Divno je što ste postali za deset dana rodno senzitivni i počeli uviđati da se ne smije govoriti u javnom govoru da žena “krešti”.
Gdje se ste bili kada je vapila supruga Staše Košarca? Što se pustili samu Svetlanu Cenić da brani pravo Sanje Vulić da ima ili nema potomstvo? Što ismijavate Dušanku Majkić na osnovu fizičkog izgleda? Što prozivate Jasminu Izetbegović za grijehe njenog oca? Što ne stanete svi iza Mirele Bubalo koja je stala ispred korumpiranog šefa OSA-a?
Gdje ste bili kad su botovi krvnički čerečili Daliju Hasanbegović Konaković? Gdje ste bili uz Lanu Prlić kad su joj brojali krvna zrnca? Ko je branio Maju Gasal? Ko je ikada stao uz legendarnu Bibiju Bibu Kerlu kad su se šprdali sa njom doskočari?
Ko brani Vanju Stokić? Gdje su bile kuke i motike da brane Nasihu Pozder kad je kolega nazvao “ona sa zubima”, kad su njoj i Jasni Duraković desni portali preturali ispod posteljina u potrazi za ljubavnicima?
Šta ste radili kad su Kristinu Ljevak i mene mediji svih opcija stavili u sukob oko TVSA koji ne da ne postoji, nego bih za tu ženu krvi dala da joj ne daj Bože, zatreba jer trči brže i bolje od mene?
Gdje ste bili džabnu poruku da mi pošaljete kad su mi na glavu fotošopirali mete i pisali da se murtedi ubijaju prije kjafira, da me treba svezati za banderu šamijom i silovati dok ne umrem?
Gdje budete kad mi prebroje peto i deveto koljeno poslije svakog statusa, kad me samo djevojačkim prezimenom oslovljavaju u tekstovima i razgovorima, bez imena, kao da sam labrador iz legla, a ne žena?
Nije to bila vaša borba?
Ali, hajde, evo nikad nije kasno.
Možemo li od danas prestati da šovinistički diskreditujemo sve žene, bile one sa čaršije ili sela, u minjaku ili sa maramom, iz Sarajeva, Mostara ili Banjaluke?
Možemo li o našim grijesima slobodno pisati i govoriti na način na koji govorimo o političkim grijesima kao i kad ih muškarci čine?
Ravnopravnost je jedna, nema ih hiljadu.
