Kada su Karl Marx i Friedrich Engels pisali svoj ”Komunistički manifest” 1848., bauk komunizma je bio na dnevnom redu i on je, po njihovom mišljenju, kružio Europom. Danas je taj bauk nešto drukčiji, zove se populizam i ne širi se Europom, već cijelim svijetom.
Za Orbánove vladavine uvedene su bitne restrikcije građanskih sloboda, kazne za beskućnike koji prenoće na javnom mjestu, potpora tradicionalnoj obitelji nasuprot nevjenčanim i homoseksualnim parovima.
Uveden je monopol na informacije državnih medija, podignuti su zidovi bodljikave žice prema Hrvatskoj i Srbiji, a zemljom se, potpomognuta državnim medijima, šire ksenofobija, rasizam i nacionalizam. I sve to pred očima Europske unije koja deklarativno iznosi svoju ”zabrinutost”, ali ne poduzima ništa pred gašenjem demokracije u toj zemlji. Bauk komunizma je bio na dnevnom redu i on je, po njima, kružio Europom.
Prošle nedjelje u Mađarskoj je na izborima pobijedio Viktor Orbán, novokomponirani populist koji uvodi u svoju zemlju autoritarni politički sustav utemeljen baš na populizmu kao ideologiji i pokretu. Pobijedio je premoćno, dobivši 48 % glasova, što mu zahvaljujući većinskom izbornom sustavu, donosi dvotrećinsku većinu, dovoljnu za još jednu promjenu ustava u smjeru jačanja autokracije i populizma kao oblika vladavine.
Postkomunistički ustav Mađarske iz 1989., pisan u liberalnom duhu, prerađen je već 2010. za vladavine Orbánovog Fidesza, da bi 2013. parlament usvojio značajne amandmane kojima se ograničava uloga Ustavnog suda koji više neće moći poništiti zakone koji se donose dvotrećinskom većinom.
Prije tri tjedna je pobjedu izvojevao još jedan populist – Vladimir Putin, pobijedivši također premoćno na izborima s većinom primjerenom boljševičkom komunizmu – s 97 % glasova.
Putin je na vlasti već gotovo dva desetljeća i za to je vrijeme nekoliko puta promijenio postkomunistički ustav iz 1993. da bi omogućio sebi duži mandat.
Tijekom godina njegovog predsjednikovanja je u njegovoj zemlji organiziran progon njegovih neistomišljenika, onemogućena je oporba, mediji su u njegovim čvrstim rukama, a nezgodni novinari i suprotstavljeni mu oligarsi likvidirani, dok mu narod oduševljeno kliče jer se zalaže za povrat ruske vojne moći i sile.
Kombinirajući populizam s autokracijom, gradi se jedan novi represivni sustav moći koji i zaslužuje naziv ”demokratura”, što ga je Predrag Matvejević prišio svim hibridima formalne demokracije i stvarne diktature.
A prije mjesec dana na talijanskim izborima 4. ožujka pobjedu su odnijele dvije populističke stranke nastale kao pokreti protiv klasične politike i okoštale partitokracije s elementima kleptokracije, kao što je to talijanska.
Pokret 5 zvijezda komičara Beppea Grilla, koji je krenuo s parolom ”Svi u p… materinu” (talijanski izgleda finije – ”Odi vrit” – ali po intenzitetu odgovara ovoj navedenoj balkanskoj psovki) i osporavanjem klasičnog establišmenta, danas slavi osvajanje 32% glasova.
Postao je tako prva pojedinačna stranka u zemlji nakon urušavanja klasičnog desnog i lijevog centra. S populističkim programom uvođenja ”građanske plaće” za sve, ukidanjem privilegija političkoj kasti, eliminiranjem starije generacije političara iz javnog života Grillov je pokret – koji nema čak ni svoje sjedište, toliko je ”fluidan”, obećao laka rješenja, borbu protiv imigracije, protiv Europske unije, a sve to zamotano u celofan nekadašnjih šezdesetosmaških parola, čemu Grillo i po svojoj dobi pripada.
Pritom on, bez ikakve funkcije u pokretu, manipulira zajedno sa sinom pokojnog informatičkog gurua izbornim listama i algoritmom kojim se određuju kadrovska rješenja, sve to bez ikakve demokratske rasprave, a pod krinkom ”neposredne demokracije” koje i nema, jer se rasprava, i to jednosmjerna, vodi preko interneta.
Drugi je pobjednik izbora Liga (17% osvojenih glasova), nekadašnja ksenofobična i još uvijek rasistička Sjeverna liga, sa svojom antiemigrantskom i antieuropskom politikom. Tako se Italija nalazi pred populističkom alijansom te dvije antisistemske stranke koje bi mogle čak i zasjesti na vlast.
No to su samo novosti s političke bojišnice na kojoj populizam napreduje u ovih posljednjih mjesec dana.
U međuvremenu se konsolidiraju i druge populističke demokrature: u Poljskoj je pod vodstvom Mateusa Morawickog i nacionalističke stranke Pravo i pravda Jaroslawa Kaczynskoga izvedena reforma pravosuđa koja je u okviru EU proglašena ”napadom na pravnu državu i europske vrijednosti”, što je u veljači ove godine nagnalo Europsku komisiju da aktivira članak 7. Ugovora o Europskoj uniji zbog bitnih povreda Ugovora, a to bi moglo dovesti i do suspenzije glasačkog prava u Vijeću EU.
Vrhovni sud je sveden na instrument u rukama ministra pravde, a najveći je domet poljske političke demagogije negiranje uloge Poljaka u holokaustu i zakonske sankcije za one koji se usude tvrditi da su Židovi u Drugom svjetskom ratu stradali i od Poljaka.
U Češkoj je prošlog listopada pobijedio još jedan populist – milijunaš Andrej Babis, čiji je projekt ukidanje Senata, uvođenje diskriminatornog većinskom sustava i ukidanje regionalnih i lokanih vlasti u skladu s njegovim idejama ”poslovnog populizma”, tj. upravljanja zemljom kao poslovnom tvrtkom, što dovodi u pitanje i samu predstavničku demokraciju.
Tome treba dodati i Slovačku i njenu restriktivnu politiku prema nacionalnim manjinama – Romima i Mađarima, restrikciju medijskih sloboda i poplavu korupcije, što je prema Freedom Houseu svrstava u ”nekonsolidirane”, što znači ”fluidne demokracije”.
Treba li uopće tu spominjati Reçepa Tayyipa Erdogana i njegov ”sultanat”, kako ga je nazvao pokojni guru politologije Giovanni Sartori, te još jedan ”sultanat” koji se već razmahao svojim populizmom i snažnim porivom za ograničavanje slobode medija i ograničenje građanskih sloboda, kao i za zveckanjem oružja, u liku ”Big Donalda”?
Uza sve Madure, Al Sisije, arapske i trećesvjetske populiste širom svijeta ima li uopće smisla spominjati i naš, domaći populizam, kao i populizam u našem susjedstvu; ne samo u Srbiji, već i u Bosni i Hercegovini, u kojoj se populisti međusobno potiru i podržavaju, koristeći nacionalizam i ksenofobiju kao oružje za svoju političku afirmaciju?
Umjesto da dobijemo jednu novu, proeuropsku političku elitu kakvim su se u prvo vrijeme predstavljali i naša predsjednica i naš premijer, krajnji učinak je ništa drugo nego blijedo epigonstvo bauka populizma koji trese ovaj svijet pridonoseći obilato globalnom kaosu u koji srljamo.
AUTOR:
autograf.hr
_____________________
DAMIR GRUBIŠA rođen je 1946. godine u Rijeci, od oca Hrvata i majke Talijanke. Studirao je pravo i političke znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je magistrirao i doktorirao političke znanosti. Nakon toga je specijalizirao međunarodne odnose na CUNY – City University of New York, mirovne studije na Universite’ de Paix u Namouru (Belgija) i ljudska prava u Austrijskom centru za mir u Stadtschleiningu (Austrija).
Predavao je komparativnu politiku i talijansko društvo i institucije na Sveučilištu u Rijeci, te europske studije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Bio je član Seminara o tranziciji jugoistočne Europe na Columbia University u New Yorku, te guest lecturer i visiting professor na Sveučilištima Talahassee i Notre Dame (SAD), Bradford (Velika Britanija), Paris 2 (Francuska), Sarajevo (Bosna i Hercegovina) i Bologna.
Obnašao je razne dužnosti u hrvatskoj državnoj upravi: podtajnika za kulturu, direktora Centra za teorijska istraživanja i obrazovanje, voditelja Centra za europsku dokumentaciju, kao i na sveučilištima: prodekana na Fakultetu političkih znanosti, pročelnika Odsjeka za komparativnu politiku i predstojnika Centra za europske studije u Zagrebu, a bio je također i član Vijeća za mir i ljudska prava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Posjeduje bogato iskustvo u diplomaciji, koje je stekao kao direktor Centra za kulturu i informiranje bivše Jugoslavije u New Yorku i ataše za tisak jugoslavenskog izaslanstva pri UN-u, šef kabineta jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, a zatim šef kabineta hrvatskog ministra vanjskih poslova, dužnost koju je obnašao istodobno s onom pročelnika Odjela za analitiku i planiranje hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova.
Autor je brojnih knjiga o renesansnoj političkoj misli, o suvremenoj politici i o Europskoj uniji, a također je uredio hrvatsko izdanje izabranih djela Niccoloa Machiavellija. Pokretač je časopisa Argumenti i glavni urednik časopisa Politička misao. Surađivao je s mnogim listovima, među kojima je i riječki dnevnik Novi list za koji je priloge pisao redovno tijekom deset godina suradnje.
Profesionalno se iskušao i u području građanskog društva kao izvršni direktor Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Utemeljio je i predsjedavao Hrvatskom udrugom za istraživanje mira i Hrvatskom udrugom za europske studije, a bio je također predsjednik Hrvatskog politološkog društva, te član Transparency Internationala za Hrvatsku. Bio je član Savjeta za međunarodne odnose predsjednika Republike Hrvatske i član Programskog vijeća Hrvatske radio-televizije.
Odlikovan je, među ostalim, Križem viteza za zasluge Talijanske Republike.
