logo
VGT

Reality preživljavanje – Kako su propali mediji?

Objavljeno prije 2 sedmice . u sri, okt 4th, 2017

Reality preživljavanje – Kako su propali mediji?

 

Ahmed Burić – avangarda.ba

 

 

A nije baš tako davno bilo kad smo vjerovali da nam u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, i tokom opsade grada samo mediji mogu pomoći. Kako smo, kad smo preživjeli, tako brzo zaboravili da pored nas, i mediji moraju preživjeti. Jer su stavljeni u tu poziciju, da pojedu ili budu pojedeni. Baš kao što kaže reklama jedne od najvećih banaka na ovim prostorima: “Samo zadovoljni korisnici stvaraju zadovoljne korisnike.” Uh. Ako se Orwellova filozofija igdje realizirala ispada da se to desilo sad i ovdje

Duga istraživanja znaju završiti neuspjehom: godinama se pitam i pokušavam naći razloge zašto je novinarstvo palo na tako niske grane. I uvijek se, kao pas oko svog repa, vrtim ukrug: tako je i s mojim kolegama, koji to rade uz “analitičarsku” licencu. Kod mene je barem to pionirski, želim naći korijene propasti profesije u koju sam uložio više od pola života. I, evo nalaza, pa bilo vam krivo, il’ vam bilo drago.

Ako je tačno da su mediji isključivo servis politike, a jeste, do toga je došlo prvo zato što se društveni izbor suzio. Nekada su postojali konzervativni, liberalni, socijalistički, komunistički mediji i imali koliko-toliko stabilnu publiku. Čak i u komunizmu stavovi medija Socijalističkog saveza, bili su blaži od onih u novinama koje je objavljivao Centralni komitet. Ako mislite da je (bilo) drugačije na Zapadu – i nije. Znalo se za koga je glasao onaj ko čita The Times, ili The Guardian, ili The Economist.

Dva Zapada, a jedna kasa

Interesi koje su zastupale određene medijske grupacije bili su, barem nominalno, odvojeni, dok je danas sve izmiješano. Postojala su, uvjetno kazano, dva ili više Zapada, i njihove slike svijeta. Danas se sve sklopilo u jednu. Interes je, uglavnom, financijski. A on, između ostalog, podrazumijeva da što manje ljudi radi neki medij.

Nekada smo se u redakcijama utrkivali ko će sjesti za kompjuter, danas ih veliki broj zjapi prazno, a kući imamo po dva-tri. Samo što niko nema pisati na njima. Sve je, kažu cinici, već napisano, a nikome dlaka s glave nije zafalila zbog toga. Profil medija je nekada određivala i određena ideja: filantropska, NGO-ovska, Sorosova ili nečija druga. Tako da su se u tome mogli prepoznati ljudi koji slijede određene ideje.

Danas, postoje algoritmi koji biraju vijesti i naslove, najčešće metodom analize frekvencije određene riječi. Mi, istina, nismo još dobacili dotle, ali te se riječi već unaprijed znaju: Bakir, Fahro, Sebija, Vijeće ministara, SIPA, Zvizdić, Čović, Dodik … I – zdravo novinarstvu.

Aman-zaman revolucija

Idemo dalje: pojavu web i socijalnih medija svi smo dočekali kao aman-zaman revoluciju kojoj smo se obradovali kao najrođenijoj. Nismo tada vidjeli, a nismo ni mogli, da to neće natjerati štamparije i nosioce tiskarskih usluga da pojeftine papir, već su oni manje-više ostali pri svom, iako je digitalizacija i u tom segmentu, nosila određene povlastice odnosno sniženja. Umjesto toga, zadržali su novine – one koje su ostale – da budu servisi, odnosno dijelovi njihovih kompanija. Krug se tako zatvorio, tamo gdje se i počeo sklapati: u ljubavi finansijskog i političkog interesa, odnosno u poslušnosti medija u odnosu na njih.

Teza da su web i socijalne mreže ukrale čitatelje je samo djelomično tačna: čitatelj(ica) dnevnih novina od, recimo, 60 godina naviše, nevoljko se miri s činjenicom čitanja s telefona, ili tableta. Ali, šta je drugo preostalo? Jer, tabloid i jeste format za telefon: naslov u dva reda i – gotovo. Muka je, jedino, kad svi krenu slijediti taj primjer, pa stvar rezultira da se prosječan čitatelj na web naslovima zadržava oko 1,5 sekunde.

Druga stvar je, naprosto, pitanje ubrzanja života. Live now, prenosi, objave postova, video, instagram, sve se događa u realnom vremenu. I tu se, ponovo, uključuje osnovno pitanje, a to su novci, odnosno finansiranje: sadržaj web-a, twitter ili fotka su navodno besplatni, ali problem tih sadržaja jeste to što se ne zna ko ih distribuira. Kad premijer Vlade, Federacije ili Kantona, uslika sebe u krugu napuštene fabrike ili mnogobrojne obitelji, nije najjasnije da li to radi on sam, njegova “pr” ili partijska služba.

Kao što se neće znati ni hoće li taj premijer ili njegova služba (polu)tajnim kanalima nekom mediju koji ga slavi, isplatiti određenu naknadu. Ili, što je još perfidnije, a češće naložiti nekoj firmi da određenim medijima daje, a nekim nipošto ne daje reklame. U ovakvim zemljama kakve su ove “naše” najveći “poslodavac” je – država. Odnosno – vlast. I on(a) odlučuje koji će mediji opstati, a koji ne. Od nas koji smo vjerovali da će višepartijski sistem i parlamentarna demokratija donijeti medijsku slobodu, izgleda da su se gore razočarali samo oni koji su mislili da će opća digitalizacija donijeti slobodu i demokraciju.

Kako je Hurem srela samu sebe

Umjesto jasnije stvarnosti, dobili smo džunglu zamagljenu stotinama hiljada poruka, reklama, i olujom digitalnih medija za koje se više i ne zna ko stoji iza njih. Cijelu “silu” dezinformacija plasiranu širom svijeta oko rata u Siriji, plasirala je, praktično jedna kancelarija, SOHR (Sirijski opservatorij za ljudska prava), sa ne više od dvoje ili troje zaposlenih.

Zbog relativne jednostavnosti otvaranja ili manipuliranja internetskim medijima, svako ih može imati. I svako njima manipulirati: najdalje je u tome otišao nedavno otpušteni Trumpov savjetnik Steve Bannon, koji je otvoreno rekao da su veliki američki mediji, zapravo – opozicijska stranka. Pošteno, reklo bi se: jer se i ovdje vlasti prema svim medijima koje direktno ne kontroliraju ponašaju kao prema neprijateljima, odnosno opoziciji.

Takozvane “alternativne činjenice”, posljednja metastaza ljubavi između politike, interesa i spektakla su, u globalnom smislu, samo zamijenile ad hominem “argumentaciju”, koja je uvijek bila omiljeni sport ovdašnjih medija. Ako već ne mogu dokazati da si kriminalac ili netalentiran, dovoljno je da ti objavim sliku i to napišem, jer – vrlo je malo njih koji to mogu provjeriti. Fake news, mediji lažni vijesti, ionako ne služe za čitanje, nego za stvaranje atmosfere smaka svijeta i teorije zavjere. Cilj je “ubijediti” što više ljudi da smo “mi”, odnosno “naši” – nezamjenljivi. Da mi trebamo davati imena školama, bolnicama, trgovima, dvoranama, da mali broj ljudi sa svojim selfijima trebaju voditi društvo, a da su mediji, zapravo, njihov komunikacijski servis.

Jer, bez obzira na sve prosvjetiteljska ideja, čije su Gutterbergova mašina i novine direktan proizvod, podrazumijevaju jednu vrstu etike u kojoj baš nije ljudski, na papiru, crno na bijelo nekoga optužiti da je zločinac. Danas u vrijeme selfija, puno je lakše objaviti nečiju sliku i potpis pod nju, pa oblatiti.

A ne morate – ništa. Dovoljno je samo pročitati vijesti i shvatiti da u njima nema – ništa. Evo vam primjer. Pa kaže, “vijest”:

“Delegacija Kliničkog centra u Sarajevu danas je posjetila Klinički centar Univerziteta u Sarajevu. Goste je dočekala direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović.”

Gdje smo, dakle, stigli? Na početak. Društveni izbor se suzio, ali na taj način da, je konkretno, ovo društvo u kojem živimo do ivice raspada i situacije u kojoj se našlo doveo relativno mali broj ljudi.

Za početak ne bi ih bilo loše lokalizirati. I pobrojati. I tako obezbijediti kakvu-takvu mogućnost medijima da osim što međusobno, uglavnom, jedni drugima kradu sedamdeset posto svog copy-paste sadržaja, pokušaju pronaći lijek, serum za situaciju u kojoj su se našli.

Jer, ono što nam svima treba je različit pogled na stvari, a ne vojno-finansijska slika svijeta od koje, paradoksalno, živi relativno veliki broj ljudi, ali mali broj porodica. Skoro nijedan medij više nema dopisnika iz inostranstva, pokušajte se sjetiti kad ste pročitali dobru reportažu ili analizu. Davno, davno bilo je…

A nije baš tako davno bilo kad smo vjerovali da nam u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, i tokom opsade grada samo mediji mogu pomoći. Kako smo, kad smo preživjeli, tako brzo zaboravili da pored nas, i mediji moraju preživjeti. Jer su stavljeni u tu poziciju, da pojedu ili budu pojedeni. Baš kao što kaže reklama jedne od najvećih banaka na ovim prostorima: “Samo zadovoljni korisnici stvaraju zadovoljne korisnike.” Uh. Ako se Orwellova filozofija igdje realizirala ispada da se to desilo sad i ovdje. Kakvi zadovoljni korisnici? Tajna je da su korisnici uvijek nezadovoljni, jer znaju da može bolje. Tako vam je i s medijima. Ali, ko još ima kad misliti o tome?

Jer, nema se kad živjeti, jer valja preživjeti.
U medijima i van njih.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh