Ne ostajte u muslimanskom Sarajevu niti u Alijinoj državi.“ Glasila je propagandna poruka prvih ljudi Republike Srpske Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika upućena građanima srpske nacionalnosti koji su živjeli u sarajevskim naseljima koja su završetkom rata pripala Federaciji BIH.
Pod pritiscima tadašnjeg SDS-a i pratećom propagandom zvaničnih medija u Republici Srpskoj više od 100.000 građana srpske nacionalnosti u martu 1996. godine napustili su Grbavicu, Ilidžu, Vogošću, Hadžiće i druga sarajevska naselja koja su do tog trenutka bila pod kontrolom vojske RS-a.
Nažalost, za „egzodus“ Srba iz Sarajeva i činjenicu da su ljudi u panici i strahu sa djecom i ekshumiranim tijelima svojih najbližih napuštali svoje kuće, do danas niko nije odgovarao. Refleksije sulude politike etnički čistih teritorija i parola „Svi Srbi u svom entitetu“ kao i prešutno odobravanje tadašnje zvanične bošnjačke političke elite, vidljive su upravo u statističkim podacima o broju Srba koji danas žive u Sarajevu.
Prema popisu iz 1991. godine 30% stanovništva prijeratnog Sarajeva činili su Srbi. U sarajevskih deset gradskih i prigradskih opština živjelo je 157.526 Srba. Ukoliko kao parametar uzmemo današnje administrativno Sarajevo koje čine četiri opštine Stari grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi grad na ovoj teritoriji 1991. godine živjelo je 92.271 Srba. Prema popisu iz 2013. godine na istoj teritoriji živi 10.442 građana srpske nacionalnosti.
Nećemo prihvatiti činjenicu da je povratak završen
Miladin Vidaković predsjednik Srpskog Građanskog Vijeća – pokret za ravnopravnost, naglašava da je povratak Srba u Sarajevo doživljavao razne faze. Odgovornost za činjenicu da danas u Sarajevu živi oko 10% prijeratnog srpskog stanovništva Vidaković vidi u organizovanom otporu povratku vlasti u RS-u kao i opstrukcijama koje su dolazile od različitih nivoa vlasti u Federaciji BIH.
„Proces povratka je doživljavao razne faze. Od onih faza kada je narod imao više povjerenja u postupke lokalnih vlasti i državnih organa kao na primjer 2002. godine kada se u Sarajevo vratilo 7.652 porodice da bi danas taj broj bio sveden na nekoliko porodica. Bilo je opstrukcija od različitih nivoa vlasti u smislu otežavanja tog povratka kroz onemogućavanje povratnika u svoje stanove, nepružanja adekvatne pomoći na opravku kuća, a pogotovo na održivom povratku. Međutim, najveći problem povratka Srba u Sarajevo bio je ipak na organizovanom otporu od strane vlasti u Republici Srpskoj jer su očigledno ciljevi njihove borbe bili drugačiji.“
Miladin Vidaković
Vidaković smatra da se zvanična politika RS-a prema sarajevskim Srbima suštinski nije promijenila od početka 90-tih godina. Prema njegovom mišljenju odnos vlade RS-a fokusiran je na odlazak i preostalih građana srpske nacionalnosti iz Sarajeva.
„Krivice za odlazak Srba iz Sarajeva ima i sa jedne i sa druge strane. Niti je učinjeno od strane bošnjačke političke elite onoliko napora koliko je trebalo da se zadrži veći broj Srba ali je u najvećoj mjeri odlasku doprinio poziv kao i organizovanje različitih aktivnosti na odlasku Srba iz Sarajeva u organizaciji Republike Srpske. Dakle, teže je onda bilo te iste ljude prisiliti da se vraćaju u sredine iz kojih su ih vlasti Republike Srpske odselile. Ni dan danas ne postoji adekvatna pomoć Srbima u Sarajevu od strane RS-a. Svaka poruka od strane vlasti u RS-u je poruka koja poziva i ovo malo Srba da izađe iz Sarajeva. Od poruka da je Sarajevo Teheran do drugih izjava koje ne upućuju na dobre želje.“
Kantonalna organizacija SGV-a inicijator je analize koja će biti sačinjena na nivou BIH o stanju i položaju građana srpske nacionalnosti u svjetlu rezultata popisa stanovništva u 2013. god. Vidaković naglašava da nije pristalica teze o ugroženosti Srba u Sarajevu u odnosu na druge narode. Prema njegovom mišljenju Srbi žive i dijele sudbinu građana drugih nacionalnosti u Sarajevu.
„Čak i ove pojave iseljavanja mlađih ljudi pa i starijih, karakteristike su i za Srbe, Hrvate i Bošnjake. Međutim, činjenica jeste da ekonomsko i socijalno stanje građana srpske nacionalnosti je jedan od glavnih razloga zbog kojih Srbi i danas napuštaju Sarajevo. Kad govorimo o povratnicima bilo je dosta Srba povratnika koji su došli, dobili donacije za opravku kuća ili stanova, a potom to prodali i napustili ovu sredinu. Zakon nije dozvoljavao da se po tom pitanju naprave bilo kakva ograničenja i u tom smislu, dobar dio Srba koji se bio vratio u međuvremenu je napustio Sarajevo, prvenstveno iz ekonomskih razloga, odnosno nemogućnosti zapošljavanja.“
Problem zapošljavanja za Vidakovića predstavlja jedan od najvećih problema s kojim se susreću građani srpske nacionalnosti u Sarajevu. U državnoj službi Kantona Sarajevo zaposleno je samo 2,11 % Srba, a prema njegovom mišljenju očigledno ne postoji politička volja kako bi se ova situacija promijenila.
„U Sarajevu je konstitutivnost Srba obezbjeđena formalno-pravno ali ne funkcioniše u mjeri u kojoj bi mi željeli. Iz toga rezultira činjenica da je veoma mali broj Srba zaposlenih u tim organima. Mi imamo podatke o zbirnom pregledu nacionalne strukture uposlenika u organima državne službe. Od 569 zaposlenih u Kantonu Sarajevo, zaposleno je samo 12 Srba.“
Pokušaj istorijskog revizionizma kao i jačanje bošnjačkog nacionalizma vidljivo je i u podatku da je uprkos protivljenju većeg dijela javnosti jedna od sarajevskih osnovnih škola dobila ime po nacističkom i ustaškom apologetu Mustafi Busuladžiću. Miladin Vidaković je mišljenja da se većinska bošnjačka populacija distancira od bilo kakvog radikalizma, a samim tim i onoga što se događa u Sarajevu.
„Ja ne mislim da je situacija u Sarajevu tako kritična niti da su Srbi na taj način ugroženi ali da ima određenih pokušaja radikalizacije ovog prostora, očigledno ima. Naravno i promjene naziva ulica i naziva škola nadam se da su samo pokušaji koji neće uspjeti destabilizirati Sarajevo. Ipak se duh zajedništva još uvijek najviše osjeća u Sarajevu, on je sačuvan i nije uništen. Taj duh se održao ali on nije u željenoj količini iako za mene broj stanovnika jednog ili drugog naroda nije jedino prevashodno mjerilo multietničnosti jednog grada.“
Tragedija za BIH je da je Srba u Federaciji sve manje kao i Bošnjaka i Hrvata u RS-u
Paroh dolački Čedomir Đelmo naglašava da crkva nema preciznu evidenciju o broju pravoslavnih Srba na teritoriji njegove parohije koja se proteže od Stupa do Marijin dvora odnosno na teritoriji opština Novo Sarajevo i Novi grad.
„Praksa pravoslavne crkve je da sveštenik poslije 19. januara obiđe pravoslavne domove. Dok sam bio na selu to je bilo drugačije jer sam išao od kuće do kuće i pravio evidenciju. Bilo bi dosta nepraktično, a možda i malo nesigurno da sveštenik ide od zgrade do zgrade i zvoni na interfon kako kome u zavisnosti od prezimena i da na taj način procjenjuje ko je pravoslavni Srbin. Mi poslije bogosluženja vjernicima kažemo da, ko želi da mu se dođe u kuću, ostavi svoju adresu. Imamo vjernika koji dolaze u naš hram i koji kažu: „Mi ne smijemo da nam dođete u kuću da ne bi imali problema“. Mi kažemo da ćemo u kuće doći u civilu bez mantija ali oni kažu da i tad ne smiju jer nas ljudi poznaju iz medija. Koliko je to umišljeno, a koliko je to realno ja to stvarno ne znam.“
Čedomir Đelmo
Za paroha Čedomira Đelmu najbolji pokazatelj stanja pravoslavnih Srba u Sarajevu su matične knjige. Đelmo ističe da u toku jedne godine obave od 90 do 110 sahrana, dva ili tri vjenčanja, dok su krštenja djece rijetkost.
„U crkvu dolazi od 50 do 100 vjernika redovno nedjeljom ali za Božić ili badnji dan, Vaskrs tada ima mnogo više vjernika. Ono što je veoma važno reći je da mnogi pravoslavni Srbi koji žive u istočnom Sarajevu ili Palama dolaze u ovu crkvu jer su ovdje vjenčani, kršteni i na određeni način su povezani sa ovim mjestom. Krštenja male djece su jako rijetka. Mi imamo više krštenja odraslih osoba. Obzirom na politiku koja je vladala u bivšoj državi imamo vjernika koji su se sad odlučili na taj korak. Imamo određeni broj ljudi koju su živjeli ovdje, a sad žive u inostranstvu i dođu ovdje da se krste. Ali baš u ovoj parohiji prava je rijetkost da imamo krštenja. Recimo 5 do 6 krštenja i to uglavnom starijih osoba.“
Hram svetog Preobraženja u Sarajevu
Veoma loša materijalna situacija kao i činjenica da populaciju sarajevskih Srba čine uglavnom starije osobe, jedan su od razloga pokretanja narodne kuhinje u organizaciji Dobrotvora u prostorijama Hrama Preobraženja Gospodnjeg u sarajevskom naselju Pofalići. Paroh Čedomir Đelmo smatra da su uzroci lošeg položaja Srba u Sarajevu nedostatak brige institucija kako federalnih tako i institucija iz Republike Srpske.
„Možda bi bilo to ugrubo da se svi stave u isti paket ali bi se tako moglo čak i reći. Ništa se ne dešava kako bi se neko od mlađih ljudi vratio. Čak i ljudi koji ovdje rade gledaju da žive u Istočnom Sarajevu. Od 9 sveštenika ovdje u Sarajevu, 6 živi u Istočnom Sarajevu. Narodna kuhinja počela je s radom u junu prošle godine i otprilike stotinjak članova se tu hrani. Naravno, nije uslov da je neko vjernik kako bi se tu hranio i to pitanje niko ne postavlja. Uloga crkve je da ljude koji su u teškoj situaciji ohrabri da nije sramota doći i hraniti se tu. Nisu oni krivi što penzija nije dovoljna i za lijekove, režije i život. Imamo i onih ljudi koji nemaju nikakva primanja i kojima je rat prekinuo radni staž međutim, nažalost imamo mnogo ljudi koji nisu uspjeli u sebi da to prevaziđu jer smatraju da je to sramota.“
Narodna kuhinja “Dobrotvor”
Tenzije na nivou Bosne i Hercegovine kao i politički odnosi Sarajeva i Banja Luke reflektiraju se na položaj sarajevskih Srba. Paroh Đelmo ističe da je u periodu od potpisivanja Daytona do danas evidentirano čak 40 napada na pravoslavne crkvene objekte. Posljednji od napada bio je pokušaj paljenja crkve Svetog Preobraženja u avgustu 2016. godine.
„Nažalost mi vjerski službenici to svakodnevno osjećamo. Mnogo više od nas to osjećaju naši parohijani koji žive u Sarajevu kao i ljudi koji rade u institucijama. Vezano za zadnji problem kada je crkva zapaljena, to se desilo dva dana poslije crkvene slave. Dan poslije slave šator je bio isječen, ja sam pozvao policiju radnici koji su raspakivali šator zatekli su tu čovjeka. Policija je sporo reagovala. Molio sam ih pošto je kamera policijska pet-šest metara od tog mjesta da nam vrate unazad da vidimo šta se dogodilo? Međutim, oni su to odbili jer su rekli da to mora ići na sud i da mi nemamo pravo gledati te snimke. Da bi se sutradan desilo ono što se desilo. Zapaljena je crkva. Nikakvu povratnu informaciju, ni usmenu ni pismenu, od policije ili suda nismo dobili. Sve što znamo, znamo iz medija i preko nekih prijatelja.“
Iako policija još uvijek nije procesuirala odgovorne za ovaj napad, Paroh Đelmo naglašava da je Vlada kantona Sarajevo pomogla u sanaciji štete koja je napravljena kao i sanaciji krova na ovoj crkvi.
„Čovjek koji je uhapšen pušten je nedavno. Moj stav je bio da smatram da to nije mogao uraditi jedan čovjek bez dobre pomoći i posebnog alata. Ono što sam ja vidio na snimku, a kasnije su mi dozvolili da pogledam. Taj čovjek odlazi tamo i zadržava se dvije minute u rukama nije imao ništa. To što tvrdim da nije uradio Nedeljko, ne tvrdim da je uradio Muhamed ili Jozo. Možda je neki drugi Nedeljko ili neka organizacija koja je imala određene ciljeve. Nakon tog podmetnutog požara u crkvi, Premijer kantona Konaković je ponudio pomoć u sanaciji koja je i realizovana, uradili smo krov stavili smo i video nadzor.“
Paroh Čedomir Đelmo
Čedomir Đelmo ističe dobru suradnju sa drugim vjerskim zajednicama kao i sa opštinskim institucija ali smatra da bi svi nivoi vlasti trebali učiniti više kako bi se kreirao ambijent u kojem bi se građani Sarajeva srpske nacionalnosti osjećali sigurno, što je jedna od osnovnih kriterija za masovniji povratak Srba u Sarajevo.
„U Blažuju dok sam bio, imao sam veoma dobru saradnju sa Islamskom zajednicom. Kad se desi neki problem uvijek se pokušava prikazati da su to neki maloljetnici ili delinkventi. Dobro se sjećam da kad je crkva u Blažuju bila išarana krenulo se sa pričom da su to učinili neki maloljetnici. Međutim, onda je efendija rekao da je to učinio neko ko dobro poznaje arapski jezik. I to se ispostavilo da je bio u pravu. Crkvu su išarale punoljetne osobe koje su odlični đaci i nakon pet-šest dana su uhapšeni. Nikad ništa po tom pitanju nije pokrenuto. Ja sam par puta išao u tužilaštvo međutim, do danas nisam ništa napismeno dobio i za ove prijetnje me nikad niko nije pozvao i to je veoma loša poruka.“
Izostanak podrške održivom povratku, kako u Sarajevu tako i u drugim sredinama u Bosni i Hercegovini, te deklarativno zagovaranje realizacije Aneksa 7 Daytonskog mirovnog sporazuma odrazio se na nacionalnu strukturu. Za Čedomira Đelmu ta realnost predstavlja jedan od najvećih problema današnje Bosne i Hercegovine.
„Mi nemamo načina da ljudima kažemo da ostanu na svojem. Nažalost niko ne razmišlja o tome. Znam da ni Sarajevu ni Federaciji ne bi trebao biti cilj da jedan narod potpuno nestane ili da bude apsolutna manjina koja ne može ništa odlučivati. Tragedija za BiH je da je Srba u Federaciji sve manje također da je Bošnjaka i Hrvata u RS-u sve manje. Koji je tačan procent ja ne znam i nemam evidenciju ali solidarišem se s kolegama imamima i katoličkim sveštenicima u Republici Srpskoj i svim narodom koji ima problema, i apelujem na sve da se ta situacija promijeni.“
Dom staraca pod otvorenim nebom
Đokić Lune poput većine stanovništva sarajevskog prigradskih naselja, Radavu je napustio 1995. godine, koja je u tom trenutku prešla u nadležnost Federacije BiH. Sa kompletnom porodicom je otišao u Republiku Srpsku. U Rogatici je živio do 2002. godine a potom se vraća na svoje imanje u Radavu.
„Mi i nismo imali gdje da idemo jer te niko ne pita gdje ćeš, pa smo otišli u neku napuštenu kuću u Rogatici. U Radavu se vraćamo 2002. godine. Ne znam je l’ mi bilo gore kad sam tamo otišao ili kad sam se ovdje vratio.“
Đokić ističe da je provokacija na nacionalnoj osnovi u periodu kada se sa porodicom vratio bilo. Naglašava da je danas situacija drugačija. Međutim, napominje da novčanu pomoć ili pomoć u vidu građevinskog materijala ili stoke nikada nije dobio ni od Federacije ni Republike Srpske.
„Kuća mi je nastradala poslije rata. Bilo je tu i nekih izbjeglica. Ja bi se i vratio prve godine da tri porodice nisu bile ovdje. Već 17 godina kuću popravljam. Nikad ni od koga donacije nisam dobio. Nama ponekad donesu paket za Vaskrs i Božić, i to je to. Ja sebe i porodicu sam izdržavam. Imamo ovce, koze, krave, imam i konja, tako da mi hrana nije bitna. Bitan mi je krov jer kisne. Mi nemamo ni vodovoda ni kanalizaciju ovdje al’ to nikoga ne interesuje.“
U Radavi, nekada većinskom srpskom naselju, danas živi tek nekoliko srpskih porodica. Međutim, prema riječima Đokića Radava dijeli sudbinu većine ruralnih krajeva u Bosni i Hercegovini.
„Danas u ovom selu nema nikoga. Ovi što su poslije rata došli, su se odselili. Valjda su se vratili na svoje. Srba nema, oni su prodali svoja imanja. Ima ovih vikendaša. Imali smo ovdje komšije, dedu i nanu, muslimane, to su divni ljudi bili al’ i oni su umrli. Tako da ne možeš čovjeka vidjeti. Ovo ti je dom staraca pod otvorenim nebom.“
Đokić Lune kao i većina građana srpske nacionalnosti koji su se vratili u Sarajevo, dijele sudbinu i sličnu priču povratnika širom Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu nacionalnost. Loša ekonomska situacija, nezaposlenost i izostanak perspektive, svakodnevnica su ovih ljudi. Nažalost, povratnici svih nacionalnosti napušteni su upravo od nacionalnih politika koje se ovih ljudi sjete samo u trenucima kada je to potrebno za dnevno-političke svrhe, a do tog trenutka sarajevski Srbi prepušteni su isključivo sami sebi.
Tačno.net
