Današnja retorika post-istine nije samo neprestano laganje bez razloga. Štoviše, cilj joj je uvjeriti slušatelje u vlastita subjektivna viđenja stvarnosti korištenjem emocionalnih jadikovki i uloge žrtve neznanja i neobaviještenosti. Stoga je neiskrenost postala norma
Piše: Franjo Mijatović
Danas je sve nešto post; post-moderna, čak i post-postmodernizam, post-socijalnost, opasni post-COVID, post-demokracija, post-komunizam, post-sekularizam, post-tradicionalizam, post-liberalizam, post-ekonomizam, post-tranzicija, post-imperijalizam, post-strukturalizam, i na koncu, najgori od svih poslije, post-istina. Jedna tako naizgled nezgrapna složenica stekla je međunarodnu važnost i priznatost 2016. godine kada je proglašena riječju godine. Kao reakcija na američke predsjedničke izbore koje je dobio D. Trump izraz post-istina (post-truth) ušao je navedene godine u Oxford Dictionaries i označava „okolnosti u kojima objektivne činjenice imaju manji utjecaj na oblikovanje javnog mnijenja nego emocije i reakcije u društvu ili osobni i pojedinačni stavovi”. Radi poštenja recimo kako je ovaj izraz post-istina prvi put upotrijebljen u National essay Stevena Tesicha, američko-srpskog scenarista i pisca, 1992. kako bi opisao vjeru zemlje u nacionalnu vladu u eri nakon Watergatea/Irangatea. Ukratko, ta riječ ukazuje na temeljnu promjenu u odnosu između politike i istine. Ništa novo, rekli bi. Laži političkih elita oduvijek su smatrane posebnim i zasebnim područjem.
Kroz povijest su političke ličnosti često lagale, obmanjivale, iskrivljavale i na druge načine varale, osobito u vremenima kada se to smatralo potrebnim ili korisnim. Predrasude o „lažljivim političarima” mogu se pronaći u teorijskoj literaturi, u svakodnevnoj praksi i javi da ne spominjem, te su ozbiljan dokaz sustavne povezanosti laganja i politike. Tako možete pročitati kod Hannah Arendt sljedeću rečenicu: „Nikada se nije posumnjalo da su istina i politika u prilično lošim međusobnim odnosima i, koliko je meni poznato, nikada se istinoljublje nije ubrajalo u političke vrline.” Doista, gotovo je univerzalna pretpostavka da su političari notorno „pokvareni“ i da je politika u cjelini mešetarska aktivnost. Zato je Platon smislio jedan od najranijih primjera političke prijevare u obliku „plemenite laži” čija je svrha bila očuvanje društvene harmonije. Prema Platonu vladajući trebaju, povremeno, govoriti „plemenite laži” kako bi promicali javno dobro. Upravo ovo pitanje moralno odbojnog nepoštenja kod vladara bilo je i pitanje koje je prožimalo spise N. Machiavellija. Machiavelli otvoreno predlaže privid poštenja i iskrenosti. Dok je „plemenita laž“ pretpostavljala kako su vođe moralno dobri i kako su prisiljeni lagati kako bi pomogli masama, Machiavelli predlaže vođama izgled moralnih osoba i spremnost na nemoralne čine kako bi osigurali svoj položaj moći. U 18. poglavlju Vladara on navodi: „Opće je poznato da je za svaku pohvalu vladar od riječi, koji živi pošteno, ne služi se lukavstvom. No iz iskustva znamo da su u današnje vrijeme velika djela učinili vladari koji nisu vodili mnogo računa o datoj riječi, koji su vješto znali da obmanjuju ljude i koji su, najzad, pobjeđivali one koji su se pouzdavali u njihovu časnost.” Suprotno teoriji „plemenite laži” Machiavellijev savjet počiva na sebičnijim namjerama političara u održavanja vlasti.
Najjednostavniji oblik paradoksa lažljivca sastoji se u sljedećoj tvrdnji: „Ja lažem”. Što to znači kad kažem „ja lažem”? Dvojba je u sljedećem: ako lažem govorim istinu, ako govorim istinu onda lažem.
Post-istinito društvo ima mnogo učinkovitija sredstva u kontroli masa od prijetvornosti i skrivenih namjera. Nije važno je li govornik vjerodostojan, nego što misli i kako osjeća publika. A publika je ionako anonimno mnoštvo i lako je njome manipulirati. Unatoč preobilju izvora koji mogu proturječiti, potvrditi, diskreditirati, promijeniti ili podržati lažne izjave, emocije i pojedinačni stavovi su istinitiji od objektivnih činjenica. Zato je u eri post-istine nadmudrivanje protivnika svim sredstvima i tehnikama dijalektike i retorike glavno načelo komuniciranja. Ovisno o kontekstu, slušateljima i čitateljima „svaka se poznata i utemeljena činjenica može opovrgnuti ili zanemariti ako, vjerojatno, bude štetila imidžu.” (Arendt, Istina i politika). Zato današnje javno spekuliranje i uvjeravanje u suprotno i logički proturječno neodoljivo podsjeća na stare grčke sofiste. Svi oni koji su odslušali barem jedan kolegij iz povijesti grčke filozofije čuli su za sofističke zavrzlame (logičke paradokse) kojima su sofisti svoje slušatelje željeli uvjeriti, za novac dakako, u pogrešne zaključke i protuslovlja. Dobar sofist vas je mogao uvjeriti da imate rogove, iako ih zapravo nemate; da bijete svoga oca, iako ga volite više od sebe; da nemate kose, iako imate vilinske vlasi na glavi. “Ili: Što nije u gradu, nije ni u kući; u gradu nema bunara, pa, prema tome, ni u kući ga nema.” Još jedan: „Ako nešto kažeš, to prolazi kroz tvoja usta; ti sad kažeš ‘kola’, znači kola ti prolaze kroz usta.” Ovi i drugi paradoksi su više od pseudofilozofijskih trikova. Jer kroz ova proturječja dolazimo do same biti post-istine. Riječ je o stvaranju iluzije istine koja se sada može održati samo putem post-istine. U tom složenom kompleksu sofizama i paradoksa istina je nevažna. U dijalektičkom turniru cilj nije otkriti istinu već pobijediti pod bilo koju cijenu. Protagora i Gorgija su očito u tome bili izvanredni stručnjaci. Zato je paradoks lažljivca u filozofiji prisutan od njenih početaka kao jedan od najstarijih i najnerješivijih paradoksa u zapadnoj filozofskoj tradiciji. Međutim, unatoč stalnoj filozofskoj i logičkoj pozornosti od tog vremena i u oštroj suprotnosti s drugim drevnim paradoksima, poput Zenonova paradoksa kretanja, nije postignut konsenzus o tome kako odgovoriti na paradoks lažljivca. Najjednostavniji oblik paradoksa lažljivca sastoji se u sljedećoj tvrdnji: „Ja lažem”. Što to znači kad kažem „ja lažem”? Dvojba je u sljedećem: ako lažem govorim istinu, ako govorim istinu onda lažem.
Nedvojbeno, logos i etos su postali posve nepotrebni u post-istinitom društvu. Današnja retorika post-istine nije samo neprestano laganje bez razloga. Štoviše, cilj joj je uvjeriti slušatelje u vlastita subjektivna viđenja stvarnosti korištenjem emocionalnih jadikovki i uloge žrtve neznanja i neobaviještenosti. Stoga je neiskrenost postala norma. Iznimka nikako! „Iako je oduvijek bilo lažljivaca, laži su se obično govorile s oklijevanjem, trunkom tjeskobe, malo krivnje, malo srama, barem malo stidljivosti. Sada, pametni ljudi kakvi jesmo, smislili smo razloge za petljanje s istinom kako bismo mogli prikrivati bez krivnje. Ja to zovem post-istinom. Živimo u eri post-istine” (Keyes, The Post-Truth Era, 2004). U društvu post-istine istina više nije crno-bijeli koncept u kojem su izjave ili potpuno istinite ili potpuno lažne. „Jer reći da biće nije ili da nebiće jest, lažno je; a reći da biće jest i nebiće nije, istinito je, tako te onaj tko govori kako štogod biva ili ne biva, ili će reći ono što je istinito ili pak ono što je lažno.“ (Aristotel, Metafizika). Primjenjujući ovu klasičnu koncepciju istine i netočnosti na iskaze slijedi da izricanje onoga što jest da jest ili onoga što nije da nije predstavlja istinit uvjet za iskaze. Ako je ovaj uvjet istinitosti zadovoljen tada je izjava istinita. Slično tome, pretpostavimo da izreka onoga što jest da nije ili onoga što nije da jest predstavlja uvjet lažnosti izjave. Ako je ovaj uvjet lažnosti zadovoljen tada je izjava lažna. Na primjer, taj čovjek je pijanac definirana je kao istinita ako je zadovoljen uvjet istinitosti. Naime, da je dotični nesretni čovjek zapravo pod utjecajem alkohola kada je rečenica izgovorena ili napisana. Lažna je ako je zadovoljen uvjet lažnosti, odnosno da dotični gospodin nije pijanica.
Za oporavak istine potrebno je javno mišljenje kojeg gotovo da nema. Javno mišljenje je ili zastrašeno ozbiljnim sankcijama ili privučeno raznim obećanjima. Uostalom, koga briga jesu li političari pošteni ili ne ako to nema utjecaja na ljude kojima vladaju? Oni i kad govore istinu lažu, i obrnuto.
U eri post-istine svaka istina je relativna, te ovisi o čovjeku i njegovom viđenju trenutne situacije. Stoga je opravdano pitati pripada li istina prošlosti i je li došlo vrijeme da se ta riječ spominje samo pluskvamperfektno. Očito je kako se mora pisati u perfektu, jer je post-istina prezentna. Za oporavak istine potrebno je javno mišljenje kojeg gotovo da nema. Javno mišljenje je ili zastrašeno ozbiljnim sankcijama ili privučeno raznim obećanjima. Uostalom, koga briga jesu li političari pošteni ili ne ako to nema utjecaja na ljude kojima vladaju? Oni i kad govore istinu lažu, i obrnuto. Zašto bi svakodnevni, obični građani brinuli jesu li njihovi vladari iskreni? Laži ionako samo utječu na javno mnijenje kada se otkriju. I tada prekasno za bilo kakvu odgovornost!
I dok smo navikli sve laži pripisivati političarima, ponekad i neopravdano, s druge strane ostali akteri na društvenim i moralnim pozicijama kao da se provlače kroz naše radare istinoljubivosti. Jer laganje nije samo porok, ono je i grijeh. Osim toga, mnoge religije, među njima i kršćanska, smatraju da je Bog Istina. Prema tome lagati i obmanjivati ne samo da je protubožansko, nego je ateističko i nihilističko. Naime F. Nietzsche, upravo onaj F. Nietzsche koji je slavodobitno uzviknuo Bog je mrtav, u Veseloj znanosti i O genealogiji morala, jasno kaže kako je bezuvjetna volja za istinom iskonska vrijednost svih vrijednosti. U Veseloj znanosti Nietzsche tvrdi da je znanost — domena koja je naizgled neprijateljska prema vjeri — utemeljena na bezuvjetnoj volji za istinom. Znanost je definirana kao „stav, vjerovanje, da je ‘samo’ potrebna istina, i da u odnosu na nju sve ostalo ima vrijednost drugog reda.” (Vesela znanost: 344). Bezuvjetna volja za istinom stoga je jednaka maksimi „istina po svaku cijenu“. Nietzscheova kritika bezuvjetne volje za istinom povezana je s njegovom osudom kršćanskog morala. Nietzsche priznaje da je Bog ono što podupire i opravdava bezuvjetnu volju za istinom. „Bog je istina“ i prema tome „istina je božanska” i mora se podržati i održati bez obzira na posljedice (Vesela znanost: 344). Ove posljedice pokazale su se katastrofalnima za kršćanski moral. Kako moralni imperativ govoriti istinu evoluira u intelektualnu savjest, sam pojam Boga biva odbačen jer je, u najboljem slučaju, nedokazan, u najgorem slučaju, neistinit. Božja smrt ili uspon znanstvenog ateizma dovodi do kolapsa cjelokupnog kršćanskog interpretativnog sustava, jer „kršćanski moral […] stoji ili pada s vjerom u Boga” (Sumrak idola: IX, 5). Prema Nietzscheovom mišljenju Božja smrt znači da si čovjek ne može pomoći ni s jednim dijelom kršćanskog morala, jer je bezuvjetna volja za istinom odbacila vlastitu opravdavajuću okosnicu.
Dakle, sazrelo je vrijeme za kritiku bezuvjetne volje za istinom. Nietzsche preuzima zadatak prevrednovanja bezuvjetne volje za istinom propitujući treba li ona doista imati bezuvjetnu vrijednost. Bezuvjetno vrednovanje istine je i štetno i klevetničko za život prema Nietzscheu. Štetno, jer neistina ima isto toliko pragmatične koristi za život kao i istina. Klevetnički, jer bezuvjetna volja za istinom obezvrjeđuje naš svijet u korist svijeta istine, svijeta uniformnosti, postojanosti i stabilnosti, svijeta koji ne postoji. Svijet kako ga Nietzsche vidi je stalno promjenjiva i kaotična masa moći, „ogromna energija“, „kao bronca čvrsta količina energije” u kojem ne postoji ništa bezuvjetno, u kojem ne postoje stvari po sebi. Odnosi između stvari uvijek su samo uvjetni i privremeni, kvalitete koje se također odnose na naše potrebe i prosudbe. O sadašnjim ljudima ovisi hoće li potvrditi ono što je također Nietzsche rekao: „Ništa nije istinito, sve je dopušteno”.
Iako su manipulacije svih vrsta oduvijek postojale, nove tehnologije i društveni mediji čine laganje, obmanu ili suptilnije oblike dezinformacija vrlo prozirnim. A iskušenje je tim teže kad znamo da su poštenje i iskrenost ne samo vrline, nego i ozbiljne provalije u koje vrijedi skočiti.
Dok sklonost taktičkoj komunikaciji može biti podnošljiva u nekim područjima društva do određenog stupnja za društvo je bitno da bude, barem, očuvana jedna oaza pružanja iskrenih informacija. Integritet informacija je zajednička briga. U svakoj situaciji u kojoj je komunikacija bitna očuvanje istinite informacije imperativna je potreba, ali i stalni izazov. Razumijevanje protoka informacija, prepoznavanje obrazaca, procjena izvora, unakrsna provjera informacija postaje sve zahtjevnija kako podaci postaju sve prisutniji u društvu. Nažalost, informacijama se manipulira više nego ikad prije. Iako su manipulacije svih vrsta oduvijek postojale, nove tehnologije i društveni mediji čine laganje, obmanu ili suptilnije oblike dezinformacija vrlo prozirnim. A iskušenje je tim teže kad znamo da su poštenje i iskrenost ne samo vrline, nego i ozbiljne provalije u koje vrijedi skočiti. Neki ljudi će nas zbog toga manje voljeti jer smo iskreni, ali taj zahtjev se može lako opravdati. Kao što Jago žali u Shakespeareovom Othellu:
“O jadna ludo, što tek zato živiš̌
Da u grijeh ti se promeće poštenje!
O strašni svijete! Pazi, pazi, svijete,
Jer opasno je iskren bit i čestit.”
Poštenje i iskrenost moraju biti sastavni dio istinoljubivosti. Zato iskreni i istinoljubivi ne prihvaćaju nijedan prijedlog bespogovorno i kritični su prema prirodi svojih i tuđih iskustava i stavova. Oni napuštaju uhodana tumačenja vladajućih nemoralnih i interpretativnih okvira. Iskreni i istinoljubivi ne trebaju falsifikate kako bi preživjeli.
Stvarnost je nažalost onakva kakva jest i često dovodi do neugodnih spoznaja o prirodi ljudskog postojanja i djelovanja. Ne treba ublažavati neugodne spoznaje lažima. Stvaranje personaliziranih vrijednosti daje životu smisao. Jer istina je oduvijek i zauvijek bjelodana. Dihotomija riječi i značenja u kojoj značenje ima glavnu riječ ne vrijedi za poštenje. Iskrenost se ne skriva u ovoj različitosti. Uvijek je ozbiljna, čak i kad polemizira s laži. Istinoljubivost ne bježi od odgovornosti za izrečeno, ne žali i ne povlači se pred laži. Zato ne smijemo ustuknuti pred cinizmom post-istine koja nas tjera da jurimo za „vrijednostima“ za koje znamo da su šuplje i koje služe vlastitoj sebičnosti i zadržavanju moći.
Umjesto toga, trebali bismo pokušati razvijati društvo i sustav koji bi se trebali oslanjati na iskrenosti i istinoljubivosti, a ne na prijetvornosti i obmanjivanju. Istinoljubivost omogućuje bolje razumijevanje onoga što hoćemo, a ne onoga što bismo trebali željeti. U suprotnom, nije samo nemoralno, nego je i protubožanski gurati onoga (istinu) tko stalno stoji na rubu ponora.
polis.ba
Francesco iz Italije, ‘Umbram Fugat Veritas’, 1680.
