logo
VGT

Reformizam – suštinski izraz islamske tradicije

Objavljeno prije 2 sedmice . u sri, nov 8th, 2017

Piše: Hamza Ridžal

Britanski pjesnik T.S.Elliot u čuvenom eseju „Tradicija i individualni talenat“ tradiciju označava kao ukupnost iskustva predaka. „Pa ipak, kada bi se jedini oblik tradicije, prenošenja iz generacije u generaciju, sastojao u tome da slijedimo puteve one generacije koja nam je neposredno prethodila i da se slijepo i bojažljivo privezujemo uz njene uspjehe, nema sumnje da bi trebalo odgurnuti takvu ‘tradiciju’. Viđali smo mnoge takve jednostavne tokove koji bi ubrzo utonuli u pijesak; jer novina je bolja od ponavljanja. Tradicija je stvar koja ima mnogo širi značaj. Ona se ne može naslijediti, a ako vam je potrebno morate je steći velikim trudom”, ističe Elliot. On “slijepo i bojažljivo” oponašanje predaka naziva tradicionalizmom, dok razumijevanje suštine naslijeđa predaka, neopterećeno slijepim oponašanjem formi, definira kao ispravan odnos prema tradiciji.

 

Jedna od najfrekventnijih binarnih opozicija na savremenom polju islamske misli jeste ona između tradicionalista i reformista. Kako je objasnio J.Derrida, svaka binarna opozicija koja se zasniva na metafizičkoj tradiciji logocentričnog mišljenja gradi se asimetrično, u korist jednog od njenih polova, te se uspostavlja kao „metafizički entitet“. Tako su i ovi pojmovi vremenom prerasli iz lingvističe sfere u diskurzivnu, postajući oznakama za razrađene filozofske sisteme, metodološke prakse i ideološke tokove. Uprkos tome, nemoguće je ova dva pola islamske misli precizno definirati. Ako padnemo u zamku da kompletnu islamsku misao reduciramo na ovu binarnu opziciju, na šta upozorava Murad Hoffman, onda ćemo u isti koš svrstati tako diveregente mislioce kao što su imam Sujuti, Ebu Hanife, Hasan Kafi Pruščak, imam Gazali i Zahid el-Kewseri, a u drugi Tariqa Ramadan, Ziyauddina Sardara, imam Hasana el-Bennu, Muhammed Abduhua i Fazlur Rahmana. Ono što je zajedničko ovoj plejadi autora, uprkos nepremostivim razlikama u njihovim stavovima, jeste pozivanje na dva temeljna izvora islama: Kur’an i Sunnet.

Svi su se bavili tradicijom, bilo da je potvrde kao dogmatsku datost i normativnu ortopraksu, ili da ukažu na manjkavost određenih misaonih sistema zarad sasvim novog i drugačijeg razumijevanja dispozitiva između izvora islama i prostorno-vremenskih relacija, između teksta i konteksa. Na tradiciju se, dakle, jednako pozivaju i tradicionalisti i reformisti, a razlike koje su dovele do oblikovanja dvaju tabora uglavnom su metodološke naravi. Podjela između tradicionalista i reformista, piše Muhamed Abduhu u djelu „Risalat tawhid“, seže još u prvo stoljeće islama. Iako su napori modernih reformista uglavnom usmjereni na pitanje reforme islamskog prava (fikh), prve su se skupine reformista s tradicionalistima razišle u dogmatskim (akaidskim) pitanjima. Najistaknutija pitanja oko kojih su se razišli jesu pitanja Božijeg određenja, koje je isprovocirao M’abed el-Džuhenij a kasnije i Gajlan Ed-Dimiški, te pitanje Allahovih svojstava i stvorenosti Kur’ana o kojima je raspravljao El-Dž’ad b. Dirhem. Sve trojica su ubijena zbog svojih stavova, ali je njihovo učenje, nazvano kaderijskim, preživjelo kroz promišljanja Vasila b. Ata’ i školu m’utezila. Razilaženje kaderija, džehmija i m’utezila od glavnog toka islamske misli bilo je prije svega metodološko. Sve tri skupine su smatrale da je razum podjednako važan izvor spoznaje kao i Objava, a logičko rasuđivanje dovelo je do drugačijeg definiranja samih temelja vjerovanja. To je imalo i snažne političke implikacije. U vrijeme abasijskog halife El-Me’muna, m’utezilizam je smatran državnom interperetacijom vjere, zbog čega je, recimo, imam Ahmed ibn Hanbel u zatvoru proveo trideset mjeseci, odbijajući tvrdnju da je Kur’an stvoren. Nakon gotovo stoljetnog prisustva na intelektualnoj sceni, m’utezilizam nestaje s tada dominantne intelektualne scene. Štaviše, on je poražen od strane dvaju i danas dominantnih akaidskih škola, ešarijske i maturidijske, koje nastaju upravo kao odgovor na mu’tezilizam. Ipak, mu’tezilizam će biti u novije doba oživljen kroz misao pojedinih saremenih reformista, što ne znači da je moguće staviti znak jednakosti između islamskog reformizma i m’utezilizma kao akaidske škole. Jedan od najpoznatijih reformista danas, Tariq Ramadan, uopće ne smatra da treba reformisati dogmatiku, čak ni obredoslovlje, već način našeg razmišljanja: „Temeljni principi (akida) i obredna praksa (ibadat) ne mijenjaju se, ali pojedinci se moraju angažirati u kritičkom čitanju i razmišljanu (idžtihad) da pronađu način prakticiranja vjere koji nije slijep za evoluciju vremena i različitost društava“, ističe Ramadan u knjizi „Moje uvjerenje“.

Moderni islamski reformisti, čijim se pionirom smatra Muhamed Abduhu, također nisu smatrali da je potrebno reformisati islamsku dogmatiku, već prije svega islamsko pravo, budući da je ono predstavljalo i glavni izvor pozitivnog društveno-pravnog poretka u muslimanskim društvima s kraja XIX i početka XX stoljeća, pa je i „svaka promjena u tim društvima morala biti opravdana odgovarajućim islamskim principom“, kako primjećuje Fikret Karčić u knjizi „Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma“.

Upravo tom vremenu dugujemo naslijeđe modernog islamskog reformizma. Razlika između tradicionalista i reformista mogla bi se definirati kroz njihovo razumijevanje odnosa između tradicije i modernizacije. Abduhu je smatrao da nije više realno uvjeravati muslimane da odbace modernizaciju, što su radili tradicionalisti u njegovom vremenu, nego ih treba uvjeriti da islamska tradicija nije prepreka toj modernizaciji. S druge strane, desetljećima nakon njegove kampanje profesori s Al-Azhara upućivali su pisma vladarima u islamskim zemljama moleći ih da pokupe “ogrtač hilafeta”, smatrajući da će to riješiti problem muslimanskih društava. I tradicionalna ulema s Al-Azhara vidjela je spas u tradiciji. I reformisti i tradicionalisti pozivali su se na Kur’an. Reformizam je, uprkos naporima pojedinih tradicionalista da dokažu suprotno, nemoguće razumjeti kao fenomen izvan tradicije. Svaki intelektualni akt, ako ne proizilazi iz tradicije, svoja značenja gradi u odnosu na nju.

Britanski pjesnik T.S.Elliot u čuvenom eseju „Tradicija i individualni talenat“ tradiciju označava kao ukupnost iskustva predaka. „Pa ipak, kada bi se jedini oblik tradicije, prenošenja iz generacije u generaciju, sastojao u tome da slijedimo puteve one generacije koja nam je neposredno prethodila i da se slijepo i bojažljivo privezujemo uz njene uspjehe, nema sumnje da bi trebalo odgurnuti takvu ‘tradiciju’. Viđali smo mnoge takve jednostavne tokove koji bi ubrzo utonuli u pijesak; jer novina je bolja od ponavljanja. Tradicija je stvar koja ima mnogo širi značaj. Ona se ne može naslijediti, a ako vam je potrebno morate je steći velikim trudom”, ističe Elliot. On “slijepo i bojažljivo” oponašanje predaka naziva tradicionalizmom, dok razumijevanje suštine naslijeđa predaka, neopterećeno slijepim oponašanjem formi, definira kao ispravan odnos prema tradiciji. Terry Eagleton, anglosaksonski književni teoretičar, iz Elliotovih je promišljanja došao do zaključka da samo oni misaoni sistemi koji se paradigmatski suprotstave tradicionalizmu jesu suštinski izraz tradicije.

Znači li to da je i islamski reformizam suštinski izraz islamske tradicije i da odgovori do kojih su došli Elliot i Eagleton mogu poslužiti definiranju islamske tradicije? Prigovori da se spomenuta dvojica anglosaksonskih autora bave evropskom književnom tradicijom nisu tačni. Elliot i Eagleton tradiciju razumijevaju kao ukupnost iskustva predaka, a ne samo kao zbir mrtvih pjesnika anglosaksonske književnosti. Naravno da njihove opservacije ne mogu ponuditi odgovore na pitanje razlika između tradicionalista i reformista unutar islamskog intelektualnog naslijeđa, ali mogu poslužiti razumijevanju razlika među njima na primjeru njihovog odnosa prema islamskoj tradiciji. Ako na trenutak zanemarimo značenja koja su tokom XIX I XX stoljeće učitana u pojam “reformizma” i ako se vratimo na etimološko značenje ovog pojma, vidjet ćemo da je, recimo, imam Šafija bio reformist u svom vremenu. Ovaj učenjak, osnivač jednog od četiri velika mezheba, potpuno je promijenio većinu svojih stavova kada je doselio iz Iraka u Egipat. U Egiptu je susreo drugačije geografsko-kulturne prilike te je revidirao većinu svojih mišljenja iz ove oblasti, ostavljajući nepromijenjenim svega dvadeset fetvi koje je ranije donio. Šafijina osjetljivost prema drugačijim geografsko-kulturnim prilikama i njegovo hrabro sučeljavanje s pitanjima bitnim za njegovo vrijeme, kao i nastojanje da se razumije suština islamske poruke zarad njenih formalnih manifestacija, mnogo su bliži onome što danas smatramo reformističkim, nego tradicionalističkim pristupom. Pa gdje je granica između tradicionalista i reformista ako imama Šafiju, klasika islamske tradicionalne misli, nazovemo reformistom? Ili ako reformistu Hasana el-Bennu oslovljavamo kao imama, što je titula koju u svom lingvističkom registru najčešće koriste tradicionalisti?

Reformizam Seida Kutba, Hasana el-Benne, Muhameda Abduhu, Džemaluddina Afganija i drugih modernih reformista poput Fazlur Rahmana, Malika Benabija i Mohammeda el-Gazalija, ogleda se u potrebi da se razumije suština islamske poruke i da se izvori islama pročitaju u novom geografsko-kulturnom kontekstu. Međutim, da li je slijeđenje nekog od spomenutih reformista danas, u drugoj deceniji XXI stoljeća, također trgovanje idejama prošlosti? Reformistička misao, smatra Tariq Ramadan, uvijek nastoji doći do odgovora na pitanje koju vrstu svježih ideja traži naše vrijeme. Misao Muhameda Abduhua ne nudi rješenja za savremenog evropskog muslimana, ali ona potvrđuje da islam ima rješenje u specifičnim filozofskim, kulturnim, socijalnim i političkim kontekstima. Savremenom evropskom muslimanu mnogo je bliža misao Tariqa Ramadan, jer ona računa na ukupnost političkog, društvenog i kulturnog iskustva evropskih muslimana. Naravno, to ne znači da će rješenja koja nudi Ramadan biti upotrebljiva za osamdeset godina, što i jeste poruka njegovog reformizma. Biti reformista znači razumjeti interpretativnu širinu Kur’ana kao najbolji garant njegove univerzalnosti.

algoritam.net 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh