Recep Tayyip Erdogan nikad nije ni čuo za pastora iz Sjeverne Karoline po imenu Andrew Brunson do prošlog proljeća, prema riječima jednog visokog turskog dužnosnika. Bilo je to tokom informiranaj uoči posjete Bijeloj kući, službenik tvrdi, da je turski predsjednik tada prvi put čuo ime evanđeoskog propovjednika koji je bio zarobljen u turskom sudskom sistemu i čija je sudbina pokrenula diplomatsko zatvaranje, potisnula Tursku u valutnu krizu i potaknula strahove globalnih razmjera.
“Ideja da je on na neki način odgovoran za svaki slučaj poput ovog je smiješna”, kaže službenik.
Vladin insajder koristi ovu priču kako bi osporio misao da gospodin Erdogan – koji dominira turskom politikom već 16 godina i u julu preuzeo ulogu novog predsjedavanja s većim ovlastima – ima ovlasti nad svakom institucijom u zemlji. Ipak, to je upravo optužba koju su protiv njega stavili njegovi protivnici. Zapravo, oni tvrde, da mnogi od uzroka previranja koji su zahvatili zemlju mogu se pratiti stalnom erozijom institucija, ignorisanja vladavine prava i koncentracije moći u ruke jednog čovjeka.
“Slučaj pastora Brunsona je samo je jedan primjer disfunkcionalne prirode turskog pravosuđa”, kaže Faruk Logoglu, bivši turski veleposlanik u Washingtonu i viši član glavne opozicione stranke. Gospodin Brunson optužen je za špijunažu i poticanje terorizma – optužbe koje on naziva “klevetom”. “Da je došlo do brzog suđenja, valjanog suđenja, možda bi bio osuđen – ne znam. Ali slučaj bi bio zatvoren.”
Daron Acemoglu, ekonomist sa MIT-a i koautor knjige Zašto narodi propadaju, tvrdi da je porijeklo valutne krize koja je ove godine zabilježila pad lire za trećinu u odnosu na dolar, također, leži u uklanjanju i slabljenju organa kao centralne banke. Gospodin Acemoglu kaže da su oni od vitalnog značaja za “stvaranje potrebne ekonomske dinamike i zaštite od bilo kakve nestabilnosti”. On dodaje: “U slučaju Turske, ne postoji takav zaštita.”
Kao simbol akumulacije moći, službenik koji je bio na ivici ekonomskog haosa u prethodnih 10 dana, bio je čovjek kojeg je Erdogan prošlog mjeseca imenovao za ministra finanansija i trezora – njegov 40-ogodišnji zet Berat Albayrak.
Turska lira konstantno je padala ove godine, i prije krize koja je izbila, nakon što je Donald Trump uveo sankcije početkom augusta ovoj članici NATO-a u pokušaju prisiljavanja na oslobađanje pastora. No ekstreman pad od čak 17% u jednom danu prošle sedmice – izazvao je pustoš.
Skladišta su se popunjavala zalihama, dok su se kompanije borile za postavljanje cijena. Porodice su otkazivale odmore jer više nisu mogli priuštiti kupovinu eura. Čak su i turski fudbalski klubovi pogođeni, kao dio lančanog problema s kojim se suočavaju kompanije. “Plate najboljih igrača koštaju 2 ili 3 miliona eura godišnje”, rekao je službenik jednog od najvećih klubovau zemlji. “Svi naši prihodi su u lirama.”
Godinama su investitori doživljavali Tursku kao uspješnu priču. Gospodin Erdogan, čija je Stranka pravde i razvoja (AKP) 2002. godine preuzela vlast, nastojao je zaštititi svoju stranku od sekularista koji su se suprotstavljali njenim islamističkim korijenima, predstavljajući se kao demokrata i pro-biznis reformator koji je otvoren prema Zapadu.
Čak i AKP kritičari priznaju da je u ranim godinama vlada dopustila žustre raspravu o manjinama i otvorila pitanje EU. To je smanjilo inflaciju koja je iznosila 45% u godini kada su došli na vlast i uveli budžetsku disciplinu. Novac se slijevao. Na vrhuncu 2007., direktna strana ulaganja dosegla su 22 milijarde dolara. Ekonomija je stvorila radna mjesta i donijela novonastali prosperitet milionima, posebno onim iz siromašnijih dijelova zemlje ili marginaliziranijih članova društva. Tokom vremena, međutim, gospodin Erdogan se suočio s optužbama za porast autoritarnosti i netrpeljivosti prema onima izvan njegovog kruga pristalica. Potaknut uspješnim izbornim pobjedama i potresen pokušajima rušenja od strane vojske i sudstva, napravio je snažnije pothvate.
Njegovo rješenje turskim politiziranim institucijama, kažu kritičari, bilo je da ih popuni svojim vlastitim ljudima. Sam Erdogan priznao je da je osnažio Gulenov pokret , tajnu mrežu sljedbenika turskog muslimanskog klerika, čime je omogućio brz ulazak njegovi članova u policiju, sudove i oružane snage. Oni su kasnije pali, a Gulenov pokret je okrivljen zbog krvavog pokušaja puča 2016. godine, što je potaknulo velike čistke koje su rezultirale otpuštanjem 130.000 osoba iz državnih službi.
Tokom vremena, ekonomska disciplina također se počela raspadati. Gospodin Erdogan, koji se od 2007. godine suočio s devet lokalnih, parlamentarnih ili predsjedničkih izbora i tri referenduma, zanemaruje pozive na nove reforme i umjesto toga potisnuo ih je zarad dobijanja glasova. Postigao je – s izuzetkom 2008-09, rast bruto domaćeg proizvoda u prosjeku iznosi 7% godišnje.
No, tokom protekle decenije, veliki dio rasta bio je postignut novcem koji je preplavio tržište nakon globalne finansijske krize. Umjesto ulaganja u produktivni, visoko-tehnološki sektor koji bi mogao potaknuti izvoz Turske, novac je bio uglavnom usmjeren na izgradnju infrastrukture i potrošnju. Kada je gospodin Erdogan preuzeo vlast, u Turskoj je bilo 53 trgovačka centra, prema Turskom vijeću trgovačkih centara, danas se ta brojka popela na 403.
Jedan od rezultata je povećanje inflacije. Drugi je bio porast uvoza, uzrokujući veći trgovinski deficit koji je trebalo nadomjestiti prilivom stranog novca. Direktnim investicijama u posljednjih nekoliko godina uveliko je smanjen, većina tih sredstava proizlazi iz tokova hot moneya, (novca) koji se može naglo povući u slučaju potrebe.
Ovi faktori učinili su Tursku ekonomiju jednom od najosjetljivijih na rastuće stope, budući da američke Federalne rezerve i ostale centralne banke puštaju decenijske valutne poticaje.
Većinu prošle decenije prisutnost ljudi poput Mehmeta Šimšeka, bivšeg bankara Merrill Lyncha koji je održavao finansijske izvještaje od 2009. do ovog ljeta, pomoglo je smirivanju zabrinutost investitora. Stranački insajeri, međutim, tvrde da je gospodin Erdogan tokom godina postao sve dominantniji i paranoičniji i sve se više se okruživao lojalistima i članovima porodice. Prošlog mjeseca, nakon što je osvojio još pet godina mandata, gospodin Šimšek napustio je vladu, a gospodin Erdogan postavio je zeta da brine o ekonomiji.
Zatim je došlo do velikog šoka u sistemu s najavom američkih sankcija Turskoj, jer su dugotrajne napetosti između dvije zemlje došle do vrhunca. S obzirom da su gospodin Trump i gospodin Erdogan ukrstili rogove, turske rezerve pretrpjele su teške gubitke. Iako su se podigle s najniže tačke, s najnižeg pada od 38% spram dolara tokom ove godine.
Investitori su zahtijevali drastičan rast kamatne stope kako bi zaustavili krizu. Međutim, gospodin Erdogan je javno oznanio svoje žestoko protivljenje povećanju kamatnih stopama, prezreno ih nazivajući “sredstvom eksploatacije”.
Analitičari smatraju da je utjecaj gospodina Erdogana narastao nakon što su se njegove ovlasti povećale. U maju je izazvao manju valutnu krizu govoreći londonskim finansijerima kako će preuzeti veću kontrolu nad monetarnom politikom nakon predstojećih izbora. Njegova pobjeda u junu dala mu je ovlasti da direktno imenuje guvernera centralne banke.
Dani Rodrik, turski ekonomist na Harvardu, kaže da problem nije autoritarizam po sebi, s obzirom da neke autoritarne zemlje imaju dobro vođenu ekonomiju. Problem je, kaže on, “podčinjavanje svakog aspekta političkog upravljanja jednom čovjeku”.
Ozgur Yasar Guyuldar, visoki službenik u austrijskoj Raiffeisen Centrobank, pravi poređenje s Rusijom, gdje je predsjednik Vladimir Putin “imao puno povjerenje” u guvernera centralne banke i dopustio mu da poduzme korake protiv inflacije. Izmučena rublja imala je bolje rezultate od turske lire od marta 2014. unatoč nametanju američkih sankcija od tog perioda. Gospodin Guyuldar kaže da Turska treba da uči iz iskustva Rusije.
Drugi se pitaju ima li Turska stručnosti za rješavanje krize. Kažu da je neprekidna politizacija institucija, koja je ubrzala nakon pokušaja puča, naštetila sposobnosti da odgovori na neočekivano.
Wolfango Piccoli, supredsjednik konsultantske kompanije Teneo, smatra da je institucionalna kompetencija opala. “U okruženju u kojem trebate siguran, višegodišnji plan [za rješavanje krize], postoji pitanje o tome ima li ili nema [Turska] prave ljude za izradu ovog plana”, kaže on.
Vlada se još uvijek bori s čistkama. Dužnosnici vladajuće stranke kažu kako su se suočili s nizom neočekivanih izazova. Ministar vanjskih poslova Mevlut Čavušoglu izjavio je prošlog mjeseca kako Evropljani i dalje “ne razumiju u potpunosti” traumu koju je Turska prošla tokom pokušaja puča.
I dalje su ostale pojedine veoma talentovane birokrate, oni koji predano rade u ministarstvima i ustanovama. Ove sedmice bankarski regulator iznašao je kreativnu alternativu porastu kamatnih stopa obuzdavanjem kratkoročne prodaje – mjera koja je pomogla rastu valute tri dana uzastopno. No, ulagači kažu da su takve mjere samo flaster koji se lijepi. U petak se valuta našla pod novim pritiskom usljed povećane zabrinutosti zbog novih američkih sankcija.
Gospodin Erdogan je odgovorio na događaje posljednjih sedmica optužujući gospodina Trumpa da vodi trgovinski rat protiv saveznika, optužba koja se dobro uklapa u njegovu dugotrajnu priču da zapadne sile pokušavaju uništiti zemlju. Jedna od ironija agresivnih poteza američkog predsjednika, tvrdi gospodin Acemoglu, jest da, turski predsjednik sada ima žrtveno janje za krizu koju neki ekonomisti vide uglavnom kao samoizazvanu. “Što mu itekako ide u prilog”, kaže on.
Piše: Laura Pitel (objavljeno u Financial Timesu, 17. augusta 2018)
S engleskog preveo: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
