Hermann Hesse: Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi!

Herman Hese, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, umro je pre 54 godina. On važi za jednog od najpopularnijih njemačkih autora u svijetu, uprkos činjenici da je u svojoj domovini davno bio otpisan.

Oduvijek je znao da želi biti pisac. To nije bio slučaj sa njegovim roditeljima, otac, misionar u Indiji i majka, kćerka misionara smatrali su da njihov sin treba da bude svešteno lice. Rođen je 2. jula 1877. godine u blizini Štutgarta. Kao malog roditelji su ga poslali u protestantski manastir odakle je pobegao ne mogavši da se izbori sa kršćanskim odgojem.

Ili pisac ili ništa

Želio je da bude pisac i ništa drugo. Njegov put ka ostvarenju tog sna ličio je na odiseju. Pohađao je razne škole, nije uspio da se pronađe i u depresivnoj fazi sa petnaest godina pokušao je izvršiti samoubistvo.

Potraga za vlastitim identitetom, težak proces samoostvarivanja – to su teme kojima se vraćao u svojim romanima. Njegova djela bazirana su na ličnim iskustvima, to su samoanalitičke poetske ispovijesti.

Heseov biograf Gunar Deker interes za njegova djela u svijetu objašnjava na sljedeći način: „Pitanje autonomije koje nadilazi vjerski nivo. Ono dolazi nakon vjerskog shvatanja i nije militantno i misionarsko, otvoreno je za druge načine života i za druge ideje. Ovo je veoma prisutno pitanje u arapskom svijetu.“

Hese je književni proboj napravio 1904. godine sa romanom „Peter Kamencind“. Iznenada je mogao da živi od pisanja. Oženio se prvi put i dobio djecu. Ipak, brak nije bio za njega. Porodična pouzdanost bila mu je suviše udobna. To je za njega bila muka.

Odlazi u Šri Lanku i Indoneziju. Putovanje po Aziji je u velikoj mjeri uticalo je na njegova kasnija djela, na primjer na roman „Sidarta“. Po povratku 1914. godine seli u Švajcarsku i na početku Prvog svjetskog rata dobrovoljno se prijavljuje u vojsku. Zbog lošeg vida, proglašen je nesposobnim i umjesto na front upućen je da radi sa njemačkim ratnim zarobljenicima u Bernu.

Od dobrovoljca do izdajice

Ipak, Hese je bio protiv rata i propagande. „Prijatelji, ne tim tonom“, napisao je nakon izbijanja rata u članku u listu „Noje ciriher cajtung“, kojim je želio da upozori njemačke nacionalističke intelektualce da manje polemišu i da budu humani.

Kao rezultat toga, Hese je doživio neprijateljstvo, mržnju i podsmijeh. Teško je doživio sve što ga je snašlo i 1917. godine zatražio je stručnu pomoć. Susret sa psihoanalizom Hesse je opisao pod pseudonimom Emil Sinkler u romanu „Demijan“.

Prvi brak propada, Hese odlazi u Švajcarsku gdje piše svoja najvažnija djela „Stepski vuk“ i „Narcis i Zlatousti“. Godine 1924. uzima švajcarsko državljanstvo i ženi se drugi put, sa Rut Venger od koje se rastaje tri godine kasnije. Sa trećom ženom, historičarkom umetnosti Ninon Dolbin, Hese je ostao do kraja života.

Protivnik nacizma

Na dolazak nacionalsocijalista na vlast Hese je gledao sa neodobravanjem i zabrinutošću. Tokom rata on je podržao njemačke izbeglice nacističkog režima, pružao je utočište Tomasu Manu i Bertoldu Brehtu.

Tokom rata napisao je svoje posljednje veliko delo, „Igra staklenih perli“. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1946.

Kada je Herman Hese 1962. u svom domu u Švajcarskoj umro, činilo se da je popularnost njegovih djela sasvim izblijedila. Kritičari su njegova djela nazivali kičem. Tek je hipi-pokret njegovim djelima donio novu popularnost, koja traje sve do danas.

Odabrani citati

• Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti. Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time.

 

• Kad se drvetu potkreše krošnja, iz stabla izbijaju novi izdanci. Tako se često i duša oboljela u cvatu vraća u proljećno doba začetka i djetinjstva prožetog slutnjama, kao da će tu otkriti nove nade i nastaviti prekinutu nit života. Izdanci sočno i naglo bujaju iz stabla, ali je to samo prividni život i iz njega nikad neće izrasti krošnja.

 

• Ozbiljnost nastaje zbog precjenjivanja vremena. Ali u vječnosti vrijeme ne postoji, vječnost je samo trenutak taman dovoljan za jednu šalu. Svijet je lijep kada se posmatra bez želje za traganjem, jednostavno, kao dijete.

 

• Svaka inteligentnija vrsta humora započinje time da čovjek samoga sebe ne shvata ozbiljno.

 

• Suze su otopljeni led iz duše.

 

• Usamljenost je nezavisnost, a ja sam je priželjkivao i stekao tokom dugog niza godina. Nezavisnost je hladna, ali je i spokojna.. čudesno spokojna i prostrana, kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvijezde.

 

• Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi nov život u nama probudio.

 

• Imamo u duši sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali… svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi.

 

• Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja. Ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.

 

• Ljudi koji imaju hrabrosti i karaktera drugim su ljudima uvijek neugodni

 

• Blagost je jača od strogosti. Voda je jača od stijene.

 

• Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje ljepotu i vrijednost našem postojanju.

 

• Svako od nas je samo čovjek, samo pokušaj, samo neko na proputovanju. Ali treba da putuje onamo gdje je savršenstvo, treba da teži ka središtu, a ne ka periferiji.

 

• Ništa na svijetu nije čovjeku odvratnije nego da pođe putem koji ga vodi njemu samome.

 

• Ako nekoga mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje.

 

• Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti.

 

(Global CIR)