Samo je Republika Srpska mjera kompromisa na koji su srpski nacionalisti spremni da pristanu u regionu

“Mi tek danas pravimo Srpsku kuću u Podgorici. Iz budžeta Srbije za to smo izdvojili više od tri miliona evra”, poručio je predsjednik Srbima u Crnoj Gori.

Sudeći po saopštenju koje je sa te strane već sjutradan stiglo, ispade da je Srpska kuća zapravo “D.O.O. preduzeće u vlasništvu dvadeset i sedam istaknutih srpskih intelektualaca i nacionalnih radnika iz Crne Gore”. Nije, dakle, riječ o kulturnom centru čiji je cilj očuvanje identiteta, jezika i tradicije Srba u Crnoj Gori, nego o – preduzeću. Ko su tih 27 vlasnika, istaknutih intelektualaca i nacionalnih radnika? Uglavnom članovi i simpatizeri Demokratskog fronta, čijim se liderima ovih dana u Podgorici sudi za pokušaj državnog udara iz oktobra 2016. I to nije kraj. Od svih podgoričkih poslovnih i stambenih prostora u kojima je mogla biti smještena Srpska kuća, odabran je baš onaj čiji je vlasnik Miodrag Daka Davidović, “kontroverzni biznismen” blizak političkim i obavještajnim krugovima u Rusiji, nekadašnji načelnik nikšićke policije i ministar u vladi SAO Hercegovina, danas finansijer opozicionog, proruskog Demokratskog fronta. Sve ovo je, valjda, dokaz “najboljih odnosa Crne Gore i Srbije u poslednjih dvadeset godina”.

“Da je Srpska kuća u Podgorici rađena po uzoru na neke poznate kulturne centre u Evropi kakvi su, na primjer, Geteov ili Servantesov institut ili Francuski kulturni centar, ko bi mogao da kaže i riječ protiv?!”, pita dr. Ivan Vuković, docent na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. “Nažalost, ciljevi i namjere ovog ’preduzeća’ očito su drugačiji, što potvrđuje i činjenica da su akcionari Srpske kuće uglavnom politički aktivna lica, u javnosti prepoznata kao srpski nacionalisti koji ne priznaju crnogorsku naciju, crnogorski nacionalni, državni i kulturni identitet, kao ni rezultate referenduma o državnoj nezavisnost iz 2006. godine. Finansirajući ovakav projekat, Srbija se, bojim se, vraća na stare pozicije paternalizma i hegemonizma u odnosu na susjede, što ne može biti dobra vijest za region.”

Ima li osnova upoređivati Srpsku kuću u Podgorici sa takozvanim Ruskim humanitarnim centrom u Nišu?

VUKOVIĆ: Ima. Ako bi se iz Ruskog humanitarnog centra zaista moglo uticati na bezbjednosne prilike u Srbiji, što podrazumijeva i preveniranje mogućnosti da ta zemlja jednoga dana zaista krene putem euroatlanskih integracija, možda neko procjenjuje da bi i Srpska kuća u Podgorici mogla imati sličnu funkciju u smislu destabilizacije političkih prilika u Crnoj Gori, odnosno poništavanja referenduma o državnoj nezavisnosti i zaustavljanja evropskih integracija. Uprkos tvrdnjama da su odnosi Crne Gore i Srbije “nikad bolji”, bojim se da se naše dvije zemlje polako vraćaju na pozicije na kojima su bile prije petnaest ili dvadeset godina.

Zaista se često, i ne bez ironije, citira izjava premijera Duška Markovića da su, činjenicama uprkos, odnosi Crne Gore i Srbije “najbolji u poslednjih dvadeset godina”. Jer, ako je na dan ulaska Crne Gore u NATO predsjednik Vučić u Beogradu primio Andriju Mandića, ako Beograd Podgorici nikada nije čestitao prijem u NATO, ako beogradska kontrolisana štampa o Crnoj Gori danas piše gore nego u vrijeme Miloševića, kakvi su to onda “nabolji odnosi”?!

VUKOVIĆ: Čini se da je zvanična Podgorica zadovoljna postojećim stanjem. Možda zbog toga što odnose dvije države upoređuje sa onima u vrijeme dok su na vlasti bili Sobodan Milošević i Vojislav Koštunica; ili je, pak, sudeći po izjavama pojedinih crnogorskih zvaničnika, riječ o tragovima neobjašnjivog kompleksa niže vrijednosti u odnosu na Beograd, sa čim se kao Crnogorac i kao građanin Crne Gore veoma teško mirim. U svakom slučaju, jasno je da se u određenim političkim strukturama vjeruje da je dovoljno to što se Srbija otvoreno ne miješa u unutrašnje stvari u Crnoj Gori, te da je, s tim u vezi, sve ostalo valjda prihvatljivo i dozvoljeno.

Ne mislim da bi to trebalo da bude mjera kompromisa, niti temelj na kojem je moguće graditi dobrosusjedske odnose. Štaviše, neophodno je jasno reći da predsjednik ili premijer jedne zemlje ne može svako malo zvanično primati nekoga ko je u susjednoj državi optužen za organizovanje i pripremu terorističkih napada, a istovremeno tvrditi da gaji prijateljski odnos prema državi i narodu te zemlje. Vrijeme je, dakle, da neko iz političkih i državnih struktura Crne Gore u tom smislu istupi odlučnije i da stvari nazove pravim imenom. Jer, jedno je raditi na promociji sopstvene kulture, identiteta, jezika i tradicije, a drugo okupljati ljude koji su cio svoj politički i profesionalni vijek proveli pokušavajući da ponište sve što ima crnogorski predznak.

U čemu ih podržavaju doslovno svi beogradski mediji, što je žalosno.
VUKOVIĆ: Odnos Beograda prema C

rnoj Gori nije se, nažalost, promijenio poslednjih 150 godina. Kada je riječ o crnogorskoj kulturi, istoriji, ali i sadašnjosti, u srpskoj javnosti dominira potcjenjivački ton, koji može biti ne samo posledica frustracije izazvane rezultatom referenduma iz 2006, nego i izvjesne provincijalnosti. Što jeste žalosno. Srbija ima značajnu istoriju, značajnu kulturu i ne vidim razlog da otima i prisvaja ono što nije njeno. To je, opet kažem, u skladu sa viševjekovnom politikom Srbije, koja naprosto nikada nije mogla i ne može da prihvati činjenicu da je Crna Gora nezavisna i međunarodno priznata država i da se njome ne može upravljati niti iz Beograda, niti sa bilo koje druge strane adrese.

Ko god da je u Srbiji na vlasti, sve kad bi to i htio, neće, dakle, uspjeti da promijeni dioptriju dominantnog dijela srpske javnosti, političke i intelektualne elite – o crkvi da i ne govorim – koji Crnu Goru doživljavaju kao geografski pojam, a Crnogorce kao dio šireg srpskog etničkog korpusa. Uporište za takve stavove danas možemo pronaći i u djelovima državne strukture u Beogradu, posebno ako pogledate izjave nekih ministara, nekih poslanika, ili ljudi bliskih vlastima.

Krugovi o kojima govorite uporno ponavljaju priču o teškom položaju spskog naroda u Crnoj Gori. Po Vašem sudu, koliko su takve ocjene utemeljene?

VUKOVIĆ: Siguran sam da je status srpskog naroda u regionu najbolji upravo u Crnoj Gori. Uzimam u obzir životni standard, poštovanje političkih, identitetskih, kulturnih i svih ostalih prava, političku predstavljenost, i sl. Da ne govorim o monopolu Srpske pravoslavne crkve ili o Srpskom nacionalnom vijeću, koji dobijaju značajna sredstva iz crnogorskog državnog budžeta. Crnogorci koji ne priznaju SPC kao svoju crkvu ne mogu, na primjer, da uđu u vjerske pravoslavne objekte na teritoriji države Crne Gore, jer njih svojom gvozdenom pesnicom čvrsto kontroliše upravo srpska crkva i njen militantni mitropolit Amfilohije.

Uprkos višegodišnjoj kampanji baziranoj na tezi o “teškom položaju srpskog naroda”, imate ogroman broj građana srpske nacionalnosti koji Crnu Goru prihvataju kao svoju zemlju, koji vjeruju u koncept građanske države i koji odbijaju da slijede retrogradnu politiku koja im se nudi sa pomenutih adresa.

Hoćete da kažete da su u Crnoj Gori “profesionalni Srbi” ipak manjina?

VUKOVIĆ: Naravno. Mnogo je veći broj onih građana srpske nacionalnosti koji ne trguju Crnom Gorom. Grupacija koja sebe naziva njihovim političkim zaštitinicima i navodnim čuvarima srpskih nacionalnih interesa ostala je na političkom i ideološkom kursu ekstremnonacionalističke, antiprogresivne, antizapadnjačke politike koja Crnu Goru XIX vijeka nastoji da prikaže kao idealan model društvenog i političkog poretka.

Što to znači?

VUKOVIĆ: To znači da je njihov ideal jednonacionalna i jednovjerska Crna Gora. Isti model propagiraju mediji koji ih podržavaju, a u kojima možete naći priloge sa promocija opskurnih knjiga o “tragičnim junacima borbe za srpstvo” – Radovanu Karadžiću i Rataku Mladiću; stare rasističke i fašističke teze o “Šiptarima” koji se “kote”; pogrdne tekstove o Bošnjacima i muslimanima u kojima se negira genocid u Srebrenici… Riječ je, naravno, o najogavnijim skarednostima koje ljudski um može da smisli. Zahvaljujući djelovanju ovog političkog korpusa, dio crnogorskog društva danas je ekstremno radikalizovan.

Da se vratimo statusu srpskog naroda u Crnoj Gori. Nedavno je jedan od vođa Demokratskog fronta kazao da u poslednjih pet crnogorskih vlada nije bilo ni jednog ministra koji se izjašnjavao kao Srbin. Je li ovo dokaz diskriminacije, budući da se, ipak, na poslednjem popisu stanovništva u Crnoj Gori gotovo 29 procenata građana izjasnilo kao Srbi?

VUKOVIĆ: Prvo, može li neko ko ne priznaje državu, njene simbole, rezultate svih izbora, ko negira istoriju, naciju i kulturu biti dio vlade? Pored toga, ovakvim stavovima grupacija o kojoj govorimo pokazuje da u Crnoj Gori sanja – Bosnu.

Kako sanja Bosnu?

VUKOVIĆ: Sanja getoizaciju po etničkom principu: ako je Srba u Crnoj Gori 29 procenata, onda bi u svim državnim strukturama njihovih političkih predstavnika moralo biti isto toliko. Ukoliko bi se ovaj princip promovisao kao prihvatljiv standard organizacije crnogorskog društva, to bi značio kraj multietničke i građanske države Crne Gore. Najzad, podsjećam da je od 2006, svaki crnogorski premijer, svjestan neophodnosti prevailaženja dubokih istorijskih podjela koje sežu u XIX vijek, tu i takvu političku strukturu, ipak, pozivao da uđe u vladu. I dobijao uvijek isti odgovor: nećemo, jer ovo nije prava Crna Gora. Kakva je to “prava” Crna Gora? Pa, ona u kojoj nema muslimana i katolika; ona koja slijepo slijedi Srbiju i Rusiju. Sve u svemu, izostanak Srba iz crnogorskih vlada posledica je odluke prosrpskih političkih partija, ne politička nužnost.

“Deklaracija o opstanku srpske nacije nastavak je koncepta Velike Srbije; ona predstavlja model ’kulturne nacije’ iz 19. veka, gde nacionalno-integracijski procese počinju kroz jezičke revolucije. Takav model samo je naizgled kulturni, a zapravo je politički”, ocijenila je nedavno beogradska istoričarka Branka Prpa. I pojedini beogradski intelektualci dokument o kojem govorimo nazvali su Memorandumom 2. Šta Vi mislite, šta se može očekivati od najavljene Deklaracije?

VUKOVIĆ: Mislim da su poređenja koja ste naveli na mjestu, iako ima i razlika. Naime, osim možda nekim srpskim političkim strukturama u Bosni i Hercegovini, ne vjerujem da danas bilo kome ozbiljnom pada na pamet da sprovodi u djelo ovakve političke namjere na način kako su mislili da je to moguće devedesetih. Granice na Balkanu su nepromjenjive, pa se valjda zato političke strukture koje najavljuju Deklaraciju toliko trude da ih – obesmisle.

Kako?

VUKOVIĆ: Onako kako to pokušava Milorad Dodik, cinično se pozivajući na Dejtonski sporazum. Identične stavove imaju i vođe političke opozicije u Crnoj Gori, ljudi koji, kao i Dodik, slijepo slijede velikosrpske i ruske nacionalne interese. Za njih Crna Gora možda ne bi bila toliko sporna, čak ni kao međunarodno priznata, samo pod uslovom da je – srpska. I to najbolje – Republika Srpska. Jer, samo je RS mjera kompromisa na koji su srpski nacionalisti spremni da pristanu kada je riječ o regionu.

Kako to da su poziv za pisanje Deklaracije o očuvanju srpskog naroda dobili samo predstavnici Demokratskog fronta? Goranu Daniloviću, na primjer, takav poziv nije upućen.

VUKOVIĆ: Činjenica koju navodite pokazuje da inicijatori pisanja Deklaracije, kao jedine istinske predstavnike i zaštitnike interesa srpskog naroda u region, doživljavaju isključivo najretrogradnije, najekstremnije eksponente ovakve politike. Ovdje se, možda, najjasnije vidi razlika između deklarativnog stava Beograda prema prilikama u Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini i onoga što je suština viševjekovnih velikosrpskih pretenzija na Balkanu.

“Prvi put od 1999. godine vlast u Prištini zavisi od Srba”, rekao je Aleksandar Vučić objašnjavajući zbog čega je Srpska lista ušla u Vladu premijera Ramuša Haradinaja, čovjeka kojeg je sam Vučić koliko juče nazivao “ubicom srpske dece”. Istim povodom, jedan od ministara u novoj Vladi Kosova kaže kako će “Srpska lista biti kamen u cipeli Prištine”. Je li to suština politike o kojoj govorite: srpska manjina kao instrument za destabilizaciju prilika u državama regiona?

VUKOVIĆ: Upravo tako. Do prije dvije ili tri decenije Srbija je bila i ekonomski i vojno neuporedivo jača, što znači da je imala stratešku prednost u odnosu na susjede. Iako toga danas nema, ostali su mehanizmi koje ste spomenuli, a koje je Beograd očito spreman da koristi u Crnoj Gori, u BiH, u Makedoniji, na Kosovu… Predstavnici Srba u ovim državama nijesu u stanju da naprave otklon od te pogubne paternalističke politike Beograda prema susjedima. Međutim, ako bi predsjednik Vučić Srbima u regionu rekao – okrenite se državama u kojima živite; ako je tim društvima bolje, biće bolje i vama…

Sedamdesetih godina prošloga vijeka predsjednik SK Srbije Marko Nikezić je Srbima u BiH rekao – Vaša vlada je u Sarajevu, ne u Beogradu. Zar zaista očekujete da bi predsjednik Vučić to ikada mogao ponoviti?!

VUKOVIĆ: U Srbiji bi se svakako mogao naći političar koji bi tako nešto rekao – doduše, ne sa ove državne pozicije – ali nijesam siguran kako bi prošao u političkom smislu. Činjenica je da teško nasleđe o kojem govorimo nastavlja da pritiska Srbiju, njenu politiku, društvo uopšte… Znate, Crna Gora je danas nezavisna, međunarodno priznata država, članica NATO i zemlja koja je na putu da se integriše u EU upravo zato što je njena politička elita u jednom momentu odlučila da svojim građanima kaže ono što im se možda nije svidjelo, nešto što se kosilo sa tradicijom i vjerovanjima koja su imala realna istorijska utemeljenja. Rizikovala je, dakle, i – pobijedila, radeći u korist interesa svoje zemlji. E, to je razlika između državnika i političara. Nažalost, u Srbiji ne vidim državničku hrabrost, da se građanima jasno saopšti što je strateški interes.

Predsjednik Vučić se silno trudi da djeluje državnički…

VUKOVIĆ: Tako je. Međutim, ako pogledate njegove nastupe i protresete ono što izgovara, vidjećete da ispod onog prvog melodramskog sloja ostane veoma malo. U tom smislu, zaista je teško povjerovati da će Vučić ikada biti sposoban da ponovi riječi Marka Nikezića, ili predsjednika Stjepana Mesića, koji je Hrvatima u BiH poručio da je njihova vlada u Sarajevu, a njihova zemlja BiH. Sa druge strane, činjenica je da i službeni Zagreb danas relativizira Mesićev stav i kao da pokušava da, kada je riječ o BiH, ponovo zaigra na staru nacionalističku kartu.

U Podgorici je protekle sedmice nastavljeno suđenje optuženima za pokušaj državnog udara. Pretpostavljam da ne komentarišete sudski proces koji je u toku…

VUKOVIĆ: Poštujem pretpostavku nevinosti, pa zaista izbjegavam da komentarišem sudski proces koji je u toku. Ipak, mogu saopštiti generalni utisak: čudim se, naime, tim neprekidnim pokušajima advokata odbrane da opstruiraju sudski proces, da ga obesmisle, da ga izvrgnu ruglu. Jer, ako su njihovi branjenici zaista nevini, zar nije cilj da se postupak što prije završi i da se ti ljudi oslobode? Čemu omalovažavanje tužioca, Tužilaštva, sudskog vijeća, sutkinje Suzane Mugoše? Čemu?!

Otkud to da i “nezavisni” mediji pokušavaju da dovedu u pitanje optužnicu tužioca Milivoja Katnića, i to po istom modelu po kojem su svojevremeno beogradski tabloidi pod kontrolom zemunskog kriminalnog klana nastojali da obore optužnicu ubicama Zorana Đinđića? “Dikić optužuje Katnića”, pišu podgoričke Vijesti, iz čega bi se moglo zaključiti da su optuženi general srpske policije Dikić i specijalni državni tužilac Katnić zamijenili uloge.

VUKOVIĆ: U istim medijima je osporavanje vjerodostojnosti optužnice tužioca Katnića prevashodno bilo usmjereno na dovođenje u pitanje lika i djela Aleksandra Sinđelića, svjedoka saradnika u ovom procesu. Tako smo čitali da je Sinđelić psihički labilan, da nije imao veze sa organizovanjem državnog udara i sa pokušajem atentata na premijera Đukanovića, da su njegove veze sa ruskim službama bezbijednosti iskonstruisane, izmišljene i sl. Međutim, kada su londonski Telegraf ili Sky News nedavno objavili fotografije istog tog Sinđelića kako, zajedno sa dvojicom agenata ruske službe bezbijednosti šeta beogradskim Kalemegdanom, crnogorski mediji o kojima govorimo su, umjesto izvinjenja, nastavili kao da se ništa nije ni dogodilo. Ovakav način neprofesionalnog izještavanja naišao je na osudu i nekih važnih zapadnih medijskih organizacija, koje očito ne mogu da razumiju da je većina ovdašnje štampe zapravo strana u sukobu, odnosno skupina sa jasnom političkom amabicijom: ne birajući saveznike oni po svaku cijenu pokušavaju da sruše Demokratsku partiju socijalista i njenog lidera Mila Đukanovića. A takav pristup, znamo, nikada nije dobar.

Vjerujete li u “zvaničnu vreziju” po kojoj Beograd nije znao što se prošle godine spremalo Crnoj Gori? Zavjera je kovana na teritoriji Srbije, a tadašnji premijer Vučić bio (i ostao) šef svih srpskih obavještajnih službi.

VUKOVIĆ: Nekoliko dana nakon 16. oktobra 2016, tadašnji premirer Vučič je rekao da je šokiran dokazima u koje je imao uvid, a koji su ukazivali na to da se Crnoj Gori zaista spremalo krvoproliće. Ne znam da li je predsjednik Srbije u međuvremenu promijenio stav. Sudeći po djelovanju državnih organa Srbije, rekao bih da jeste. Ipak, previše je činjenica, previše dokaza da je postojala organizovana akcija čiji je cilj bio da se sruši vlast i da se Crnoj Gori ne dozvoli ulazak u NATO. Sve drugo bilo bi niz pukih koincidencija koje su se, eto, slučajno uvezale u taj lanac. U šta je, izvinite, veoma teško povjerovati.