Mensur Ćatić rođen je 7. juna 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina.
Živi i stvara u Visokom
Prošle godine je NOVOSADSKI KNJIŽEVNI KLUB uz podršku relevantnih udruženja i institucija iz cijele Ex-Yu, kao i iz nekoliko zemalja Evrope (Danska, Poljska, Rusija), pokretao inicijativu da bude kandidat za Nobelovu nagradu.
Po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u Odžaku, gimnaziju završio u Modriči, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj.
Danas živi i stvara u Visokom.
ABDULAH SIDRAN: „Hijerarhija književnih vrijednosti formira se u ‘prijestoničkim’ otuđenim ‘centrima moći’ i pri takvom stanju stvari nije nikakvo čudo da samo dvadesetak kilometara od te ‘prijestonice’, u gradu Visokome, nekoliko decenija živi i radi jedan od zasigurno najvećih , ako ne i najveći pjesnik naše suvremenosti…“
***
ČOVJEK I RIJEČ
čovjek je onaj
koji drugima govori
da su ljudi
karika koja nedostaje
riječima
***
DOBRE VIJESTI ZA LOŠE LJUDE
Odahnite, ne čeka vas nikakva kazna
jer pravda nikad nije bila ništa
izvan trenutka zlodjela samog
i u svoju kožu zatvoren kao i vi
čovjek će uvijek imati razloga da plače.
Opominjan iznova samo ljepotom šafrana pokislog
i u toj kiši ocvalog bagrema.
Odahnite, jer sve nam se već desilo
ulaskom u ćelije od sopstvene kože
I nagrada i kazna s nama su već
i s nama od samoga početka traju
a najsuroviji dio te kazne
i jeste upravo to što niste osjetili ništa
***
ODGOVOR SUZAMA
Sjećam se
majčinog lica dok mi krišom stavlja hodžin zapis pod jastuk.
Nije pomagalo. Sjećam se svega što nisam vidio. Otac se vraća
s posla, čujem vrata, pogledaju se i mati tiho kaže: ništa.
Znači, još uvijek nisam počeo jesti ni govoriti,
Čuo sam oca kako tiho plače u drugoj sobi.
Mislio sam da plače za nekom svojom starom ljubavi. Mislio sam
da i treba svi da pomremo kad smo tako mutavi izgubilli svoje ljubavi.
Sad znam da je plakao zbog mene. Sad on ne zna da ja plačem
zbog njega.
Pitanje očima: je li išta jeo? Odgovor suzama: ništa.
Znam da i sada stojite u toj tišini koju ne vidim
i da ni danas ništa niste jeli. Volim vas.
***
KAD SE SRCE OTRGNE
Osmijehnula se kao kad neko iz daljine zapjeva sevdalinku
i srce mi je zalupalo kao stari golub
krilima iz kandzi mlade sokolice.
Kad se otrgne i spasi.
Sakrije na granu s koje se ne vidi nebo i drhti.
***
ODLIJETANJE
Moji preci ponekad su pljuvali u vatru
i pod strehama su držali orlovo perje.
Ako im je kuća ptica da odleti
U avlije su sadili đurđevak
da im se od njegova mirisa okrene pamet
Onima koji su bili bolesni
stavljali su kućne pragove na gole stomake
i ptičjim izmetom mazali im čela
Ako umru da im duše ne zalutaju
Kućni pragovi ako su im ptice da odu s njima
Oni koji prežive
da ne izlaze iz kuća
ako ne mogu prekoračiti nebo
***
MOŽDA SMO SMETALI ŠLJIVAMA DA TAKO LIJEPO RAĐAJU
Srećući po ulicama i vozovima sjene mrtvih
i ljude koji se vraćaju iz posjeta svojim negdašnjim ognjištima
dugo sam razmišljao o rečenici koja bi mogla stajati
na ulazu u ovo ogromno balkansko groblje.
Dovoljno jaka da iznese tu nepodnošljivu ljepotu napuštenih avlija.
Nimalo gorka i nimalo otrovna. Blaga kao sok od zove i čista
toliko da se u njoj ogleda sva dubina učinjenog zločina.
Sva nesreća i dobrota ovdje pokopanih. Živih i mrtvih.
***
MRTVA PRIRODA, ULJE
Rat je vrijeme
kad je nebo gluho kao top.
Kad litar ulja košta sto maraka,
a ljudskost se plaća životom.
Rat je vrijeme kad ljudi pucaju.
Rat je vrijeme kad ljudi pucaju
po šavovima kao stare knjige
ostale iza mrtvih
koji nisu imali nikoga.
***
RELATIVNE STVARI
Frojd bi umio objasniti svaki naš mehanizam
i zašto imam tako ludačku potrebu da budem s tobom
razloge, nagone, historijat
i to bi bila istina.
Ali ja ipak više vjerujem muzici
i kad si ti u pitanju da je i istina
posve relativna stvar.
Ja na mostu između istine i razuma
čujem samo muziku i tvoje disanje.
***
AMELA
Bilježim šture podatke :
Curica iz jednog sela pored Srebrenice.
Otac joj govorio da se od ružnih riječi iskrive usta.
Prodao kravu da je pošalje na škole u Sarajevo.
Kad se proda tako nešto od čega se živi
onda tu zauvijek prestaje svaka trgovina
jer poslije toga ostaju samo stvari koje se ne mogu I ne smiju prodati
I ostaju samo one bitke u kojima čovjek mora pobijediti.
Bitke sa samim sobom. Najveće bitke svakoga rata.
Kao što je bitka da ti se ne iskrive usta.
Neko iz Sarajeva ko nikad neće biti Sarajevo
Uz odbijenicu za prijem u jezičku gimnaziju
Poručuje joj da upiše tekstilnu školu u Srebrenici.
Mati joj kaže da nikad ne gleda nikoga u tramvaju
Jer nikad ne znaš kad će neko izvaditi nož.
Otac negdje vani diže blokove teže od sebe
Da bi je mogao svaka tri mjeseca jednom zagrliti.
Kažem njezinom ocu: babo,
Usta se smiju iskriviti kad plačeš sam u sarajevskom tramvaju.
Curica završava studije književnosti I objavljuje dvije knjige
Umiranje djetinjstva I Umiranje imena
Sprema treću knjigu koja će se zvati Mostovi
jer riječ je o bitkama koje se moraju dobiti
I usta se ne smiju iskriviti
Curica iz jednog sela pored Srebrenice kaže u svojoj pjesmi
Da prelazimo samo one mostove s kojih se ne okrećemo nazad.
U Mostovima će biti pjesma o Osmanu jer on nije nazad, on je tu
94 te mu u Unproforu operisali slijepo crijevo. Poslijeratni snimci
Pokazali da su mu izvadili još pola crijeva I zdrav bubreg.
Nema para, nema dvije hiljade maraka da ih tuži, nema snage ni vremena.
Pjesma se ne zove Unprofor nego Osman.
Jer pjesma je dokaz o postojanju čovjeka
A do(is)kazati postojanje čovjeka dovoljan je I jasan dokaz o postojanju Boga.
Jer se od ružnih riječi iskrive usta.
***
NEIZBJEŽNO DOSTOJANSTVO
Ne boj se, ništa se promijeniti neće
jer ja sam taj koji se moli
za one koji su umrli samo meni. Nisi ti kriv
prijatelju moj. Slava je divna. I pamtili smo riječi
ti riječi Šekspira a ja svoga oca da pazim
da nikad niko ne uzdahne na mene.
Eto, vidiš, samo to mi je bilo važno
Za tebe je to stvar nepristojnosti i blamaža
ali za mene: ispasti budala zbog prijatelja
uvijek je bila stvar neizbježnog dostojanstva
Jer ti ne znaš da nije riječ ako ne stoji na oba svijeta.
I nikakav je ovo svijet ako ne može stajati na jednoj riječi
***
KOŠULJA
(Abdulahu Sidranu)
Je l se to svatovi čuju, babo?
Ne čuju, Minka, komšiji Fejki haman ugalj stigo za zimu.
A što tako sviraju, babo?
Ne sviraju, Minka, od amidžine kuće vjetar se kod ograde zapetljo u onu moju košulju na štriku.
Jel to mlada podigla šlajer s lica, babo?
Nije, kćeri, u Božje lice gledam.
Je l to plačeš, babo?
Ne plačem, kćeri. Djeca se neka niz put smiju.
***
DIJETE
dijete se budi i trlja oči
da obriše sve što su ljudi stoljećima
šarali po nebu
***
KAMEN
Na skeli koja pluta preko Save curica iz Podrinja nekome odgovara
da je otac ostao u zemlji. Trenutak kada se domovina i smrt
podvlače pod istu riječ. Kao zmija pod kamen.
***
DVIJE RAJSKE NOTE
Najopipljiviji dokaz o postojanju raja
jeste činjenica da se riječi
ne mogu ničim dodirnuti
osim srcem
i da glazba uvijek započinje
na mjestima gdje nam zastaje dah
***
SNIJEG NA RUKAMA
Ništa ti, tako ja oduvijek. Snijeg mi ovaj na rukama
samo behar malo ostudenio. Glava mi ostala
greben u pustinji. Moje su oči dvije rupe još vrele u jastuku
gdje su prespavali oni koji se vole. Vidi, kapa mi mokra
a kiša još nije ni pala. Možda mi se samo jedna noga
malo smanjila pa se zato nagnem kad hodam. Ta zraka
popodnevnog sunca na tvojoj haljini. Mislio sam da je mrlja
od sladoleda ili da mi nosiš malog žutog psića.
Mislio sam da Bog živi u sobi u kojoj moj dedo klanja
***
O ČEMU JE PISAO TAJ MENSUR
o čemu je pisao taj mensur
koji je sada bez ikakve sumnje napokon mrtav
premda zahvaljujući čaroliji koju ni sam nije razumio
još uvijek se cjenjka oko starih knjiga
na osunčanim visočkim buvljacima
i još uvijek se ponekad okrene za nekom ženom
s cekerima punim jabuka čije ga noge kao usijana kliješta
uhvate u sjećanju na trenutak kad je zaboravio ime
i one koju je jedinu volio
ali prvo da se predstavim, ja sam ono što on nije
nikada pristajao da bude i zato sam ga nadživio
jer oduvijek je želio da njegova smrt važi samo za njega
i jako je volio te posebne i rijetke stvari
muštiklu od trešnjeve grančice koju je dirala zehra
(sad nisam ni ja siguran da se tako zvala)
vidiš, govorio je, kako je samo smiješna
ta naša čudna navika da se ljubimo u usta
da spajamo te krajnje granice svemira, trešnju s njenih usana
i dim duhana iz mojih pluća
tu gdje se moj svijet smanjivao
na činjenicu da ljudi umiru od alshajmera
a da je meni upravo alshajmer trebao da preživim
dobro, vidim čemu sve to vodi i onda
da se predstavim ponovo, ja sam mensur
koji je preživio u sebi kao bakteriju odgajenog alshajmera
o čemu je, dakle, pisalo to što je umrlo
dobro, evo nazvaću ga čovjekom
i posudiću mu nakratko ime koje mi je ostavio
o čemu je već pisao taj mensur
***
AKO NEKO BOSNOM NAIĐE
(pita za Lizavetu Ivanovu)
šta ću ako neko naiđe
pitao je moj djed golobrad negdje u galiciji
pucaćeš ahmače pucaćeš
govorio je neki kaplar
nisi na teferiču ahmače
a i na teferiču se bolan puca
a šta ću ako neko naiđe
pitao je moj djed golobrad
kad mu je nana prvi put otvorila pendžer
pucaće babo u tebe ahmače pucaće
nisi na teferiču govorila je
vješajući mu se oko vrata
a i na teferiču se puca ahmače moj
šta će ti ovolika pita bona habiba
kad ti više ni kovrca pojest ne mogu
i kad su se djeca već odavno razišla
pitao je moj djed bjelobrad
ako neko naiđe ahmače moj
ako neko naiđe
***
NEPROKLETA AVLIJA
avlija nije samo sjećanje
onih koji su je preživjeli
i mjesto u srcu kud su odredili
da im dođe vječnost ili smrt
kao i svaki drugi musafir i gost
ona je prostor između imena
onih kojima pripada
i sjene koju baca
kuća u kojoj žive
potok u kojem žubore
zapamćeni glasovi prolaznika
i lelujaju sjene komšijskog
drveća i djece
tamo gdje je noć samo tren
između popodneva i jutra
vrijeme za koje ptica
pored kamene česme
nađenu mrvicu
uznese do neba
***
ZVORNIČKI NOKTURNO
Jesi li to ti, Enko?
Jesam, zar mi ni glasa ne poznaš, sejo?
Poznam, braco, ali ne znam jesi li to ti.
Ko bi drugi našim glasom govorio, sejo?
Mati naša, braco. Mati naša u noć, za nama idući.
***
DORUČCI NA BICIKLU
Mnogo sam pisao o ocu
nikad ne pomenuvši
koliko je na tome biciklu pojeo slova
na pitama umotanim u listove Oslobođenja.
***
DUĆAN
Predveče je zatvorio dućan
i vraćajući se kući pogledao u njene prozore
jer od nečeg se mora živjeti
***
NUSRET
Često me nazove jedna nana, valjda moj broj
u dlaku sličan broju njenog sina, pa me ispituje
Gdje je Nusret? Kao da sam ga ja sakrio negdje.
Pa me propituje ko sam , šta sam i otkud ja?
Onda danima ne zove i sve me boli.
Jučer sam zaplakao kad sam joj čuo glas.
I više nisam siguran da nisam Nusret
***
OGRAĐIVANJE OD VISOKOG
Ponekad osjetim neku tjeskobu kod nekih Sarajlija što je Visoko nekako preblizu Sarajeva
i počnem se ponizno ograđivati od Visokog:
Nemam ja ništa s tim, ja sam tu u Visokom samo izbjeglica
samo pola života
Žene su krive!
Moja me žena nagovorila da živimo tu.
Neka me Visočka rodila nije nikog ni pitala i nemam ništa s tim što su se desetine generacija mojih djedova i nana rađali i ukopavali baš po Visokom i tako blizu Sarajeva.
A onda mi pritisak počne rasti: uostalom vi ste se dojebali blizu nas a ne mi blizu vas.
Prije vas bili smo ugledna europska prijestonica i molbe razmatrali kome ćemo dopustiti da u Visokom otvori ambasadu.
Nove gradove na Jadranu dizali i flotu svoju jaku imali.
Naš je zlatnik šest put bio ljepši i skuplji od francuskog i venecijanskog.
Na kraju mi uvijek pukne film i kažem:
Šta koje Kobilje glave hoćete više, briga nas, mi smo prvi došli.
***
Izbor pjesama: magazinplus.eu
