Ni 30 godina nakon rata pitanje statusa civilnih žrtava u BiH još nije riješeno
Uskoro ističe rok za prijavu za žrtve ratne torture u RS, a sve je više zahtjeva za njegovo produženje. Dok vlast u RS poručuje da produženja nema, u FBiH još se čeka na zakon koji bi definisao status žrtava.
Dragan Maksimović – dw.com
30 godina od rata u BiH, pitanje statusa civilnih žrtava još nije riješeno. Različita zakonska regulativa ili njeno nepostojanje odužili su ovaj proces, što je u praksi dovelo do malog broja prijava. Najčešće, jer polovina onih koji su preživjeli bilo koji oblik torture, od logora do silovanja, više nisu među živima.
Nekoliko puta je inicirano donošenje zakona na državnom nivou ali nije bilo dogovora, već su entiteti sami krenuli u proceduru usvajanja zakona koji bi tretirao civilne žrtve rata. Prva je to uradila Republika Srpska 2018. godine, iako je od 2007. postojao Zakon o civilnim žrtvama rata koji je bio nedorečen. Zakonom koji je usvojen prije pet godina i čija primjena završava za manje od mjesec dana, definisano je da „status žrtve ratne torture mogu steći svi civili koji su bili izloženi torturi u ratnom periodu od 17. avgusta 1990. do 19. juna 1996, na prostoru bivše SFRJ, pod uslovom da imaju (ili su imali neposredno prije odlaska u inostranstvo) prebivalište na teritoriji Republike Srpske ili Brčko distrikta BiH“.
Rok od pet godina (ne)dovoljan
U tom postupku potrebno je pribaviti bilo koji dokaz predviđen Zakonom kojim se može dokazati činjenica o pretrpljenoj torturi. Te činjenice se dokazuju uvjerenjem koje izdaje Centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS, dokazima kojima u okviru svoje nadležnosti raspolažu drugi republički organi, institucije ili službe, a mogu se dokazivati i potvrdom Međunarodnog crvenog krsta i pravosnažnim sudskim odlukama domaćih i stranih sudova iz kojih se na nesumnjiv način može dokazati da je žrtva pretrpjela torturu.
S tim u vezi iz resornog ministarstva poručuju da rok neće i ne može biti produžen jer bi za takav postupak bio potreban novi zakon. Dalje naglašavaju, da je rok od pet godina bio dovoljan s obzirom i na broj prijavljenih koji su tražili ovaj status. Od preko 300 lica koliko ih je do sada ostvarilo ovo pravo, oko 200 ima status žrtava seksualnog nasilja, a dio zahtjeva još je u procesu obrade. Predsjednica Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske, Božica Rajilić, kaže da u ovim postupcima nije bitno ko je koje nacionalnosti, da su sve žrtve jednake, ali da nema potrebe za produženjem roka.
„I 2018. godine, kada je zakon usvajan, tražili smo da se rok ograniči na pet godina. Zakon nema nacionalnu podijeljenost, a svi koji su htjeli mogli su podnijeti zahtjev. Ako neko nije stavio tu traumu pod kontrolu za 30 godina, neće je nikada staviti. Ne postoji osoba na prostoru BiH koja tu traumu nije stavila pod kontrolu, a da ima osnova za podnošenje zahtjeva“, tvrdi Rajilić, koja je i sama preživjela 322 dana zarobljeništva, fizička i verbalna maltretiranja tokom rata u BiH.
Zahtjev za produženje roka tumači kao „zlu namjeru stranih plaćenika“, jer te osobe kako tvrdi nemaju nikakve veze sa ratnom torturom.
„U pitanju je samo interes i zloupotreba, te zla namjera da se u zakon uvrste osobe koji nisu preživjele logore, bili silovani i slično“, kategorična je Rajilić. „Žao mi je svake osobe jer sam i sama sve prošla, ali ako se zloupotrebljava, protiv toga sam“.
U NSRS će se tražiti produženje roka
Međutim, dio javnosti i nevladinih organizacija u BiH, traži da se ovaj rok produži prvo zbog osjetljivosti pojedinačnih slučajeva ali i činjenice da se nikada ne zna kada će neka žrtva odlučiti da više ne ćuti.
Pravo na novčana mjesečna primanja mogu ostvariti samo najteži oblici torture i mogu ga ostvariti samo žrtve seksualnog nasilja, te lica koja su u vrijeme torture bila maloljetna ukoliko im se utvrdi stepen tjelesnog oštećenja od najmanje 20 odsto.
Kada je riječ o konkretnim primjerima, samo dvije osobe iz Prijedora su do sada ostvarile status žrtve ratne torture. Jedna je preživjela seksualno zlostavljanje, a druga je bivši logoraš Mirsad Duratović. Prilikom prijave priložio je dokumentaciju iz tog perioda, dao izjavu i dokazao da je bio bespravno zarobljen. Ipak kaže, postoji problem prilikom prijave i primjene zakona jer ga službenici različito tumače.
„Bez obzira što priložite dokumente dobijete odbijenicu, jer službenici koji rade na predmetu navedu u obrazloženju da iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi da je podnosilac zahtjeva bio žrtva torture, iako u zakonu piše da sama činjenica da ste bili zarobljeni, daje status žrtve“, kaže Duratović, otkrivši da će u Narodnoj skupštini Republike Srpske čiji je potpredsjednik, uputiti zahtjev da se rok za prijavu produži.
U Federaciji još čekaju na zakon, traži se državni
Sa druge strane, Federacija BiH još nema zakon o žrtvama ratne torture ali su nakon višegodišnjih pritisaka udruženja u ovom entitetu, usvojene izmjena Zakona o civilnim žrtvama rata koji stupa na snagu početkom naredne godine. Izmjenama će žrtve ratnog seksualnog nasilja i djeca rođena iz čina ratnog seksualnog nasilja biti definisani kao posebna kategorija civilnih žrtava rata. Na osnovu tog statusa moći će ostvariti materijalna prava predviđena zakonom.
Predsjednica Udruženja „Žena žrtva rata“ u Federaciji BiH Bakira Hasečić, kaže da su civilne žrtve zadovoljne ovim izmjenama ali da bi prava svih u BiH, bez obzira a nacionalnost, mogla biti lakše ostvarena da postoji krovni zakon.
„Nije bio sluha za tako nešto. Žao mi je što je taj projekat propao. Davali smo podršku kada je donesen zakon u RS, jer u pitanju je žrtva. Ne možemo to dijeliti na nacionalnu pripadnost. Žrtva je žrtva“, kaže Hasečić, ističući da bi trebalo produžiti važenje rokova u RS. „Nikada ne znamo kada će neka žrtva prekinuti ćutanje. Kada će smoći snage da iznesu istinu“, zaključuje Hasečić.
Šta definiše zakon
Osobe sa utvrđenim statusom žrtve torture po zakonu RS mogu da ostvare pravo na mjesečno novčano primanje, pravo na zdravstveno osiguranje, pravo na banjsku rehabilitaciju, podsticaj za zapošljavanje i samozapošljavanje. Zahtjev za priznavanje statusa žrtve torture podnosi se gradskom, odnosno opštinskom organu uprave nadležnom za poslove boračko-invalidske zaštite i zaštite civilnih žrtava, po mjestu prebivališta podnosioca zahtjeva. To znači da osoba koja podnosi zahtjev, mora imati mjesto prebivališta na prostoru gdje se tortura dogodila, u ovom slučaju na teritoriji RS. Zbog toga dio žrtava okupljenih u udruženja civilnih žrtava rata smatra da bi veća prava mogli da ostvare postojanjem zakona na nivou BiH, jer ne bi bilo uslovljavanja prijavama jednog ili drugog entiteta po mjestu boravka.
