Robert Krajinović: U materijalističkom svijetu bez materijalnih sredstava neke stvari se ne mogu realizirati

Robert Krajinović, 43-godišnji Zeničanin, višestrani je umjetnik. Šira javnost ga najviše poznaje kao pozorišnog glumca sa stalnim angažmanom u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica i kao TV glumca u brojnim bh. i hrvatskim serijama poput “Nadreality Show-a”, “Dva smo svijeta različita”, “Lud, zbunjen, normalan”, “Viza za budućnost”, “Ponos Ratkajevih”, “Cimmer fraj”, “Pečat”, “Crna hronika”, “Kriza”…

(PIŠE: Mirza DAJIĆ – Oslobođenje)

Imao je tri samostalne izložbe: izložbe ulja na platnu, izložbu fotografija “Treći rakus” i izložba konceptualne umjetnosti “Be Ha ha” koja je sastavljena od 28 radova koje su činili većinom umjetničke instalacije i kolažni radovi. Ovih dana obilježio je dvije decenije bavljenja teatrom. Za jubilej je uradio svoj drugi autorski projekat, predstavu (“Nad)REALNO sa Nezirom Šukalo”. U tri navrata prepuna Bočna scene zeničkog teatra najbolje pokazuju koliko je napravio dobar “posao”. Razgovarali smo sa Krajinovićem o njegovih 20 godina na teatarskoj sceni, filmu, TV serijama koje su zbog nedostatka finansijskih sredstava već dugo na čekanju, pojavi primitivizma, umjetničkom izražaju, planovima za budućnost…

• Dvije decenije bavljenja teatrom proslavili ste sa novim autorskim projektom…
– Nije mala stvar 20 godina bilo šta raditi. Pogotovo baviti se kulturom i umjetnošću na našim prostorima gdje su one baš na nekim marginama društvenih potreba. (“Nad)REALNO sa Nezirom Šukalo” je prvi dramski tekst koji sam napisao. Pisao sam TV scenarij za humorističku seriju koja bi se, nadam se, ubrzo trebala početi snimati. Inače sam u pregovorima sa jednom TV kućom u Zagrebu i jednom u Sarajevu. Došao sam na ideju da se dijelovi iz nekih TV epizoda prenesu, da se napravi tetarski format tog projekta. Tako je nastao ovaj tekst koji je zapravo parodija na mnogobrojne TV emisije i showove kojim nas zapljuskuju svakodnevno sa raznih TV stanica u zemlji i regionu. Dakle, parodija koja na jedan duhovit i inteligentan način daje ogledalo društva u kojem živimo.

Nadrealna realnost

Pored TV voditeljke Nezire Šukalo likovi koji se pojavljuju u predstavi su političar, manekenka, talentovani pjevač, glumac… To su lica koja svakodnevno viđamo na televiziji, koja su vrlo često i bez zvanja i bez znanja, koji nemaju puno toga pametnoga za reći, a svakodnevno ih gledamo. To su wannabe javne ličnosti kojima smo maltretirani od strane nekih televizijskih stanica. U emisijama koje su isprazne, površne i na neki način zaglupljuju publiku koja, u nekom moru ekonomskog i svakog drugog siromaštva, mora trpiti i te izljeve duhovnog siromaštva na televiziji. To sam htio da pretočim u predstavu i mogu reći da smo proveli jedan veliki istraživački rad  tokom projekta. Tekst je pisan nekih dvije-tri godine, dorađivan. Najveći dio teksta se zasniva na stvarnim događajima u našoj državi. Dosta ima tog biografskog. Sve ono što sam mogao da proživim kroz svoje iskustvo djelovanja na televiziji i u teatru, što sam mogao čitati kroz dnevnu štampu, kroz ono što se objavljuje na našim internetskim portalima, jer sam kao glumac na neki način obavezan da budem informiran sa stvarima koje me okružuju, sam koristio. Sam naslov projekta “(Nad)REALNO sa Nezirom Šukalo”, sa onim Nad u zagradi je nekako lajtmotiv cijelog projekta da društvo u kojem živimo, dakle ta realnost i stvarnost sa svojim bizarnostima i ispraznostima vrlo često nam djeluje nadrealno. Sam taj naziv govori kao neki komentar svakodnevnice u kojem živimo.

• Upravo ta neka nadrealnost je bila na specifičan način prikazana u “Nadreality Showu” u kojem ste bili dio ekipe, u nekadašnjoj “Top Listi Nadrealista”, u legendarnom britanskom serijalu “Monty Python’s Flying Circusu”…
– Čovjek je određen svojim karakternim osobinama i te karakterne osobine ga prate kroz cijeli život. Ako je neko nekada volio taj smisao za humor koji su Montipajtonovci i Nadrealisti baštinili, nekako ga prati kroz ostali dio karijere. Tako sam i ja, ne bježeći od tog stila humora, jer sam se nekako zalagao za humor sa osnovom, sa intelektualnom kritikom, sa duhovitošću. S druge strane zazirao sam uvijek od nekih komedija koje volim nazvati hahaha ili hihihihi komedije koje iza sebe nemaju nikakav ni temelj ni osnov, ne pružaju nam nikakvu sliku društva, nego su tu čisto da zabave ljude. Mislim da je zabavni karakter pozorišta samo jedan od njegovih aspekata koje bi ja pozicionirao na nekom petom ili šestom mjestu. Ispred toga su sigurno taj kulturni, edukativni, estetski, etički segment teatra i nekako sam radeći ovaj projekat imao na umu da ovo nije neka isprazna zabava od sat i po vremena, nego je to predstava uz koju se publika smije, u kojoj je interaktivna s nama i proživljava neke stvari kojima smo svakodnevno okruženi, ali na jedan drugačiji način je omogućeno da to sve nekako kompresovano vide na jednom mjestu. Imali smo tri predstave koje su bile krcate i čekali smo da se donesu pomoćna sjedala. Publika je zdušno učestvovala u predstavi u kojoj je bilo sat i po smijeha, ali i more komentara tipa: “Jeste, to je tako”, “Bože moj da nije smješno bilo bi žalosno”.

• Glumac, režiser, pisac… na neki način zaokružen proces u svijetu teatra?
– Pa ne bi baš tako rekao za sebe. Ja sam po vokaciji i po stručnoj spremi glumac. Vrlo je čest slučaj da glumci režiraju u teatru. Sada u regiji imate sigurno 30-40 glumaca i glumica koji su se okušali i bili jako uspješni kao režiseri. Činjenica je da glumci najčešće vole da rade sa glumcima-redateljima jer govore istim jezikom, istim vokabularom i nekako se dobro osjećaju u samom procesu. Ovo što sam se odvažio da napišem dramski tekst, ne mislim da sam dramski pisac, nego jednostavno sam htio da svoje nagomilano životno i teatarsko iskustvo pokušam prenijeti na papir. A papir je zapravo samo dramsko polazište za projekat koji je nastao.

Častan vojnički poziv

• Kako su vas kolege prihvatili kao režisera u posljednjoj predstavi?
– Bila je ovo moja sedma režija. Volim da promišljam kao glumac kada režiram i mogu reći da sam imao zadovoljstvo raditi sa dvoje mladih glumaca koji su kod nas bili pripravnici, a sada su u nekom statusu vanjskih suradnika. To su Selma Ćosić i Zlatan Školjić. Imali smo doista jedan kreativan, inspirativan kolegijan radni proces u kojem smo se nadopunjavali, u kojem smo uz puno smijeha i zadovoljstva tretirali ozbiljne probleme u društvu. Vladala je jedna uvažavajuća atmosfera. Moram napomenuti da je Selma zamijenila našu kolegicu koja je izašla na pola projekta. S tim je iskazala veliku dozu hrabrosti i lojalnosti našoj teatarskoj kući i tu joj kao stariji kolega želim zahvaliti. Kad smo došli na scenu i vidjeli sa kolikom dozom zadovoljstva i ljubavi publika prihvata našu predstavu, za šta glumac i živi, ta povratna informacija, ta interakcija, to emotivno uzvraćanje od publike, bili smo sretni.

• Okušali ste se i u drugim vrstama umjetnosti, priređivali izložbe fotografija i izložbu konceptualne umjetnosti, tj. sa umjetničkim instalacijama i kolažnim radovima. Kao umjetnik ste očigledno imali pokazati i nešto drugo, nešto drugačije od onoga što inače radite?
– Ponavljam da sam glumac po vokaciji i pozivu i stručnom obrazovanju. Ali, uvijek sam potencirao da stvarno volim umjetnost u sebi i svaki vid kreativnog kulturnog načina izražavanja koji me provocira ovisno o temi, tretira me i usmjerava na medij kojim se izražavam. Nekad je to predstava, nekad je to ulje na platnu, nekad fotografija, umjetnička instalacija… Bitan je taj neki častan i pošten odnos prema kulturološkom fenomenu. Dakle, ne uzurpirati kulturni prostor ukoliko se nema iskonske potrebe nešto reći. A to samo reći, ne znači samo kazati nego pokušati uticati na svijest ljudi oko sebe da bi se nekako sredina mijenjala nabolje, na opće dobro svih nas. Mislim da je to nekako častan vojnički poziv svake osobe koja se bavi kulturnim i umjetničkim djelovanjem.

• Kako je to biti glumac kada se spuste zavjese na sceni? Biti glumac da li to znači biti 24 sata dnevno posvećen tom pozivu?
– Moj profesor Admir Glamočak, kome sam vrlo zahvalan na svemu što mi je prenio u pedagoškom smislu od strane svog profesora Bore Stjepanovića, često je govorio da je glumac, osim toga što je kulturni radnik, što je javna osoba, da bi trebao biti kompletna ličnost koja se svakim novim projektom svaki dan upoznaje nove stvari u sebi i oko sebe. To znači da glumac na neki način nikada ne miruje, uvijek se usavršava, čita neka druga djela, gleda druge predstave, informira se o drugim formama, drugim teatrima, razgovara sa ljudima u smislu da se nakupi tema, emocija… Glumac, zapravo je neka vrsta spužve koja tijekom svog života upija utjecaj sredine i onda kada se dogodi da se tretiraju neke određene teme u nekoj predstavi onda dolazi do izražaja to koliko je tijekom svog života bio u stvarnom kontaktu sa životom, koliko je neke stvari proživljavao. Poziv glumca nije sigurno sat i po na predstavi, malo prije i poslije nje. Jedan kontinuirani trening, dril, ne samo mentalni, nego i fizički, jedan osjećaj odgovornosti prema svojim djelima, ne samo na sceni, nego i u privatnom životu.

Odgajani smo tako na Sarajevskoj akademiji kao vojnici koji treba da donesu one najljepše i najplemenitije odlike ljudskog života, borci za istinu, pravdu, borci za ljepotu ljudskog duha. Zapravo je to neko glumačko i umjetničko poslanje.

Paradoks o glumcu

• Koliko je teško izaći iz jednog lika i ući u drugi?
– Često je pitanje koliko glumcu treba da uđe u ulogu i izađe iz nje. Glumac kada dobije neki tekst pored toga što iščitava taj tekst i natuknice koje je pisac ostavio, bavi se i istraživačkim radom vezano uz tu temu, uz karaktere, psihološko ponašanje likova… Prikuplja se što više informacija za lik koji se treba tumačiti. Postoje razne glumačke tehnike i pristupi radu. Nije to samo šablon da postoji samo jedan put kako doći do dobre realizacije dramskog teksta koja se treba okruniti time kako će se napraviti uloga. Uloga je zapravo udahnuti ljudski duh nekom dramskom tekstualnom predlošku. To što je na papiru oživjeti da bi se ljudi u njemu mogli prepoznati i da bi ljudi kroz neku emotivnu komunikaciju mogli da dožive jednu vrstu katarze, pročišćenja, da se poistovjete sa određenim emotivnim obrascima, postupcima itd. U Didroovoj knjizi “Paradoks o glumcu” on navodi zanimljivu usporedu između glumca i psihički oboljelog čovjeka. Glumac vrlo često ode s one strane i razuma i s one strane ovoga svijeta, ali je osposobljen i istreniran da se u svakom trenutku može vratiti ponovo u ovaj svijet za razliku od bolesnih ljudi koji jednog dana kada odu teško se vraćaju. To je nekad i šaljiva, a ponekad i zastrašujuća komparacija. Ali, to je sve pod uvjetom da se radi zdušno, svim svojim bićem, svojim nervima, što se kaže krvlju i znoju, da se samo ne odrađuje, nego se daje cio svoj organizam i mentalni i fizički. Ali, to je neka ljepota jer s godinama postajete sve veći majstor u ovom procesu, sve više u tome uživate. Tako je u bilo kojem drugom poslu jer što više i bolje radite u njemu otkrivate područja u kojim još više uživate.

• Puno je TV serija u kojim ste glumili. Prije neke dvije godine ste mi rekli da su uglavnom “na čekanju” zbog finansija. Da li se šta u međuvremenu promjenilo?
– Očigledno da nije. Mnoge stvari kod nas su uvjetovane tom ekonomskom podrškom, tako da smo svjedoci da se zadnjih nekoliko godina manje-više snima samo jedna TV serija. Nadati se boljemu, da će doći neka bolja vremena. Da se pitaju glumci i režiseri sigurno je da bi se puno više snimalo. Za glumce je najgore kada ne rade. A kod nas se zaista malo radi kada su u pitanju filmovi i TV serije.

Prošle godine sam snimio kratki igrani film Benjamina Dizdarevića koji se zove “Mercy ili Milost” koji je bio prikazan na Sarajevo film festivalu prošle godine. Prije nekoliko dana sam dobio vijest da smo uvršteni u konkurenciju filmskog festivala u New Yorku. Zvuči nestvarno, ali je i to dio naše stvarnosti. Bilo bi lijepo otići tamo i prezentirati film, biti dio tog cijelog filmskog svijeta, ali, lijepo je i čuti da je rad prepoznat i da će neki ljudi u New Yorku to pogledati.

• Ono što javnost zanima je i “Nadreality Show”. Ima li naznaka da bi se ekipa mogla ponovo okupiti i snimiti nove epizode?
– Skoro da ne prođe dan da me neko na ulici ne pita kad ćete ponovo snimati “Nadreality Show”. U nekom smo drugarskom kontaktu. Pitamo jedni druge kad ćemo, hoćemol i tako to. Podržavamo jedni druge u onome što radimo. Tog materijala Nadrealista ima od prije, a ima i sada. Svako od nas svakodnevno radi, manje-više dopunjava, čeka se taj neki ponovni trenutak. Kolega Zenit Đozić je najavio dolazak na moju predstavu. Moguće je da se krene u snimanje za par mjeseci, a moguće da se ne krene za par godina. Mnoge stvari ne ovise uvijek samo o volji i želji. Živimo u materijalističkom svijetu, a bez određenih materijalnih sredstava neke stvari se ne mogu realizirati. Nije to više pitanje ni duha ni volje ni volonterstva nego je to pitanje nekih mehanizama na kojim materijalistički i kapitalistički svijet počiva. Svjesni smo ekonomske krize koja traje već godinama. Više ne znamo ni jesmo li izašli ili ušli u recesiju, ali nadati se da će se krenuti nekad u snimanje. Ima zaista tog materijala, taj šablon koji je uspostavljen, taj humor koji uvijek naiđe na dobar odziv kod nas i u regiji, pruža stvarno mogućnost da se na jedan kritički način osvrnemo u društvu koje nas okružuje. To je uvijek intrigantno i za publiku. I kad se ponovo pokrene neće biti start od nule. Jer, postoji taj neki kulturološki kod koji su ljudi na ovim prostorima rado voljeli da vide.

Primitivizmu nigdje kraja!

– Svakodnevno se i na svakom koraku u to uvjeravamo i takve primjere srećemo na raznim TV-stanicama sa jeftinim i zaglupljujućim emisijama bez trunke pameti, znanja i pristojnosti; zatim na raznim internetskim portalima prepunim senzacionalističkih, ispraznih i vulgarnih priloga i nepotrebnih informacija itd. Glavni akteri u medijima su, uglavnom, osobe koje nemaju ništa pametno reći, ljudi bez znanja i zvanja, koji nasilu žele postati javne osobe i maltretiraju nas svojim bolesnim ambicijama, nekulturnim ponašanjem i neznanjem. I zato ovdje ne mogu a da ne citiram nekadašnjeg osnivača i vođu rock benda Azra, Branimira Johnnyja Štulića, koji u jednoj svojoj pjesmi kaže: “Ukus je  karakter, a karakter sudbina, pa šta ću ja u svemu tome htio bih da znam?”. Upravo iz moralnih, estetskih i umjetničkih poriva upustio sam se u ovu nimalo zahvalnu avanturu da, praveći ovu predstavu sa mojim kolegama, progovorim, tačnije – zavapim o društvenoj zbilji koja nas okružuje. U cijeloj toj sasvim intimnoj priči, kojoj je prethodilo veliko i ozbiljno istraživanje, izabrao sam duhovitost i parodiju kao glavna sredstva prilikom stvaranja ove predstave, jer, na kraju krajeva, umjetniku ništa drugo i ne preostaje nego da se bori da ne klone duhom, napisao je Robert Krajinović.